Dragan Markovina  

Produkcija zaborava u gradu nojeva

Ako se do sada i moglo grintati na bavljenje tom temom, kao izgovorom da se zaobiđe ekonomsko stanje Splita, nakon što je u Narodnim novinama objavljen natječaj za izradu idejnog prijedloga spomenika Franji Tuđmanu u samom središtu grada, preostaje nam da se šutnjom de facto složimo s tim estetsko-moralnim atakom na urbano tkivo ili da podignemo glas otpora? U slučaju potpisnika ovih redaka, dileme zapravo i nema.

U srži čitave priče oko spomenika čovjeku koji se, posve lažno volio predstavljati kao prvi hrvatski predsjednik, zanemarujući Vladimira Nazora i sve one nakon njega, zapravo leži želja za zaboravom. Čime se susrećemo s prvim u nizu paradoksa vezanih za ovu temu. Ne postoji naime ni jedan grad (izuzev Mostara, što je naravno neka druga tema) u kojem su se u tolikom opsegu koncentrirala sva obilježja tuđmanizma kao što je slučaj sa Splitom. Štoviše, po rezultatima koje je razdoblje njegove apsolutističke vlasti ostavilo u gradu, ne bi bilo pretjerano reći da on još uvijek umnogome živi posljedice mraka devedesetih, s vrlo upitnim izgledima da ih uskoro prevlada. Stoga ćemo, zbog limitiranosti prostora i fokusiranosti na temu, ovdje izostaviti sva poznata mjesta iz prakse njegovog režima općenito i koncentrirati se isključivo na problematiku Splita u promatranom razdoblju.

Nije Split za njega Odgovor na pitanje zašto je baš Split pretrpio takav gospodarski, demografski i ideološki udar, ponudio je zapravo glavni junak ove priče na predizbornom skupu u Splitu iz travnja 1997. godine: “Dalmacija je kolijevka hrvatske državnosti, ali stjecajem okolnosti u njoj se razvijalo i autonomaštvo i unitarizam, a u blizini su bile čak i četničke čete u Drugom svjetskom ratu. I danas imamo nekakvih feralskih sramota u Splitu, koje sramote i Split i Hrvatsku!”

Franjo Tuđman zapravo od prvog dana nije podnosio povijesno i identitetsko nasljeđe Splita, zahvaljujući čemu ga je koristio kao eksperimentalni poligon za sve ponore vlastitih ekonomskih i političkih zabluda. Na taj način u odnosima između Splita i Tuđmana razvila se svojevrsna sadomazohistička dijalektika. Što mu je Riva više klicala, on je više ponižavao grad i obratno. Pri tome se ne treba dati zavarati činjenicom kako je Split u pravilu na gradskim izborima glasao protiv HDZ-a, što je dakako istina, s obzirom da to bitno zamagljuje podatak da niti jedan suštinski nosivi stup njegove ideologije u tom gradu nikad nije ozbiljnije masovno osporen.

Da vidimo dakle kako je sve to skupa počelo? Na prvim višestranačkim izborima Franjo Tuđman u Splitu kao nositelja liste ističe Borisa Dvornika, čiji su plakati s najciničnijim sloganom ikad preplavili grad. Na plakatima je ispod Borisove slike pisalo “Sad hoće politika u moju butigu”. Taj slogan, koji je bio jasna aluzija na njegovu popularnu ulogu u Velom mistu postaje još ciničniji postavimo li ga u kontekst odnosa pobjedničke stranke, a nažalost i samog Dvornika prema Miljenku Smoji, koji je izbačen s posla i proglašen nepoželjnom osobom u vlastitom gradu. Što je bilo jednako ljigavo kao i današnji pokušaji retuširanja Smojinih stavova s početka devedesetih.

Angažiravši jedan od simbola Splita kao nosioca kampanje, usput čovjeka rijetko netalentiranog za politiku i, vrijeme je pokazalo, upitnog moralnog profila, Tuđman je uspio u svome naumu dobivši značajan broj glasova u gradu. Kako se priča dalje razvijala svima je poznato. Dvornik se nakon prvih par sjednica parlamenta zahvalio na ukazanom povjerenju te glumeći naivca iz naroda i koristeći se simpatičnim starosplitskim leksikom, utvrdio kako politika nije za njega te prepustio saborski mandat sljedećem na listi. Nagradno pitanje glasi: vjerujemo li objašnjenju Borisa Dvornika o naglom prosvjetljenju ili vrijedi razmisliti o tome kako su Franjo i Boris odigrali unaprijed dogovoreni dupli pas uz planiranu uzajamnu korist?

No to je, naravno bio samo početak. Teško je zapravo razlučiti na kojem je polju njegova vlast ostavila štetnije posljedice: gospodarskom, društvenom, civilizacijskom ili pak demografskom, ali ono što je neupitno je to da je na svim navedenim poljima trajno unakazila i potpuno izmijenila grad o kojem je riječ i to u razmjerima koje niti najgori pesimisti nisu mogli predvidjeti. Da je usput priča s kojom se krenulo u državnu nezavisnost i tzv. izgradnju novog društva posve pala u vodu, do te mjere da ju je danas nepristojno i spominjati, izlišno je i govoriti. No s obzirom na prigodu šteta je ne upitati se, a što se to k vragu desilo s onim tvrdnjama kako smo mi Hrvati jedan radišan i pošten narod, duboko ukorijenjen u zapadnu civilizaciju sa svim pripadajućim vrijednostima, a da sve svoje kapacitete ne možemo razviti, jer nas podli Bizantinci koče, jer naše devize odlaze u Beograd, jer u policiji uglavnom rade Srbi i sve dalje u istom tonu? Doista, ne osjeća li se ta mogućnost da se konačno udahne punim plućima, nakon što su oni drugi ponijeli svoje prljave gaće na štapu, kako se to poetski znao izraziti naslovni junak ovog teksta? Nismo li konačno dočekali to naše, hrvatsko sunce i razvili se u gospodarskom, humanističkom, demografskom i civilizacijskom smislu, potpomognuti naravno kapitalom naših iseljenika, do neviđenih razmjera? Odgovore na ova pitanja valjda svatko zna.

Retuširanje splitskog identiteta Nakon ovako spektakularne inicijacije u dugogodišnju vladavinu HDZ-a i Franje Tuđmana, priča je dobila i logičan nastavak pa se slogan o politici koja sada hoće u butigu skladno prelio u politiku koja hoće u tuđe stanove. No kako to i nije baš moglo proći bezbolno, bilo je potrebno stvoriti atmosferu straha. I tako je pokrenut sramotan proces prijetnji, progona, čak i ubojstava pripadnika manjinske srpske zajednice u gradu, s neskrivenim krajnjim ciljem da ti ljudi, u strahu za goli život napuste Split. Ljudima “sumnjivih” imena su tako, pored rutinskih otkaza na poslu, isključivani telefoni, nasilno im se provaljivalo u stanove nakon čega bi ih grupa ljubaznih i pitomih momaka, naoružanih do zuba elegantno ispraćala na ulicu. Kod onih upornijih išlo se i korak dalje pa ih se odvodilo u vojni zatvor u Lori, gdje ih se premlaćivalo, na svaki mogući način ponižavalo, a u krajnjoj liniji i ubijalo. Najtragičnije od svega je što se sve navedeno nikako ne može podvesti pod ljigavu sintagmu pojedinačnih ekscesa, budući da je bila riječ o uhodanoj i precizno osmišljenoj praksi s kombinacijom pohlepe i zadovoljavanja najnižih strasti. Rijetki pojedinci koju su se tome pokušali oduprijeti te eventualno zaštititi ljude od izbacivanja iz vlastitih domova, poput Tončija Majića i ljudi iz njegovog Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, bili bi također brutalno premlaćivani i zatvarani. S obzirom na sveobuhvatnost i dugotrajnost tih zvjerskih procesa, sasvim je jasno da je cijeli grad bio upućen u to što se zapravo zbiva, ali je uporno, osim već navedenih pojedinaca, ljudi oko Feral Tribunea, Stine i još nešto ljudi izvan tog kruga, šutio i pravio se da to nije njegov problem. Sve pod parolom, mi i tako nismo Srbi. Kao da ništa nismo naučili iz progona Židova u Njemačkoj. Zahvaljujući svemu tome mučitelji iz Lore i dalje se slobodno šeću gradom, iako su službeno u bijegu, dok pokrenuti sudski procesi, posebno onaj prvi, načinom na koji su se odvijali te se i dalje odvijaju, izazivaju još veću mučninu u želucu.

Paralelno s progonom Srba, HDZ se upustio u potpuno retuširanje povijesti grada, posebno njegovog antifašističkog karaktera, i to na način da danas u gradu niti jedna ulica ne nosi naziv ničega što bi asociralo na antifašističku borbu, dok je dugo godina čak i ustaški ministar Mile Budak svojim imenom podario nesretnu gradsku ulicu. Takav odnos prema povijesti grada nažalost je aktualan i danas, budući da ni SDP-ova vlast nije imala ni snage ni volje poduzeti ništa po tom pitanju, za što je najbolji primjer štandarac na Pjaci u kojeg su uklesani najvažniji događaji iz povijesti Splita, kako ih vidi službeni Grad. Po tom štandarcu u Splitu se u razdoblju od pobjede narodnjaka 1882. godine, do dolaska Franje Tuđmana 1990. godine, nije događalo ništa bitno. Iako je u navedenom razdoblju grad gotovo u cijelosti urbanistički definiran, a i nešto malo je pretrpio fašističke okupacije, antifašističku borbu i konačno oslobođenje grada vlastitim snagama, što su dakako marginalije u usporedbi s veličinom Tuđmanovog doba.

Tuđmanov Grand Slam Kao što je već poznato, nijedan se režim tog tipa ne zaustavlja na manjinama, jer uvijek teži proizvodnji izvanrednog stanja, a samim tim i neprijatelja, pri čemu, kao i obično na drugom mjestu kreće obračun s pripadnicima većinske zajednice koji ne misle isto. Najbolji primjer za to nudi nam slučaj Dalmatinske akcije. Regionalističke, lijeve stranke koja je prijetila da se pretvori u nešto slično istarskom IDS-u te je preventivno stopirana izmišljenim bombaškim procesom, brutalnim hapšenjem njezinog vodstva te na kraju i brisanjem iz registra političkih stranaka. Ponekad je doista inspirativno kako se to povijest “lijepo” ponavlja. Tu dolazimo do drugog primjera gušenja slobode misli i govora. Riječ je naravno o ključnom splitskom i dalmatinskom mediju, Slobodnoj Dalmaciji. Slučaj Slobodne Dalmacije dosta je poučan, s obzirom da je ona već uspješno privatizirana po starom zakonu, prema kojem su radnici, ovisno o godinama staža, postali vlasnici dionica. No nada da bi makar ta medijska kuća mogla izbjeći pljačkašku privatizaciju iz devedesetih godina, uskoro je okopnila. Kao što milog nam poglavara ništa nije priječilo da nacionalizira društvenu imovinu, da bi je onda nizašto ustupio kojekakvim likovima, jednako mu nije smetala ni činjenica da se sprema oteti privatno vlasništvo. Uostalom, na primjeru Srba smo već vidjeli kako to lako ide. I tako je Slobodna Dalmacija nastradala zbog želje da ostane objektivan nezavisni medij, na način da je Miroslav Kutle jednostavno nasilno uveden u novinu, dok je štrajkački odbor metodama zastrašivanja, prijetnji frontom i na kraju potkupljivanja s vremenom razjuren. Jedina dobra stvar u cijeloj toj otimačini bila je činjenica da su novinari koji nisu željeli pristati na tu otvorenu pljačku i huškačko novinarstvo osnovali Feral Tribune te, zahvaljujući kasnijem pisanju, oprali ne samo obraz Splita, već i Hrvatske. Pored Slobodne Dalmacije, Tuđman je Kutli izručio većinu industrijskih giganata u gradu, nakon čega od njih nije ostao kamen na kamenu, dok je ostatke ostataka tog nekad industrijskog grada dobio njegov teniski sparing partner Bruno Orešar koji je, treba li uopće pitati, na istovjetan način uništio dobivene firme, Uzor i Monter. I tako pomalo kompletirasmo mozaik realiteta Splita u tuđmanovskom razdoblju, koji bi ipak bio nepotpun kada bismo izostavili dva krupna javna poniženja koja je Tuđman priredio tom nesretnom gradu. U prvom slučaju riječ je o kontinuiranom maćehinskom odnosu prema Hajduku, oličenom u postavljanju svjesno nesposobnih uprava, prozivanjem kluba za “jugokomunističku” prošlost i organiziranoj krađi prvenstava. Vrhunac Tuđmanove odbojnosti prema Hajduku vrhovnik je javno ispoljio na uzvratnoj utakmici finala kupa u svibnju ‘93. godine. Na toj utakmici koja se igrala u Zagrebu nakon potopa Croatie u Splitu s rezultatom 4:1 za Hajduk, Franjo Tuđman je sve udesio da njegov omiljeni klub retuširane povijesti i novog imena nadoknadi zaostatak i osvoji trofej. Za to mu je bila potrebna pobjeda od 3:0. Kako “otac domovine” nije imao razloga sumnjati u kvalitetno odrađen posao u pripremi utakmice, svi mediji su razglasili da će on osobno predati trofej i uručiti medalje pobjedniku. No sudbina često zna biti okrutna i ironična. Nevjerojatni naleti momaka u plavom na konfuznu obranu Hajduka nikako nisu uspijevali biti realizirani. Što je primoralo suca Novaka da s dva dosuđena jedanaesterca pogura dečke u plavom, tako da je posljednjih deset minuta cijeli Maksimir, na čelu s nesuđenim nobelovcem nestrpljivo poskakivao očekujući i treći gol u mreži Hajduka. Ipak za nevolju, nogometaši Hajduka, kojih nije bilo nigdje cijelu utakmicu, uspjeli su u posljednjoj minuti izvesti kontru i zabiti gol, na što je naš omiljeni junak demonstrativno odbio uručiti pehar pobjednicima, poslavši na teren Juru Radića, dečka za specijalne zadatke s Hajdukom i Vatikanom. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik.

U konačnici, potez kojim je natjerao Nikolu Grabića, tadašnjeg gradonačelnika Splita iz HSLS-a da u Vlaku slobode potpiše pristupnicu HDZ-u i tako falsificira volju građana, koji su mu upravo na valu kontre vladajućoj stranci poklonili povjerenje, možda i najviše govori o tome tko je bio čovjek kojem Splićani žele dići spomenik.

Zaboravnik tuđmanovštini Bilanca je sljedeća: grad je gospodarski na koljenima kao sjedište županije s najvećim brojem nezaposlenih u državi, u Slobodnoj Dalmaciji na vrhu je preslikani Kutlin kadar, Hajduk je i dalje nemoćan i jalov, Grabić je (hvala na pitanju) ugledni gradski vijećnik, Feral Tribune je upokojen, ljudi iz Dalmatinske akcije i ostali aktivisti iz tog doba rezignirano su se povukli u anonimnost, a gradom vlada klasični izdanak Tuđmanovog doba, polupismeni i bahati tajkun, koji je od vozača bagera u gradu potpunog industrijskog kolapsa postao čovjek koji drži pola grada.

Pa zašto se onda želi podići spomenik tom čovjeku? Odgovor je u zaboravu. Čime padaju u vodu sve teorije novije historiografske grane posvećene kulturi sjećanja. Dok su svi istraživači načina na koji se društva sjećaju slijedili slavnog Erica Hobsbawma i njegovu tvrdnju o konstrukciji poželjnog sjećanja koja nastupa kada odabrane osobe i događaji počinju napuštati kolektivnu memoriju, s ciljem da se obnovi sjećanje na konstitutivne stupove zajednice,