Proces u nasumce odabranoj fazi

Rodrigina 2, Split zapravo je adresa umjetnika Zlatana Dumanića koji je ovom prigodom na tri kata Umjetničke galerije Dubrovnik izložio svoj, najkraće rečeno, splitski stan. Ne radi se o potpunoj rekonstrukciji umjetnikova životnog okruženja, ali digitalne fotografije velikih formata autora Antuna Maračića nadopunjuju izložbu predstavljanjem izvorne konstelacije izloženih predmeta. Konfrontacijom fotografija i originalnih predmeta s fotografija izbjegava se opasnost mumificiranja statusa izložaka i njihove samodostatnosti. Pri promatranju ove izložbe od presudnog značaja je, naime, kontekst, koji konzekventno na složen, a često i humorističan način problematizira sam umjetnički proces.

Izbjegnute su bilo kakva glorifikacija umjetnika ili neka nasilna zaustavljenost prostora u vremenu na tragu ustaljene muzejske prakse koja barata životnim ambijentima umjetnika. Izlošci, iako mahom podignuti na galerijske postamente, ostavljaju mogućnost da ih se tretira kao umjetnička djela, ali i kao predodžbu dinamike kreativnog principa. Ono što se odvija pred našim očima zapravo je proces u jednoj nasumce odabranoj fazi, koji ostavlja mogućnost za daljnje pretvorbe. Ako upotrijebimo analitički pristup kako bismo što točnije opisali kakvi su predmeti zapravo izloženi, već pri samom početku suočavamo se s teškoćama, jer ako neke izloške okarakteriziramo kao instalacije, druge kao skulpture, treće kao crteže, četvrte kao ready-made, o samoj izložbi nećemo zapravo reći ništa. Ono što ih objedinjuje je aktivno i u svojoj prirodi humano i optimistično načelo djelovanja na stvarnost, pa i onda kada ona, kao u ovom slučaju, zaprima obzore tek jednog stana.

Oltar-šank

Umjetnik ističe da je većina izloženih predmeta uporabne vrijednosti i u njegovom intimnom prostoru ne funkcionira na dekorativnoj razini, te da je njegov prostor življenja i djelovanja, odnosno življenja i umjetničke prakse u potpunosti isprepleten. Kao ključna za recepciju ove izložbe može se spomenuti jedna Dumanićeva rečenica. On, naime, negirajući usvojenu podjelu na živo/neživo, izjavljuje: “ako je neživo, napravi živim”. Time se na najjednostavniji i najneposredniji način može doživjeti kreativna “eksplozija” koja se dogodila u njegovom splitskom stanu i koja unutar zidova Galerije tvori jednu privremenu konstelaciju. 

U vizualnom smislu Dumanić spaja nespojivo, konstruira tvorevine onkraj racionalnog koncepta, koje su unutar stilske kategorizacije po svom duhu jednako bliske neodadaizmu kao i marginama srednjovjekovnih rukopisa s prikazima hibridnih i začudnih spojeva ljudi, životinja, biljaka i ornamenta. Na samom ulazu u izložbu u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik dočekuje nas drvena stolica koja oblikom neodoljivo asocira na električnu stolicu, a koja intervencijom umjetnika postaje blasfemični oltar-šank, i čudnovato hibridno stvorenje s tijelom odbačenog tomos-motora i pridodanim hipi-detaljima kao što su drvene klompe i šešir s cvjetnim uzorkom. Plastične dječje igračke raznih čarobnjaka, akcijskih i stripovskih junaka ispunile su ptičju krletku, vise s galerijskog stropa ili su jednostavno porazmještene u burleskne položaje. Praćke ručne izrade iz raznih dijelova svijeta, a neke i vlastoručan rad autora tvore atraktivan friz, koji osim konotacija na djetinjstvo, signalizira i autorovu fascinaciju njihovim amblematičnim ipsilon oblikom, koji dovodi u konotaciju s arhetipskim hebrejskim slovom Yod. Skulpture u užem smislu riječi, kao što su glave napravljene od palmina drva (s detaljima koji sugeriraju rod, kao što su to crvene usne), stoje tik uz lirski natopljene limene prikaze zaljubljenih konja, konjića-dječje igračke, stolnih svjetiljki koje su obojane, obučene, okićene, naprosto transformirane, a u dijelu postava koji fingira autorovu kupaonicu na slavini se smireno smjestila gumena slonovska surla.

Svaki segment životnog prostora umjetnika je, kako kaže autor koncepcije izložbe Antun Maračić “temeljito kontaminiran umjetnošću. Svakodnevni predmeti atakirani su virusima i, shodno, uobličenjima sasvim osobene, samosvojne imaginacije. Oni se upotpunjuju, združuju ili preoblikuju u krhkim amalgamima sa stranim tijelima prvotno drugačije namjene – igračkama, postolarskim kalupima, dijelovima lutaka iz izloga, reklamnih fotografija...”. Osobu umjetnika približava nam radio-emisija autorice Eveline Turković Rodrigina 2 Split, kao i kratki dokumentarni film istog naziva.

Dokolica omogućuje percipiranje stvari

Umjetnik tako u razgovorima ističe faktor dokolice, dakle, onog što u današnjem načinu funkcioniranja (“vrijeme = novac”) gotovo da i ne postoji. Između dokolice i lijenosti ne stavlja se znak jednakosti, naprotiv dokolica omogućuje percipiranje stvari. Dokolica tako postaje nužna za uvažavanje stvari, a uvažavanje nužno za intervenciju. Otvara se prostor za jednu vrstu romantičarske anarhije u kojoj nema ciljane ili konzekventno provedene pobune protiv društva ili različitih teorijskih, religijskih i drugih dogmi, ali je umjetničkim djelovanjem svaka ukoričenost, ukalupljenost, uskogrudnost iz temelja negirana. Osobnu povijest umjetnika koji je autodidakt i koji je veliki dio života proveo radeći kao kapetan na prekooceanskim brodovima signaliziraju brodovi u raznim varijantama; silhouete stvarnih brodova na kojima je umjetnik plovio, koje su strukturalni dijelovi polica za knjige, dvodimenzionalni brodovi-simboli izrezani od lima i ponekad nazvani po slikarima ili barke-zaljubljeni parovi (Picasso, Jacqueline). Limeni dvodimenzionalni brodići u likovnom postavu postaju i “putokazi” izložbe jer usmjeravaju kretanje i pogled. Obojani u crno ili ostavljeni u boji lima, zadržavaju određenu strogost i bez obzira na nevelike dimenzije, postaju čvrsto uporište kad nas sa svih strana obaspe polimorfnost i slojevitost drugih izložaka.

Povukla bih paralelu s Dumanićevim ručno izrađenim brodovima koje izlaže 2005. na 51. venecijanskom bijenalu u selekciji Slavena Tolja a koji, kako piše Ivana Mance u predgovoru kataloga izložbe, “nisu makete ni skulpture, jer ne prikazuju i ne stoje umjesto “pravog” broda (štoviše, napravljeni od autentičnih materijala i testirani na površini splitskog mora, oni su prije brodovi u malom)”. Spomenuto testiranje brodova, prema riječima umjetnika događa se u rano jutro, uz neizostavan faktor mirnog mora, a često i prisutnost onih koji redovito dočekuju rana splitska jutra. Dakle, radi se o ritualu koji brodovima daje dodatnu dimenziju, akta poštovanja.

Više od dojma dovršenog djela

Uz brodove, susrećemo se i s drugim signalima pomorske povijesti umjetnika; kapetanskom kapom i brodskim dnevnicima (unikatnim knjigama slika, crteža, tekstova), koji su nastajali za vrijeme dugih, usamljenih putovanja, koji i samim svojim malenim formatom indiciraju prostor intime, a sam je umjetnik u više navrata rekao da su rađeni potajice, kako se pred posadom ne bi ugrozio kapetanski autoritet. Dnevnici u koje intervenira brodskom “piturom” na izložbi su prezentirani zajedno s eksperimentalnim knjigama u obilju varijanti; neke se uopće ne mogu otvoriti, neke nas iznenađuju liričnošću, a u nekima je kolaž korišten kao bespoštedno sredstvo sarkazma. Crtež u pojedinim knjigama pokazuje čistoću linije, preciznost i reduciranost izvedbe, da bi se na drugim stranicama raspojasao u žustre, nervozne i strastvene poteze. Ponekad se osjeća “stripovski”, a mogli bi reći i “filmski” senzibilitet u načinu organiziranja crtačke sekvence. Jedna izložena slika, odnosno platno velikih dimenzija na kojemu se iščitavaju različite faze, koje ukazuju da je platno zahvaćeno dio po dio (uslijed manjka prostora u stanu-atelijeru) te dojam rada u procesu ostaje i nakon što je razmotano i zaposjelo galerijski zid, svjedoči o potpuno nekonvencionalnom pristupu slikarstvu. Više od dojma dovršenog djela, platno odašilje poruku da je bilo poprište igre, eksperimenta. Ono je djelo u nastajanju, intimni mjerni instrument raspoloženja i doživljenih senzacija. Vedrinu boje već na slijedećem polju platna zamjenjuje njezina gotovo “ugašena” varijanta, a vibrirajuću kvalitetu platna u velikoj mjeri određuje oscilirajući, nemirni ritam. “Sočnost” i životnost uratka podvučena je kontekstom postava. Naime, nedaleko platna nalaze se mnogobrojni “pineli”, na koje je umjetnik na razne načine intervenirao stvarajući začudne oblike i veličine u skladu s onim što njima želi slikati.

“Ima kod njega pinela na luku, pinela-strijela, ekvilibrirajućih pinela, za najfinije crteže koristit će minijaturni kist pričvršćen na najtanjoj špageti, četka s dječjeg “rimskog” šljema pogodna je za robusnije podloge, pinel na dršci dugačkoj tri metra bit će pokazatelj sposobnosti kontrole poteza, a kad se slika neki mekani ženski obris i kist će doslovno morati imati nešto žensko, ukosnicu ili vikler…” (Evelina Turković, iz predgovora kataloga izložbe Zlatan Dumanić. Radikalna desublimacija, Galerija Galženica, 2005.)

Koliko je beskompromisnost i vjera u umjetničku odgovornost težak teret nešto je što do promatrača, šetnjom kroz izložbu, dopire samo kao neki daleki zvuk ili opaska u prolazu. “Sretan život je nemoguć, pa je najviše što preostaje umjetniku junački život” (Z. D.). Ono što izloženi predmeti u srazu sa svojim prirodnim ambijentom zabilježenim na fotografijama odašilju, prije svega je afirmativni pristup životu i stvaranju uz udio strasti bez koje, kako umjetnik sam kaže, ništa niti ne radi.

Emitirano u emisiji Triptih na III. programu Hrvatskoga radija.