Strip o pripadnicima Justice League izvlači simpatične priče,
ali i mračne tajne iz djetinjstva superheroja
Svijet superheroja vrlo je pogodan za stvaranje novih i novih priča i interpretacija mitoloških junaka. U jednu ruku, navedeni likovi i njihovo okruženje posjeduju određeni niz zadanih i lako prepoznatljivih osobina koje privlače veliki niz “stalnih” ljubitelja. Međutim, te zadanosti su veoma široko definirane i ne ograničuju mogućnosti autora da se igraju s tim likovima. Ishod toga su brojni stripovi različitih autora o istim junacima koji se posve razlikuju po svom vizualnom i pripovjednom stilu, tematici, filozofiji itd. U cijelom moru takvih stripova, ovdje ćemo se pozabaviti uvrnutim i iznenađujuće inteligentnim stripom Yalea Stewarta po imenu JL8.
JL8 počiva na jednostavnoj pretpostavci: heroji iz stripova DC Comicsa (poput Supermana, Batmana, Wonder Woman...) imaju 8 godina i idu zajedno u razred. Već ta pretpostavka dovoljna je preporuka čitateljima da počnu čitati (ili da zaobiđu) ovaj simpatičan strip o klincima u superherojskim kostimima. Međutim, ono što čini razliku između simpatične doskočice i kvalitetnog stripa u ovom slučaju je autor stripa, Yale Stewart: mladi autor je uzeo ovu postavku i stvorio pametan strip koji nam, ako želimo, može baciti novo svjetlo na dobro poznate junake i na cjelokupnu kulturu superheroja.
Traume iz djetinjstva
Prije svega, valja naglasiti da je JL8 web strip. To znači da (i dalje) izlazi u nastavcima te da je dostupan besplatno, i to na web stranici http://limbero.org/jl8/archive. To je zoran primjer na koji način Internet otvara novi prostor (i formira!) nove stripove te nove diskurse o stripu. Naime, stripom JL8 pozabavila se kanadska doktorica znanosti i profesorica književnosti Brenna Clarke Grey koja, uz znanstveni i sveučilišni rad, na blogu Graphixia piše kratke, manje formalne, ali lijepo promišljene tekstove o stripovima. U tekstu “Adapting Batman for Cuteness and Depth” Clarke Grey pokazuje kako JL8 omogućuje čitateljima da promotre Batmana iz potpuno drugačijeg kuta te da dobiju novu ideju o tome tko je općenito Batman.
Tome valja dodati da JL8 zapravo prikazuje SVE likove iz novog rakursa, i to putem iste metode: pretvaranjem svih likova u djecu, uz zadržavanje njihovih fizičkih i karakternih osobina. Naime, promatranjem odraslih superheroja, dobivamo dojam da su to, uz sve osobne probleme, odgovorni i zreli ljudi s izgrađenim karakterom i čvrstim moralnim načelima. Međutim, po inerciji djecu promatramo na posve drugi način: njihovi postupci nisu čin autonomnog i racionalnog subjekta, nego spontane reakcije mladih ljudi koji tek sazrijevaju i koji poimaju samo svoj vlastiti mali svijet. Junaci se u stripu tako ne bave zaštitom cjelokupnog društva, nego se brinu čiji je kostim ljepši, tko je jači i brži, kako osvojiti curu ili dečka koji im se sviđa, kako da ih roditelje ne osramote pred frendovima... Ukratko, ponašaju se kao djeca. Međutim, biseri se kriju tamo gdje se maleni junaci ponašaju identično kao odrasli junaci, ali uz posve drugačije obrazloženje.
Recimo, Batman je (ovdje, ali i u drugim stripovima) usamljen, tužan i društveno neprilagođen junak. Međutim, usamljenost odraslog Batmana njegov je svjestan odabir koji je ipak nužan da bi efikasno čuvao Gotham od kriminalaca. S druge strane, usamljenost malenog Batmana ukazuje na tugu i zbunjenost dječaka koji je izgubio roditelje i koji večeri provodi gledajući crtiće sa slugom Albertom. (U tom smislu, i nošenje kostima šišmiša nije tek konvencija priče o superherojima, nego realistična, psihološka reakcija klinca koji se teško nosi s nepojmljivom smrću roditelja.) Naivna plemenitost odraslog Supermana je inherentna osobina njegovog karaktera. Međutim, naivna plemenitost malenog Supermana ishod je života s divnim roditeljima koji mu konstantno pridaju pozornost i ljubav (doduše, u stripu Superman još nije doznao da je posvojen). Ljutito nepristajanje mlade Wonder Woman na stereotipni ženski identitet “male princeze” pospješeno je time što ona uistinu pripada kraljevskoj lozi – za nju bivanje princezom nije ideal, nego realan teret s kojim se nosi od malih nogu.
Jednom kad shvatimo da je ponašanje malih junaka određeno spontanom i emocionalnom reakcijom na okolnosti u kojima žive, malen je korak do toga da shvatimo da je ponašanje odraslih junaka određeno potpuno istim stvarima. Drugim riječima, moćni superheroji su u svakom slučaju i svakoj dobi samo djeca.
Pusti me, zvat ću decu!
Naravno, ta pretpostavka dovodi nas do sljedećeg pitanja – kakvi nas to superheroji zapravo štite od zločinaca? Tko nas brani kada su životi milijuna nevinih ugroženi? JL8 ne može odgovoriti na to pitanje jer ono izlazi iz okvira tog stripa – naposljetku, u JL8 najveći konflikt nastaje na školskom igralištu kada se Superman i maleni Lex Luthor porječkaju. Međutim, ako pretpostavimo da su i odrasli superheroji zapravo obični ljudi vođeni, između ostalog, i emocijama, traumama i iracionalnim pobudama, onda ćemo nažalost otkriti da ideja da postoji dobra i mudra supersila koja nas štiti nije moguća čak ni u fikciji.
Naime, superherojski stripovi bave se događajima koji su izvan prirodne ljudske kontrole. Ideja da postoji zlo koje nas ugrožava i pred kojim smo bespomoćni veoma je strašna i, pokazalo se bezbroj puta, realna. Stoga nije ni čudo da tražimo utjehu u ideji da postoji netko dobar i supermoćan tko će nas štititi od takvog zla. Iz tog se razloga američki autori stripova i filmova dan danas bave superherojskim odgovorima na terorističke napade koji prizivaju 11. rujna.
Međutim, ta utješna ideja polazi od pretpostavke da je osoba s takvom ogromnom moći plemenita, sposobna i odgovorna. “S velikom moći dolazi i velika odgovornost”, a natprirodna moć zahtijeva da junaci budu natprirodno odgovorni. Ali, kao što vidimo, karakter naših junaka nije natprirodno moralan, nego je, kao i kod običnog čovjeka, labilan te rastrgan između ideja, emocija i suludih pobuda. Kao i većina drugih ljudi, i superheroji bi zapravo prvo trebali sletjeti na Freudov kauč prije nego što se nastave baviti ičim drugim. Međutim, kako uopće pozvati takvu osobu na odgovornost? Kako reći Supermanu da prvo mora proći psiho test prije ulaska u sukob? Junake s takvom moći nije moguće zaustaviti niti zamijeniti - preostaje nam jedino sklopiti ruke i moliti se nekom bogu (koji je, nadajmo se, jači od superheroja) da će sve ispasti u redu. (Kako to izgleda kada nije sve u redu, imali smo slučaj vidjeti u posljednjoj filmskoj verziji Supermana u kojoj sudbina čovječanstva leži u rukama genocidnog momka iz Kanzasa koji je, ne trepnuvši, praktički uništio sve Kriptonce.)
U tome se krije kvaliteta Stewartovog stripa. JL8 nas podsjeća na iznimno neugodnu spoznaju da sudbina čovječanstva (u stripu) ovisi o grupi djetinjastih i smiješno obučenih likova, a zatim nam prikazuje skeč koji nam vraća osmijeh na lice. Priča nam strašnu priču o traumatiziranim supermoćnim klincima, a onda nas uvjerava da je sve to tek noćna mora malenog Green Lanterna koji ne može zaspati bez upaljene zelene svjetiljke. Vodi nas u razmišljanje o psihologiji i kulturi superheroja, pritom ostajući na razini puke zabave i zabavnih dosjetki. Stoga mogu samo ponoviti zaključak Clarke Grey iz spomenutog teksta: “Idite čitati JL8. Tako je prokleto sladak.”