Sva su četiri (re)izdanja školski primjer kako se diskografske proizvode ne treba raditi
Iako su svakoj vlasti – bila ona “lijeva” ili “desna” – usta uvijek puna “nacionalne kulture”, “baštine” i njihove “pripadnosti europskom kulturnom krugu”, činjenica je da velik dio te hrvatske kulture, kakva bila da bila, nismo u stanju prezentirati ni sebi sâmima, a kamoli onoj Europi kojoj navodno “oduvijek pripadamo”. Moglo bi se, doduše, reći da je sve to skupa – ne može se besplatno niti prevoditi hrvatske književnike, niti organizirati gostovanja velikih kazališnih, a kamoli snimiti dugometražni igrani film na koliko-toliko pristojnoj produkcijskoj razini. No, postoje i, uvjetno rečeno, “jeftiniji” kulturni proizvodi. Jedan od njih je i glazba – nije nužno ograničena jezičnim barijerama (neki će rado posegnuti za vrlo upitnom krilaticom o glazbi kao “univerzalnom jeziku”), a k tome je, zahvaljujući nosačima zvuka, i “mobilnija”. Pa ipak, čitav niz antologijskih djela hrvatske umjetničke glazbe (ne nužno samo one takozvane “ozbiljne”) ili nije nikad nije zabilježen na nosačima zvuka, ili je “nestao” u trenutku tehnološkog prijelaza s vinilnih na kompaktne ploče.
Antologijski naslovi... U tom smislu, izdavački pothvat kojeg se koncem prošle godine prihvatila diskografska kuća Croatia Records (čija se nacionalna samosvijest očituje već i u latinsko-engleskom imenu) za svaku je pohvalu – naime, svjetlost dana ugledala su čak četiri (re)izdanja snimki više ili manje reprezentativnih hrvatskih glazbeno-scenskih djela: opere Nikola Šubić Zrinski, rock-opera Gubec-beg i Grička vještica te mjuzikla Crna kraljica. Svakom iole upućenom u hrvatsku glazbu jasno je da je riječ o antologijskim naslovima, koji svoju kvalitetu mogu braniti i onkraj sitno-nacionalističkih okvira pozivanja na djela hrvatskih umjetnika s hrvatskim sižeima.
Riječ je, uostalim, o odreda kvalitetnim studijskim snimkama, nastalima unutar širokog vremenskog raspona od 1962. (Zrinski) do 1995. (Crna kraljica). A osim produkcijske razine oblikovanja zvuka, tu su i vrhunske interpretacije velikih vokalnih umjetnika, od Vladimira Ruždjaka i Branke Stilinović, preko Branka Blaćea i Josipe Lisac, sve do Jasne Bilušić i Nikite. Dakle, na prvi pogled (i, još više, prvo slušanje!) glazbeni sladokusci zaista imaju razloga za zadovoljstvo. Ali...
... i nedostatne informacije Ali što ako potencijalni konzument ovih izdanja želi doznati nešto više od onoga što je dijelom pretpostavljene “opće kulture”, “općepoznatih činjenica”, pa čak i “urbanih legendi” vezanih uz ova konkretna djela i/ili njihove konkretne snimke? Što ako ta i takva izdanja dospiju u ruke, recimo, inozemnih konzumenata, kojima nemaju hrvatske “opće kulture”, ali bi možda htjeli s njom biti barem preliminarno upoznati. E, tu nastaje problem. Naime, sva su ova četiri izdanja školski primjer kako se diskografske proizvode ne treba raditi. Svi podaci su samo na hrvatskom jeziku – Croatia Records nije ih, doduše, trebala prevoditi baš na latinski, ali barem engleski ne bi bio naodmet. Ovako je inozemna publika automatski isključena – osim ako se očekuje da će uživati u divnoj glazbi, pa makar i na njoj nerazumljivom jeziku i sa sižeima iz nepoznatog joj kulturnog konteksta.
Na hrvatskom je pak zamjetna osebujna kombinacija nedostatnih informacija s redundantnima. Da, lijepo je da su nabrojalo sve izvođače koji su sudjelovali u različitim postavama prvih produkcija Gubec-bega i Crne kraljice – no izdanje Gubec Bega uopće ne navodi koji su konkretni pjevači snimljeni, dok su kod Crne kraljice punim imenima na jednom mjestu navedeni svi nekadašnji izvođači, dok su na popisu glazbenih brojeva navedeni samo inicijali imena i prezime. Grička vještica ima drugi problem – ne postoji popis uloga s pripadajućim imenima interpreta, nego se i jedno i drugo navodi samo u popisu brojeva, pri čemu su neki izvođači navedeni punim imenima i prezimenima, a neki samo inicijalom imena i prezimenom. “Logiku” te “hijerahije” uzaludno je tražiti – zašto, recimo, “Ivica Krajač” i “Krunoslav Slabinac”, ali “B. Blaće” i “R. Šverko”. K tome, Grička vještica nema čak ni sadržaja, kao što ga nema ni Gubec-beg.
Moglo bi se pomisliti da je u konačnici “ozbiljni” Zrinski prošao najbolje – tu je jasno navedeno tko što pjeva, koji je sadržaj djela, a tu su čak i dva muzikološka teksta o skladatelju i operi. No, zar je zaista previše očekivati recentije i suvremenije eseje od onih koje potipsuju autori koji su već odavno pokojni? “Povijesne” snimke imaju svoju neupitnu vrijednost, no ne bi li bilo poželjno sagledati ih (i) iz sadašnjeg gledišta, a ne samo iz perspektive vremena u kojem su nastale? Nove studijske snimke navedenih djela očito je do daljnjega iluzorno očekivati, ali, ako već kao svojevrsne surogate koristimo stare snimke, onda konzument koji je snimku platio (a nije je “ilegalno” skinuo s interneta) ima svako pravo za svoj novac očekivati i nešto više od sâme snimke – ako je na proizvod već plaćen i porez na dodanu vrijednost, onda bi bio red da ta dodana vrijednost i postoji.