Program uživo

Prokleti računi kao da su se razmnožavali u mom Inboxu.

No dobro, plaćanje i nije neki preveliki problem, ali čovjek se svejedno zaželi raznih sitnica sa strane. Recimo, antiknih izdanja Alana Forda kojih sam se upravo dočepao na licitaciji. Ugasio sam vezu prema eBayu, spojio se na svoje osobne stranice i potražio statistiku svog kanala na Programu. Brojke i grafovi trčali su velikim zidnim ekranom, ali mene je zanimalo samo jedno.

“Ispod tisućitog mjesta?”, nacerila se Ivana vireći mi preko ramena. “Pa baš i nisi zanimljiv.”

“Hej, prošle godine sam bio unutar prvih petsto! Samo trebam naći pravi scenarij i vraćam se natrag.”

“Sretno s tim. Na faksu smo jednom napravili sociološku analizu popularnosti raznih scenarija. Pokušali predvidjeti njihova kretanja. Postotak točnosti nam je bio malo bolji od slučajnog odabira. Nikad ne bih rekla, ali čak se više ni seks ne prodaje kao što bi se očekivalo.”

“Nemoguće, pogledaj samo prve programe”. Kliknuo sam “Cool” listu, i otvorio par programa. “Grupnjak u kostimima superheroja. Goli kuhar… stvarno me zanima kako ga ne opeče ulje dok poha te tikvice...” Na sljedećih nekoliko programa trenutno se nije ništa događalo.

“Hej, ovo mi je susjeda.”, zaustavila me Ivana. “Rekla je da je visoko na listi, ali nisam očekivala da je dogurala tako daleko!”

Djevojka na ekranu je čitala knjigu i zobala grožđe. Bila je slatka, ali nije mi odavala dojam nekoga tko može tako zaokupiti pažnju.

“Što ona izvodi?”

“Jogu. Svake večeri.”

“Gola ili nauljena? Ili nešto takvo?”

“Ne. Najobičniju jogu. Čak joj ni trenirka nije pripijena.”

“I ljudi se kvače na TO?”

“Cimerica joj je slikarica. Ima zbilja bizarne slike, ali su meni zanimljive. Možda i to ima nekog efekta na gledanost.”

Prokleo sam nepredvidljivi ljudski ukus i odbacio daljinski u naslonjač. Nije mi padalo na pamet kako zaokupiti pažnju ljudi. Pornografija je koliko toliko siguran izbor, ali za takve stvari nisam imao ni želuca niti interesa. Osim toga, nakon što sam se pohvatao s onom malom darkericom, pola ureda me podjebavalo sa savjetima što sam trebao učiniti. A i ona me skoro zadavila. Navodno nije znala da sam na Programu. Da mi je znati tko nije? Program je bio standardni dio paketa svakog internetskog providera.

Ekran se prebacio na moj kanal. Gledao sam samog sebe kako se vrtim po sredini sobe. Iza mene, Ivana je oblačila kaput, i mahnula u pozdrav.

“Ajde, bok. I ne šizi. Malo ljudi dobije stvarne novce iz Programa. Većina dividendi je sitna. Samo prvih sto ili dvjesto skuplja prave novce.”

Ma koga briga za novce? Dobro dođu, ali ipak je ovdje riječ o časti i slavi. Popularnosti. Činjenici da si interesantan svijetu. Lako se Ivani praviti nezainteresiranom kad je gledaju svi Wiccanci u gradu! Bar otkako je počela s ritualima…

Pogledao sam policu sa stripovima. Zahvaljujući njima prošle sam godine i dogurao na “Almost Cool” listu, ali danas takvi sadržaji više nisu nikoga zanimali. Trebalo je naći nešto novo, pravu stvar, i činiti je u ustaljenom rasporedu da bi te ljudi primijetili. Gledanost će doći sama od sebe, a s dovoljnim postotkom gledanosti, kapnut će i dividenda. Kad imaš gledanost, možeš si svašta priuštiti.

Počeo sam vrtjeti kanale. Susjedi nisu radili ništa zanimljivo. Saša s kata iznad gledao je mene. Optimist. Obojica smo se iskesili i mahnuli si. Aleksandra je imala gosta na večeri. Svijeće, tiha glazba… Imala je i novu frizuru. Morat ću se vratiti nakon večere, možda će biti nekakve akcije.

Ekipa s posla nije radila ništa zanimljivo. Osim Ruđera. Mali je igrao šah preko mreže, pa sam malo kibicirao. Nije bio loš. Pitat ću ga za partijicu nakon posla.

Kliknuo sam na šefov kanal. Trenutačno je bio zaštićen šifrom. Otkako su Zakonom o sigurnosti ukinuli besplatne kodirane kanale, zaštita kanala šifrom je koštala dosta novaca. No, šefu s njegovom plaćom to nije bio problem.

Kliknuo sam na kanal Ivanine prijateljice. Pun pogodak! Sjedila je u lotusu, u širokoj udobnoj trenirci. Gledati je kako mijenja položaje bilo je pomalo meditativno. I zaista je bila slatka. Mogao bih se malo raspitati kod Ivane o njoj, možda nas upozna.

Pažnju mi je privukao plakat Corta Maltesea na zidu. Morat ću to zapamtiti, moglo bi mi pomoći za razbijanje leda.

***

Probudio sam se uz trzaj. Treptao sam u mraku, mljacnuvši nekoliko puta. Sat kraj kreveta pokazivao je da će skoro biti dva sata. Zagrlio sam jastuk… i čuo lupkanje iz dnevne sobe.

Još je netko bio u stanu. Čuo sam kako se otvaraju ladice, i kako netko prekapa po njima. Tko još pljačka, a da ne provjeri stan preko Programa? K vragu, tko uopće pljačka na Programu gdje ga svi mogu vidjeti?

Sranje.

Pitanje je da li me uopće netko gleda. Da mi je gledanost veća, bio bih sigurniji od muzeja! Ali ovako... Ništa što se prenosilo preko Programa se nije automatski snimalo, osim ako korisnik nije uplatio takav paket. A to nije imalo smisla ako gledanosti nema.

Krasna petlja.

Potražio sam telefon. Nema ga. Ostao je u kuhinji. Kako sad pozvati policiju? Mogao sam ostati u krevetu dok provalnik ne ode, ali nisam se želio rastati od svojih stvari.

Prišuljao sam se vratima i odškrinuo ih što sam tiše mogao. Nisam nikog vidio. Iz ormara sam zgrabio metalnu šipku iz kompleta utega. Napokon će nečemu poslužiti, kad već ne bildam. Sjeo sam na krevet i provaljao se po njemu, glasno. Nakašljao sam se i ustao lupivši nogama u pod. Ako je pametan, sad će me čuti i pokupiti se. Ustao sam i krenuo upaliti svjetlo. Neka misli da idem na noćno pišanje.

Polako sam otvorio vrata. Ništa se nije čulo. Gad se negdje skriva.

A možda je već otišao.

Zakoračio sam u mrak dnevne sobe, stežući šipku mokrim dlanom. Činilo mi se da sam sâm. Krenuo sam prema kuhinji po telefon.

Nešto se pomaklo u kutu oka. Sjena pokraj mene šušnu i otrgne se od zida. Urliknuo sam od straha, zamahnuvši šipkom. Kroz ruku sam osjetio kako se drobi meso i krckaju kosti.

Udario sam još dva puta gnjecavu masu na podu i tek tada prestao urlati.

***

Policija je stigla nekoliko minuta nakon poziva. U provalnikovoj su torbi našli uguranu kolekciju antologijskih stripova koju sam prošlog tjedna dobio s eBaya. Glup razlog za smrt.

Inspektor koji je uzeo moju izjavu spustio je plahtu prebačenu preko mrtvaca i zavrtio glavom.

“Malo ste pretjerali. Onih zadnjih par udaraca bilo je previše za samoobranu.”

Progutao sam knedlu koja mi se stvarala u grlu.

“No uzet ćemo u obzir i olakotne okolnosti. Svjedoci su potvrdili da vas je provalnik napao”, otvorio je svoj PDA.

“Svjedoci?”, podigao sam obrve. Izgleda da je neka noćna ptica naletjela na moj kanal i imala direktan prijenos provale.

“Da. Gospođa nas je nazvala ubrzo nakon vas. Snimila je sve s vašeg kanala i dostavila nam snimku. To nam je zaista olakšalo stvar. Uz ostale faktore, izgleda da neće biti potegnuto ni pitanje pretjerane samoobrane. Protiv vas se ipak neće povesti postupak”, zatvorio je inspektor svoj PDA. “Ako želite, mogu vam poslati kopiju snimke. Podsjetite me kad sutra dođete u stanicu potpisati izjavu.”

“Bio bih vam zahvalan”, kimnuo sam mu dok smo se pozdravljali.

Tad mi je nešto palo na pamet.

“Oprostite!”, Zaustavio sam ga na vratima. “Spominjali ste još neke faktore? O čemu se radi?”

Inspektor pogleda prema ekranu i bez riječi izađe odmahujući glavom.

Bližilo se jutro, i bio sam previše rastresen, napet ili umoran da bih se vratio u krevet. Zavalio sam se u naslonjač i upalio ekran. Graf gledanosti bilježio je rekordne brojke.

***

Oprezno sam na stol stavio kristalnu lubanju kupljenu na eBayu prije tjedan dana i napravio korak unazad da je bolje promotrim. Izgledala je jako dobro, pogotovo sad kad sam stalak prekrio crnom baršunastom tkaninom.

“Baš me zanima da li će se netko usuditi ukrasti ovu ljepoticu.” Rekao sam zlokobnom izazivačkim glasom i podigao ledeni pogled uvježban pred ogledalom.

Graf gledanosti je pokazivao da se polako ali sigurno probijam u prvih 50 programa.