19.5.2005.

Dražen Cepić  

Proizvodnja proizvodnje

Pri spominjanju kulturalnih studija, bilo s pozitivnim bilo negativnim konotacijama, uobičajeno je govoriti o određenom iznenađenju koje su oni donijeli ušavši u diskurs. Teoretičari skloni kulturalnim studijima spominju novosti poput uvođenja multidisciplinarnosti, pluralnosti, usmjerenosti na dotad zapostavljenu pučku, a potom i popularnu kulturu (Duda, 2002.) itd. S druge strane, teoretičari neskloni kulturalnim studijima spomenut će da sa kulturalnim studijima u diskurs ulazi neegzaktnost, nekritička euforija tobožnjim otporom potlačenih skupina (Sokal, 2002.) itd. Drugim riječima, teško je osporiti da su kulturalni studiji nastali kao vrlo provokativni pravac, te da su potaknuli mnoge reakcije, bilo afirmativne ili osporavalačke. No što kad efekt iznenađenja nestane? Što kad kulturalni studiji prestanu biti provokativni, dinamični, novi, kad prestanu biti subverzivni element koji uzburkava ustajalu teorijsku kolotečinu? Što ako su kulturalni studiji šutke i sami postali dio te iste kolotečine? Teza ovog rada jest da se s hrvatskom verzijom kulturalnih studija dogodilo upravo to da nju ne obilježava teorijska subverzivnost, neočekivanost i dinamičnost, nego, naprotiv, očekivanost i predvidljivost. Borba protiv esencijalizama, pokušat će se dokazati, petrificirala se. Nekad davno, inovativni konstruktivizam, tj. prokazivanje identiteta kao tek konstrukata, rezultata društvene proizvodnje, pretvorio se u još jednu proizvodnju – proizvodnju proizvodnje...

Metodološke pretpostavke

Analiza jednog toliko heterogenog, nekoherentnog područja bez daljnjega predstavlja težak posao. Kritika bilo kojeg teorijskog pravca u cjelini donosi probleme zbog permanentne prijetnje zapadanja u grešku kritike pars pro toto. No kad pred sobom imate disciplinu kojoj difuznost ne dolazi tek kao nužni simptom sazrijevanja, nego koja uopće ni ne pokušava biti disciplinirana, koja otvoreno proklamira svoju heterogenost i raspršenost, možda je i suvišno napomenuti da se greška kritike pars pro toto umnogostručuje! Stoga je nužno odmah na početku precizirati objekt kritike. Dakle, odmah na početku treba napomenuti da bilo kakvu kritiku koja bi, tobože, obuhvatila cijele kulturalne studije (kao kod npr. Bezinovića, 2004.) smatram tlapnjom, te će se stoga u ovom radu pokušati izbjeći bilo kakvo generaliziranje te vrste. Naprotiv, objekt kritike ograničen je na vremenski i prostorno vrlo usko područje: na akademsku recepciju kulturalnih studija u hrvatskoj humanistici. S obzirom na to da se godine hrvatskih kulturalnih studija daju izbrojati na prste jedne ruke, očito je da je riječ o sinkronijski i dijakronijski dovoljno uskom području da se ono može analizirati u radu ovako skromnog opsega. Pritom treba napomenuti da se time ne želi reći da su pronađene značajke specifične samo za ovo područje; ipak, bilo kakvo šire generaliziranje otupilo bi analitičku oštricu, tj. heuristička bi se vrijednost rada smanjivala obrnuto proporcionalno širini predmeta analize. Ovdje se, dakle, nećemo baviti kulturalnim studijima uopće, deskriptivnom semiotikom uopće, ili etnografijom uopće (treba napomenuti da zabrinjavajuće simptome ne nalazimo samo unutar područja kulturalnih studija, nego i u pravcima u neku ruku srodnima kulturalnim studijima, poput feminizma, postkolonijalne kritike itd., drugim riječima u pravcima koji su, postavivši u pitanje problem reprezentacije, obilježili borbu protiv esencijalizama i koji su obilježeni borbom protiv esencijalizama). Ovaj će se rad, naprotiv, baviti primjenama tih teorija i metodologija u ograničenom fondu radova, na jednom prostorno i vremenski usko omeđenom teritoriju, dok bilo kakvi pokušaji poopćavanja zaključaka ovog rada ostaju tek kao opcija za daljnja istraživanja.

Konstrukcija identiteta kroz medije

Razmotrimo, dakle, radove: većina ih se bavi medijima, bilo na izravan način tako da se kao predmet analize uzima pojedini časopis ili televizijsku emisiju – primjerice, Simić (2003.), Grdešić (2002.), Grdešić (2004.), Opašić (2004.), Hofbauer (2002.), Žurić (2004.) – ili neizravno tako da se analizira neki fenomen, ali se medijska reprezentacija uzima kao bitni faktor – Biti, (2002.), Novak (2002.), Kolanović (2002.), Kolanović (2003.). Težište većine radova sastoji se u dokazivanju da je dotični identitet medijski, društveno ili povijesno konstruiran, dakle da nije biološki zadan. Unatoč razlikama koje postoje između predmeta analize (bilo da je riječ o konstrukciji mita o nacionalnoj reprezentaciji, konstrukciji agenta potrošačkog društva, konstrukciji dominantnog seksualnog diskursa, konstrukciji ženskog ili muškog identiteta itd.), i razlikama između složenosti i sofisticiranosti načina na koji je ta analiza izvedena, može se zaključiti da svi ovi radovi dijele jednu iznimno sličnu matricu po kojoj su napravljeni.

Biti (2002.) u svom tekstu o medijskoj reprezentaciji hrvatske nogometne reprezentacije, popularno zvane “Vatreni” govori o sportu kao o socijalno konstruiranoj, značenjski bogatoj aktivnosti, koja je upletena u mrežu reprodukcije i prijenosa ideologijskih tema i vrijednosti koje prevladavaju u našem društvu (Biti, 2002: 25): “Medijske prakse stereotipiziranja, obilježavanja ‘drugih’, formiranja identiteta manifestiraju se i u prikazivanju sportskih, kao i bilo kojih drugih društvenih praksi” (ibid.: 26, kurziv d.c.). Pritom “interakcija između sporta i medija počiva na činjenici da je sport jedna već a priori socijalno konstruirana aktivnost koja još iziskuje medijske efekte” (ibid.: 38, kurziv d.c.) Žurić (2002.) se u tekstu Osobni identitet kao socijalni konstrukt ne bavi poput Bitija konstruiranjem nacionalnog identiteta, nego konstrukcijom identiteta sa strane potrošačkog društva. Na početku teksta autorica kaže: “U ovom ću radu pokušati prikazati kako je cjelokupan koncept osobnog identiteta, a time i individuuma kao stabilne i nedjeljive cjeline, samo mistifikacija koja započinje nekoliko stoljeća unazad i koja se u 20. st. svojim novim mehanizmima neprestano reproducira. Zbog spomenutog procesa mistifikacije prikazat ću razloge nemogućnosti postojanja jednog takvog stabilnog individuuma čime se uvodi pojam subjekta kao masovnog proizvoda društveno-kulturnog konteksta” (Žurić, 2002.: 69, kurziv d.c.). Nakon povijesnog uvoda, Žurić varira dobro poznatu Marcuseovu tezu da “suvremeno potrošačko društvo funkcionira na način da stvara mehanizme koji, ne samo što su osposobljeni da zadovolje širok spektar naših potreba nego i sami produciraju potrebe u cilju daljnje reprodukcije tih istih mehanizama” (ibid. : 72). To se konkretno događa tako da “reklame, filmovi, masovni kulturni produkti, životni stilovi – kultura u širem smislu – prezentiraju načine na koje pojedinac može sebe odrediti u odnosu na druge. (ibid. : 73).

O konstrukciji identiteta putem medija govori također i Hofbauer (2002.) u tekstu Seksualnost i mediji – eksploatacija i reprezentacija. Autorica govori o proizvodnji dominantnih seksualnih diskursa “koji, osim što putem medija marljivo vrše procese vlastite legitimacije, preko proizvoda popularne kulture formiraju sociokulturne matrice koje služe kao upute za upotrebu vlastitog, netom kupljenog seksualnog identiteta” (Hofbauer, 2002.: 55. kurziv d.c.); te o mehanizmima “diskurzivnog uvlačenja, eksploatacije, proizvodnje i socijalne konstrukcije seksualnosti putem medijskih tekstova” (ibid.: 56, kurziv d.c.). Autorica citira Bourdieua koji smatra da se “ljudska seksualnost konstruira u socijalnoj igri značenjima koja bez prestanka održava i legitimira mušku dominaciju” (ibid. : 58, kurziv d.c.), a jedan od glavnih mehanizama koji služi održavanju tog stanja, tj. koji drži žene u podređenom položaju, su masovni mediji poput ženskih časopisa, koji proizvode ženski identitet kao uvijek nekome/nečemu podređen.

O konstrukciji identiteta i “proizvodnji ženstvenosti”, za divno čudo, govori i Kolanović (2002.: 45). Po autorici je kod Barbie lutki naglasak na “identitetu u kojem je fizička ljepota imperativ i pravilo društvenog uspjeha” (ibid.). Iako je Barbie naizgled samostalna mlada žena, ona je prije svega upućena na udaju i nalaženje muškarca koji će je “odvesti pred oltar”, čime se proizvodi jedan model ženstvenosti te se taj isti model nameće djevojčicama još u najranijoj dobi. Osim što se time proizvodi rodni subjekt, taj je isti proces neodvojiv od proizvodnje konzumerističkog subjekta koji će budućeg muža naći upravo svojom izdašnom participacijom u potrošačkom društvu, s obzirom na to da je nemoguće kako bi netko poželio za suprugu ženu koja, primjerice, nije dobro odjevena. Slične zaključke donose i Grdešić (2002.) u analizi Cosmopolitana, kao i Simić (2003.) u tekstu Teen i kreacija ženskog identiteta, s tom razlikom da Grdešić u Cosmu pokušava naći neke subverzivne elemente, dok Simić, u svom pomalo iritantnom¹ militantnom diskursu, Teenu negira bilo kakvu subverzivnost: “gurkajući glavu kroz zjapeća vratašca pećnice, priznat ćemo kroz jecaje kako ženski časopisi ne služe ničemu doli ultimativnoj destrukciji samopouzdanja ženskog roda i spola” (ibid. : 22).

Osim tekstova o proizvodnji ženstvenosti (Simić, Grdešić, Kolanović, Hofbauer), dio tekstova se bavi i proizvodnjom muškosti, npr. Bitijev tekst Markacije muškosti i Opašićev tekst Klik: muškost u potrazi za izgubljenom sigurnošću. Unatoč različitim predmetima analize, metodološki obrazac je gotovo isti: on se sastoji od beskonačnog ponavljanja jedne te iste fraze o iskonstruiranosti roda. Biti tvrdi: “Djeca se od najranije dobi konfrontiraju s imaginativnim konstruktima koji ih uče ‘rodu’: pričama, igračkama, igrama, glazbi, TV-u, knjigama, novinama i još koječemu. Sve to služi njihovu upoznavanju s načinima na koji se razlikuju muško i žensko” (Biti, 2004 : 48). Iako se drugi rad bavi neuspjehom pokušaja konstruiranja polja sigurnosti za suvremenu muškost te o protuslovljima koji pritom nastaju, u Opašićevu je tekstu svejedno riječ o vrsti reprezentacije muškosti.

Konstruktivizam² kao proizvodnja proizvodnje

Jednom davno bijaše normalno smatrati ženu prirodno pozicioniranom u kuhinji, a muškarca u radnoj sobi... Jednom davno također bijaše normalno smatrati ljude crne boje kože intelektualno inferiornijima... Jednom davno, isto tako, bijaše normalno smatrati (svoju) naciju prirodnim stanjem, koje traje od pamtivijeka... Mogli bismo ovaj niz nastaviti do u beskonačnost: jednom davno se identitet doista smatralo antropološkom danošću. No potom se dogodio epistemologijski rez, posredovano kojim su se pojavile teorije koje smatraju da su žene pozicionirane u kuhinju ne zbog genetske predodređenosti, nego zbog utjecaja društva, da je nebjelačko stanovništvo u SAD-u na mjestima statusno nisko pozicioniranim ne zbog prirodne neinteligencije nego zbog društveno-političkih uvjeta, kao i da nacija nije ni primarni ni nepromjenjivi entitet, nego je nastala u osobitoj konfiguraciji povijesti, te će kad-tad i nestati. Tom epistemologijskom rezu, koji je poveo borbu protiv esencijalizama te uveo u diskurs “skandaloznu” ideju povijesne kontingencije, u povijesti ideja doista pripada velika važnost. No što napraviti jednom kad smo shvatili da identitet, bilo rodni, nacionalni, urbani, kvartovski bilo rasni, doista jest samo povijesni/društveni konstrukt? Što napraviti jednom kad shvatimo da identitet doista jest proizveden? Za hrvatsku recepciju kulturalnih studija odgovor je izgleda očit: nastaviti s proizvodnjom, proizvodnjom proizvodnje...

Prvotna je ideja kulturalnih studija bila odbijanje zadovoljenja jednostavnim rješenjima, odbacivanje esencijalizama i traženje raznih artikulacija kojima se konstruiraju identiteti: konstruktivizam je tada odigrao značajnu ulogu. No čini se da se taj isti konstruktivizam u neku ruku petrificirao, te su kulturalni studiji time izgubili onu dinamičnost i subverzivni moment koji ih je krasio: čini se da danas za mlade wannabe intelektualce nema popularnijeg sporta od dokazivanja da je sve konstrukt. Može se sa žaljenjem konstatirati da se teorija u neku ruku svela na nekoliko ustaljenih obrazaca koji se, kao kalup za taljenje metala, rutinerski iskorištavaju do unedogled. No što nakon toga? Što nakon što prihvatimo da nijedan identitet nije biološki zadan, ergo da je sve konstrukt, ergo da sve treba dekonstruirati?

Koliko mi je poznato, u Hrvatskoj još nije napisana analiza časopisa Men`s health, no bilo kome iole upućenom u problematiku nije nimalo teško zamisliti kako bi ta analiza izgledala: vjerojatno bi se prvo dala kratka semiološka analiza (kakve je kvalitete papir, koliko ima fotografija, koliko košta u usporedbi s drugim muškim časopisima i sl.), nakon toga bi se krenulo na analizu vlasničke strukture (časopis je vlasništvo te i te korporacije, izdaje se u toliko i toliko država), da bi se potom krenulo na sadržaj. Tada bi se vjerojatno kratko navelo značajke kasnog kapitalizma (društva obilja, potrošačkog društva), pozicioniralo bi se dotični časopis u kontekst, te bi se potom izvuklo nekoliko značajki muškog identiteta koji časopis nastoji konstruirati. Vjerojatno bi se pritom navelo da je imperativ suvremenog muškarca, osim uspjeha u karijeri, postao i dobar izgled, seksualno zadovoljenje njegovih partnerica i sl. Zaključak bi se mogao sastojati u tvrdnji da u kasnom kapitalizmu logika kapitala nije više spremna tolerirati ičiji povlašteni položaj, te da su muškarci stoga svrgnuti s trona i uniženi na samo još jedan kotačić u konzumerističkom stroju. Dakako da potencijalna analiza vjerojatno ne bi u potpunosti slijedila naš sinopsis, no isto je tako vrlo vjerojatno da bi podudaranja bila znatna. Sama činjenica da je teorija postala ovako predvidiva i očekivana dovoljna je, smatram, da se oglasi zvono za uzbunu. Mora se, nažalost, konstatirati da fiktivna analiza kakvu smo upravo opisali, kao i analize koje smo opisali u trećem poglavlju, sliče prije na “teorijske trbušnjake” dostojne redovitog čitatelja Men`s healtha nego na kreativan posao.

Hrvatska recepcija kulturalnih studija: kontinuitet i diskontinuitet

Hrvatsku recepciju kulturalnih studija u odnosu na njezine britanske izvornike obilježava određena dvostruka narav. Ona, naime, s jedne strane vjerno slijedi svoje uzore, dok je s druge strane prema njima karakterizira oštar diskontinuitet. U čemu se sastoji ta dvojaka priroda hrvatske recepcije kulturalnih studija? Riječ je, naime, o tome da se radovi koji su predmet ove analize s jedne strane doista nastavljaju na tradiciju kulturalnih studija: oni analiziraju stvari koje su u tradicionalnoj društvenoj znanosti zaista bile izvan domašaja kritike, kao trivijalne, npr. ženske časopise, televizijske emisije, sport itd. Oni doista u kritiku toga ne idu “začepljena nosa”, nego pokušavaju dohvatiti čestu kontradiktornost: npr. iako se Grdešić (2002.) bez daljnjega prema Cosmopolitanu i ideologiji koju on propagira odnosi kritički, ona istodobno nastoji u njemu pronaći mjesta otpora. Cosmo prema tome nije samo časopis koji zatupljuje čitateljice stvarajući od njih idealne služiteljice patrijarhata te kapitalizma, nego i časopis koji je inzistiranjem na ženinu pravu na karijeru, pravu na orgazam i sl., doista unio pozitivne pomake; problem Cosma nije što feminizma nema, nego što ga nema dovoljno! Nadalje, dotični radovi doista polaze s multi/postdisciplinarnih stajališta: služe se etnografijom, semiotikom, sociologijom itd. Isto tako, u većini radova jasan je društveno-kritički stav: Kolanović (2003.) u kritici Dieselove reklamne kampanje ne skriva svoje antikorporativne stavove, Grdešić (2002.) i Simić (2003.) otvoreno pokazuju prijezir prema patrijarhalnom sustavu koji se reproducira kroz ženske časopise, kao i Žurić (2002.) prema potrošačkom društvu.

Čini se, dakle, da je sve tu! No postavlja se pitanje gdje je onda diskontinuitet? Paradoksalno, diskontinuitet se nalazi upravo u tome što sve jest tu. Naime, kulturalni studiji u Britaniji nastaju kao reakcija na odbijanje pravocrtnih rješenja i prožvakanih obrazaca koje su tada nudile s jedne strane sociologija, a s druge strane teorija književnosti. Drugim riječima, kulturalni studiji se rađaju kao čin teorijske subverzije, kao izraz neprihvaćanja zadanih obrazaca analize, kao inzistiranje na sinergiji elemenata koje su smatrali vrijednima i važnima. Ukratko, prvotne kulturalne studije obilježava prije svega inovativnost. No ono što karakterizira hrvatsku recepciju kulturalnih studija jest upravo suprotno: prihvaćanje već gotovih načina dekodiranja i analize, čije rezultate svatko već iole upućen u diskurs bez većih poteškoća može unaprijed pretpostaviti. Stoga se može reći da diskontinuitet sa teorijskim uzorima u ovom slučaju proizlazi upravo iz činjenice kontinuiteta. Dosljedni nastavljači tradicije kulturalnih studija prije bi bili oni koji odbijaju parazitiranje na danim, postojećim teorijama na način beskonačnog “odrađivanja” dobro poznatog obrasca; oni koji nastavljaju s uzburkavanjem teorijskih voda, a ne tek lijenim izležavanjem na luft-madracu.

Aktivizam i teorija

Prije nego što nastavimo s raspravom, potrebno je odgovoriti na jedan možebitan prigovor: naime, na prigovor da društvena konstrukcija identiteta možda jest jasna, primjerice, pojedinim studentima i profesorima komparativne književnosti ili (u manjoj mjeri) filozofije. No da usprkos tome još dan-danas tisuće ljudi gine zbog svog nacionalnog identiteta, da još dan-danas na većem dijelu zemaljske kugle (pa čak i u, na tom pitanju, najrazvijenijih zemalja) žene trpe zbog društvene diskriminacije, da još dan-danas milijuni nebjelačkog stanovništva trpe rasna poniženja. Taj prigovor bi bio na mjestu u slučaju da su tekstovi kojima se ovdje bavi objavljeni u mediju koji dopire do širih masa o kojima je ovdje riječ. No tekstovi koji su predmet kritike ne bi u vezi s ovim pitanjem bili problematični u slučaju da zadovoljavaju barem jedan od dva uvjeta: da izlažu neku teorijsku inovaciju, ili da su dostupni (i to ne samo faktički nego realno) širem pučanstvu o kojem je u možebitnom prigovoru riječ. No ovdje je riječ o tome da su tekstovi kojima se pobija esencijalizam kroz teorije socijalne konstruiranosti i proizvodnje identiteta, što je dakle u teoriji postalo već posve očito, napisani za istu onu grupaciju koja je s time vrlo vjerojatno već sasvim dobro upoznata! Sve one tisuće ljudi koji su spremni poginuti radi svojih nacionalnog identiteta, svi oni rasizmi, seksizmi itd. ovim kritikama ostaju neokrznuti.

Uzmimo za primjer jedan tipičan predmet naše kritike: tekst Maše Grdešić Viva – ima li života na tržištu ženskih časopisa?. U tekstu se dokazuje da nedavno osnovani ženski dvotjednik Viva konstruira ženski identitet, da ima cilj stvoriti idealnu čitateljicu brišući razlike između žena (sve žene žele partnera, djecu, savršeno tijelo, puno pari cipela, cvijeće, plakati na romantične filmove te piti crno vino i slušati Olivera) itd. Zaključak teksta je, čini se očitim, poznat većini ljudi koji su, ako već nisu doktorirali na Judith Butler, barem završili pokoju godinu na Filozofskom fakultetu. Drugim riječima, riječ je o jednom prilično očitom zaključku koji u teoriju – blago rečeno – neće unijeti neke tektonske poremećaje. No, može se prigovoriti, važnost takvih tekstova ne leži u njihovoj teorijskoj inovativnosti, nego u aktivističkom momentu. Prigovor bi, dakle, išao u pravcu tvrdnje da činjenica da sve Hrvatice ne žele nužno heteroseksualnu vezu, djecu i romantične filmove i dalje nije jasna velikoj većini hrvatskog puka, te je stoga nužno nastaviti s upozoravanjem na medijsku konstrukciju ženskog identiteta. No u čemu je pogreška ovog prigovora? Pa u tomu da je tekst o kojem je riječ, kao i ostali tekstovi, napisan ne za one koji to ne shvaćaju, nego za one koji su s kontingentnosti rodnog identiteta vjerojatno sasvim dobro upoznati! Dotični tekst nije objavljen u Hrvatskom slovu, ili makar Vjesniku, nije pročitan naglas na gradskom trgu – objavljen je naprotiv u dvotjedniku, nažalost, minorne tiraže kojeg ionako većinom čitaju ljudi koji se na ovaj ili onaj način upleteni u krugove kojima se osnove, primjerice, feminističke teorije i ne trebaju objašnjavati. Vrlo je lako zamisliti studenticu sociologije i komparativne književnosti koja u stanci između predavanja, s odobravanjem čita dotični tekst. No zamisliti u istoj pozi prosječnog hrvatskog mačista kojemu se život temelji na motu “masna klopa, teška cuga i lake žene ”, već je malo teže. Takvi tekstovi mogu dakle isprovocirati diskusiju tek u društvu “tvrdih” esencijalista.

Da rezimiram, tekstovi koje kritiziram imali bi vrijednost kada bi zadovoljavali barem jedan od dva uvjeta: a) da je riječ o teorijski inovativnim tekstovima, kojima sama njihova originalnost daje intrinzičnu vrijednost – o čemu, teza je ovog rada, ne može biti riječi; b) da, premda bez neke znanstvene vrijednosti, dospijevaju do šire publike te tako ostvaruju svoj politički ulog – otprilike kao što to uspijeva Slavenki Drakulić svojim izvanrednim esejima sabranim u knjizi Smrtni grijesi feminizma. Ogledi o mudologiji, a koje osamdesetih godina prošlog stoljeća objavljuje po tada najtiražnijim novinama i časopisima poput Vjesnika, Starta, Danasa i sl. No, o tome također ne može biti riječi, jer su tiraže časopisa u kojima se objavljuju radovi koji pripadaju u korpus hrvatskih kulturalnih studija minorne, te nemaju ni izbliza utjecaj na širu javnost.

Pritom se dakako ne želi reći da je akademska strana borbe protiv političkih, ekonomskih i socijalnih nejednakosti tobože podređena aktivističkoj, nego da aktivizam i teorija jednostavno nisu na ekvivalentnim pozicijama. Na ovom je mjestu suvišna rasprava o njihovu hijerarhijskom međuodnosu, je li teorija ta koja, poslužimo se Kantovom usporedbom, aktivizmu osvjetljava put ili ona naprotiv noseći fenjer korača iza aktivizma ne bi li osvijetlila do čega je aktivizam došao. Naime, ovdje je prvenstveno bitno naglasiti da se teorija, unatoč bitnoj povezanosti s aktivizmom, ne smije reducirati na obavljanje posla koji ne spada u njezinu domenu. Konkretno, može se reći da se aktivistički rad kroz razne ženske organizacije tek nastavlja na dosege feminističke teorije, ili da se feministička teorija temelji na nalazima aktivističkog rada. No bilo kako bilo, jasno je da teoriju zbog njezinih bitnih karakteristika ne možemo izjednačavati s aktivizmom.

Deskriptivna semiotika

Iako smo se ovom radu pretežito usredotočili na teorije konstrukcije identiteta, isti prigovori se tiču i semiološke i etnografske analize, također fundamentalne za kulturalne studije. Kao primjer možemo uzeti tekst Milje Špoljar (2003.) Studentski dom. Opis započinje općim podacima (veličina, broj kreveta, infrastrukturni sadržaj). Potom se daje opis domske svakodnevice (buka je najjača oko ponoći, oko pet sati popodne se po hodnicima ispija kava, te se uz zveckanje posuđa mogu čuti ženski glasovi kako ogovaraju prijateljice). Nakon toga, autorica analizira obližnji popularni kafić gdje se, kao i u samom domu, puštaju samo Thompson i Severina – koja, doznajemo iz rada, nema identiteta. Autorica usput nudi i složenu politološku analizu, u kojoj se u dvije-tri kartice teksta, dakako neutemeljenih na bilo kakvim kvantitativnim istraživanjima, zaključuje ne samo to da su stanovnici doma mahom desničari nego uz to daje i uzroke tome stanju. No studentski dom, unatoč tome što je dakle desno orijentiran, tvrdi autorica, politički nije aktivan. On je jednostavno amorfna masa te je teško “povjerovati da tako velika koncentracija studenata ima tako neznatnu produktivnost u smislu poticanja akcija ili reagiranja na aktualnosti” (Špoljar, 2003.: 165). Ako se netko možda i čudi tome da su stanovnici doma politički toliko pasivni, tekst nudi razlog za to: naime, većina studenata studira prirodne znanosti i kineziologiju, koji su po autorici, čini se, previše zadubljeni u nekakve blesave korijene i kompleksne brojeve da bi se bavili studentskim aktivizmom (dakako, za razliku od studenata s Filozofskog fakulteta koji svakih nekoliko mjeseci dižu revoluciju). Nakon eksursa u političku teoriju, tekst se vraća na semiološku analizu, te nam kazuje da se u menzi ponajviše jede meso i masna hrana (tomu je uzrok patrijarhalni mačizam). U društvenoj hijerarhiji doma uvijek se uspostavlja statusno dominantan lik, po jedan muški i ženski, koje nazivaju “Kralj Save” i “Kraljica Save” (njega, kaže autorica, obilježavaju najveći mišići, a nju najveće obline). Osim toga, doznajemo i to da u kinu koje postoji u sklopu doma na filmskim klasicima baš i nema mnogo posjetitelja, a da djevojke koje razgovaraju na telefonskim govornicama u sklopu doma, nose stolce i jastuke kako bi dale do znanja ostalim djevojkama da će dulje razgovarati, tj. da su tražene.

Jeff Bernard ističe³ da na današnjim semiotičkim kongresima izlaganja iz deskriptivne semiotike čine više od 50 posto ukupnog broja izlaganja. Bez namjere da diskreditiramo cjelokupnu semiotiku kulture ili etnografiju, moramo naglasiti da se neki njezini aspekti potpuno uklapaju u značajke kakve se mogu zamijetiti u suvremenim stremljenjima u kulturalnim studijima: naime, beskonačna analiza stvari koje su manje-više očite, bez namjere da se dobiveni podaci upotrijebe za neku višu sintezu. Ono što također svi ti teorijski obrasci dijele jest izvjesna nekreativnost te karakter “vježbe”, umjesto “pravog posla”. Doista nema ništa lakše od toga da se uzme za zadatak semioza konzervi, semioza retrovizora ili nečega desetog: prikupi se određena građa, napravi se deskripcija, i to se “podvali” kao autentičan znanstveni rad. Kao i s konstruktivističkim teorijama identiteta, činjenica je da su i ove metode u svoje vrijeme predstavljale značajan epistemologijski rez. No nakon što su se utvrdile u mainstremu, nakon što smo se svi zajedno složili da etnografija doista jest vrlo važna, smatram da jednostavno nema smisla izigravati revolucionara pretvarajući se da smo i dalje u prvoj polovici 20. stoljeća. Činjenica da se Sartrea, nakon što je preko svojeg prijatelja Raymonda Arona došao u doticaj s Husserlovom fenomenologijom, duboko dojmila pomisao da odsad i šalica kave može biti predmet analize (Safranski, 1992.: 396), ne znači da bismo isto oduševljenje trebali osjećati i mi sedamdeset godina poslije...

Teorijski trbušnjaci

Pitanje je, dakle, jesmo li se mi uopće i za milimetar pomakli od one poznate Barthesove kutije Panzani tjestenine? Pitanje je, drugim riječima, što napraviti, jednom kad uvidimo da Panzani tjestenina uistinu nije talijanska? Odgovor koji se nadaje iz tekstova koji su predmet naše analize jest da treba jednostavno preći na sljedeću marku. Napokon, analitičko oruđe imamo, institucionalno mjesto imamo, a broj različitih marki tjestenine, hvala Bogu, raste svakim danom... No nekakvi otrcani ideali o inovativnosti kao bitnoj sastavnici znanstvenog rada ostavljaju pritom u ustima bljutav okus.

Treba naglasiti da kritika konstruktivizma u ovom radu ne polazi sa s jedne strane reakcionarnih stajališta, koja bi se zalagala za povratak esencijalizmu, ili s druge strane radikalno progresivističkih, koja bi inzistirala na potpunom prevladavanju usvojenih teorija (nalik vitgenštajnovskom odbacivanju ljestvi). Naprotiv, smatram da je odbacivanje esencijalizama izuzetno ostvarenje dvadesetostoljetne teorije. No kad smo napokon prihvatili stajalište da društvo jest konstrukt, da ništa nije primordijalno dano, čini mi se da se ne bi trebalo zadržati na analizama koje bi dotičnu pretpostavku samo potvrđivali na uvijek novim primjerima. Simplificirano prokazivanje rada časopisa, televizijskih emisija ili reklama kao konstrukcija muških ili ženskih, nacionalnih ili kontinentalnih, rasnih ili kvartovskih identiteta, može se većinom svrstati u ono što smo nazvali “teorijskim trbušnjacima”: nije da koristi nema – štoviše, muskulatura polako postaje snažnijom – no nije baš ni da je riječ o pretjerano kreativnoj djelatnosti. Teza je ovog rada, dakle, da bi se kulturalni studiji tim “teorijskim trbušnjacima” trebali prestati baviti. Naravno, osim ako im, umjesto Stuarta Halla, uzor u međuvremenu nije postao Arnold Schwarzenegger...

Literatura

Bernard, Jeff (2004.): (Post-)Rossi-Landian Semiotics of Culture, predavanje u organizaciji Hrvatskog semiotičkog društva održano 12. 11. 2004.

Bezinović, Igor (2004.): Prema dijalogu sociologije i kulturalnih studija, Diskrepancija, sv. V, br. 9, str. 55-67

Biti, Ozren (2002.): Vatreni-hrvatski nogometni proizvod, Libra libera br. 011, str. 25-39

Biti, Ozren (2004.): Markacije muškosti u suvremenom romanu, K., sv. II, br.3, str. 47-65

Drakulić-Ilić, Slavenka (1984.): Smrtni grijesi feminizma. Ogledi o mudologiji. Zagreb: Znanje

Duda, Dean (2002.): Kulturalni studiji: ishodišta i problemi. Zagreb: AGM

Hofbauer, Petra (2002.): Seksualnost i mediji-eksploatacija i reprezentacija, Libra libera, br 011, str. 55-69

Grdešić, Maša (2002.): Cosmopolitan – premalo feminizma za 25 kuna, Libra libera, br. 011, str. 9-25

Grdešić, Maša (2004.): Viva – ima li života na tržištu ženskih časopisa?, Zarez VI/141

Kolanović, Maša (2002.): Barbie-Igračka. Identitet. Ideologija, Libra libera, br. 011, str. 39-55

Kolanović, Maša (2003.): Proizvodnja diskurza u Dieselovoj Sretnoj dolini, K., sv. I, br. 1, str. 99-113

Kolanović, Maša (2004.): Ružičasta Barbie prošlost, Zarez, VI/126, str. 16-17

Novak, Branislav (2002): Lipstick lezbijke, K., sv. I, br.1, str. 24-33

Opašić, Boris (2004.): Klik: muškost u potrazi za izgubljenom sigurnošću, K., sv. II, br. 3, str. 65-99

Safranski, Rüdiger (1992.): Ein Meister aus Deutchland. Martin Hediegger und seine Zeit. München: Carl Hanser Verlag, 1994.

Simić, Mima (2003.): Teen i kreacija ženskog identiteta, K., sv. I br. 2, str. 22-48

Sokal, Alan (2002.): Fizičarev eksperiment s kulturalnim studijima, Diskrepancija, sv. III, br. 5-6, str. 91-95

Špoljar, Milja (2003.): Studentski dom, K., sv. I, br. 2, str. 160-172

Žurić, Iva (2002.): Osobni identitet kao socijalni konstrukt, Libra libera, br. 011, str. 69-81

Žurić, Iva (2004.): Sanja(m) ideologiju do zuba, Zarez, VI/138

Bilješke

¹ Ovaj se stav vjerovatno ima zahvaliti mom nepopravljivo patrijarhalnom i seksističkom svjetonazoru koji se grozi svakog oblika ženskog iskazivanja tradicionalno muških vrsta ponašanja, poput nasilja, pozivanja na smrtnu kaznu i sl.

² Ovaj je pojam uobičajniji u epistemologijskoj problematici, no smatram da ga se potpuno legitimno može koristiti i u ovom kontekstu, pogotovo stoga što teorije identiteta zasigurno pretpostavljaju neke epistemologijske modele

³ Predavanje održano 25.11.2004. u sklopu Hrvatskog semiotičkog društva