Esej o promišljanjima mogućnosti arhitekture između izgradnje prostora i mišljenja utopije
Arhitektura je pojam koji nastaje u području napetosti između neke prostorne misli i fizičke artikulacije te iste misli. Prostor je vrsta jezika razumljiva svima, no prostor je vrsta jezika čija nam sintaksa izmiče – razumijemo ga, ali ga izgovaramo sporo. Upravo je tromost artikuliranja jedne prostorne misli, postupak koji nazivamo građenjem, jedan od ključnih aspekata koji osigurava trajnost te misli. Koliko je ona složena, ne možemo procijeniti po samo jednom elementu, po onome koji čini njezin fizički okvir, već po strukturi koju čine čitljivo i nečitljivo, fizičko i apstraktno. Oni elementi koji se mogu vidjeti, dotaknuti i pomirisati u srazu su s onim elementima koji se tek možda mogu naslutiti, osjetiti ili doživjeti. Tek je sprega ta dva naoko suprotna elementa uvod u doživljaj prostora, doživljaj koji uključuje čitavu relaciju elemenata koja se nalazi između dvije krajnosti, jer nikada ih ne promatramo odvojeno, niti izolirano isključivo kroz odnos prostora i njegove ovojnice.
Volumen i praznina
Već su nam dobro poznate ideje i rasprave da arhitektura ne služi kao okvir isključivo nekom događaju, već da on svojim karakterom, svojom napetošću između prostorne misli i materijalizacije, dopušta i provocira odvijanje nebrojenih scenarija unutar sebe. Svaki predvidljiv i siguran scenarij govori o razini savršenstva funkcije te iste arhitekture, svaki izmješten, provociran i “neprikladan” scenarij govori pak o mogućnosti neke arhitekture da disjunkcijom otkriva nove polove mogućnosti te razbija onaj naizgled prirodan i nezamjenjiv dualitet arhitekture i njezine funkcije.
Na sličnom tragu možemo promotriti strukturu jednog od najsloženijih organizama s kojima smo suočeni – strukturu grada. Urbanu strukturu prepoznajemo upravo po raznovrsnosti njezinih elemenata koji čine cjelinu. Takva cjelina nema jednu istaknutu funkciju, nju čini pluralitet njenih različitih sastavnih jedinica koje bi mogli u nekom najmanjem mjerilu okarakterizirati kao monofunkcionalne, no ta monofunkcionalnost opet ostaje samo na nomenklaturi, jer funkcija stanovanja podrazumijeva ne samo sklonište, nego jedinstven i složen proces života, proces koji je individualan u punini trajanja vremena, proces koji se odvija samo jednom, u samo jednom smjeru. Fizička struktura grada definirana je pojmovima, tj. datostima izgrađenog i neizgrađenog prostora koji bazično doživljavamo kao volumen i prazninu. Takav binarni okvir samo je osnovna mreža za uviđanje savršeno jedinstvenih i složenih međuodnosa. Napetost između događaja unutar volumena i događaja u “praznini” ispunjavanje je funkcija strukture grada. Pokušaji mehanizacije ili mašinizacije grada koji su u jednom periodu konceptualizirani, dokazali su svojom neučinkovitošću i brzom dezintegracijom monofunkcionalnih cjelina da je struktura grada mehanizam složenosti razine koja se ne može tek jednostrano racionalizirati.
Prostor nade
Grad je fizička manifestacija društvenih odnosa – jedne vrste strukture koja je povijesno bila uređivana na razne načine. Razni modeli vertikalne i horizontalne hijerarhije društva redom su manifestirali nesavršenosti, nepravdu i nemogućnost neagresivnog funkcioniranja neke društvene ideje. Paralelno s razvojem grada i društvene hijerarhije, to jest s njihovim uzastopnim neuspjesima, razvijala se i ideja idealnog društva u idealnom prostoru – utopia. Prostorno-društveni koncepti utopije poznati su nam iz niza povijesnih primjera, još od antike svaka je epoha utkala svoje ideje u čitav niz opisa i planova urbanih i mikrourbanih cjelina koji u sprezi s pravednijim društvenim uređenjem čine to vječno sretno mjesto.
Sama riječ utopija kazuje nam gdje je to mjesto – nigdje, to je nedokučivo mjesto, ne-mjesto, nešto što možemo pojmiti, ali ne i fizički iskusiti. No, pažljivijim razmišljanjem i iščitavanjem značenja riječi “utopia” možemo deducirati utopiju kao mjesto urbane praznine. Na mjesto na koje ne možemo doći, u njemu ne možemo ni živjeti, što ne znači da se na tom mjestu ipak ne nalazi nešto! Prostor na kojem ne živimo prostor je bez društva, a društvo je uvjet postojanja grada koji shvaćamo kao živi organizam. Grad bez stanovnika, bez društva, prestaje biti gradom, on postaje artefakt, napuštena ljuštura, skelet nekog prošlog života na kojemu naslućujemo tragove onoga što se nekada tamo odvijalo. Utopija kao nemjesto prostor zapravo je koji nije doživljen ili koji se ne doživljava, jer da bi prostor postao mjesto mora se doživjeti.
Možemo li zaključiti da su urbane utopije zapravo posvuda oko nas? Ako shvatimo utopiju kao nemjesto, kao prostor bez događaja, ali opet i kao prostor nade i boljeg svijeta, lako zaključujemo da su upravo oni prostori koji u arhitekturi i u gradu ostaju kao višak, kao neupotrebljiva nužnost izvedbe neke bitnije konstrukcije, poput neupotrebljivih prostora pod kosim krovovima, šupljina fasada i slično, ili pak ležajevi mostova, infrastrukturalnih ostataka i sl. u urbanom mjerilu, zapravo utopija današnjice. Prostor bez postojeće društvene aktivnosti možda je jedina utopija kojoj ćemo se moći približiti.
Terrain vague
Uopćeno, ideja utopije nikada nije ni bila osnivanje i fizičko strukturiranje nekog društveno prostornog koncepta, već testiranje neke misli, testiranje potencijala za promjenu, za razvitak i napredovanje. Upravo ta praznina čiju je ulogu u društvu popunjavala uloga utopije, u urbanom smislu je onaj prostor koji je Ignasi de Sola – Morales Rubio imenovao “terrain vague”. Prostori su to, kako ih on opisuje, unutar fizičke strukture grada, ali izvan tokova njegovog funkcioniranja. Napuštena industrija, infrastrukturalni koridori, dokovi, neaktivna područja, sve su to prostori gdje po tržišnoj logici grad prestaje. Shvaćajući utopiju kao ideal nekog društva, shvaćajući je kao potencijal za promjenu, ali paralelno i kao “terrain vague”, kao nemjesto, odjednom postaje bjelodano da je upravo ta utopija omniprezentna u današnjim urbanim strukturama industrijskog i postindustrijskog svijeta.
Snaga utopije, snaga “terrain vaguea”, tim je veća jer su ti prostori nekada bili nosioci progresa, prostori su to koji su bili motor koji je pogonio društvo u smjeru jedne sasvim drugačije utopije, one idealizirane, savršene, ideološke utopije u kojoj bi bili trebali nakon krvavog i teškog rada doživjeti oslobođenje i krajnji idealni stadij društva. Prostor “terrain vaguea” bremenit je prošlošću, označen je upravo dualitetom progresa, ali i propasti snažnih događaja i ideja. Istovremeno prostor je to nejasne budućnosti, on egzistira samo u sadašnjem trenutku i ne naslućuje svoja buduća stanja. Upravo je ta praznina sadržaja, taj nedostatak događaja onaj motor koji ima potencijal mijenjati društvo i urbs. “Terrain vague” je praznina koja provocira, praznina koju će društvena taština imati potrebu poremetiti, jer kako piše Danilo Kiš, naginjati se nad tuđom prazninom ne bi li se kao u zrcalu vidjelo vlastito lice je taština. Taština nad taštinama.
Arhitektura doživljaja
Praznina kojom ti prostori provociraju neminovno će se ispuniti, neminovno će te utopije biti uništene, kao što bivaju uništene onog trenutka kad mi zakoračimo u njih. Tada naime, zaista prestaju biti utopije, te postaju opterećene nama, našim dojmom, idejama, ideologijom i potrebom da taj prostor doživljavamo i “pretvorimo” ga u mjesto. “Terrain vague” kao prostor fascinacije i fantazije ispunjava ulogu utopije, bez obzira što ga familijarizacijom negiramo.
Možemo li kao arhitekti intervenirati u “terrain vague” – možemo li dirati utopiju? Ako, kao arhitekti, svojim ciljem smatramo artikulaciju prostora građenjem, jer krajnja konsekvenca arhitekture je fizičko artikuliranje nekog prostora, onda vjerujem da ne, ne možemo intervenirati u utopiju ne uništivši je. Ako arhitekturu smatramo prostorom, idejom, idealom i doživljajem kojima se tek pokušavamo približiti jer su apstraktni i nedohvatljivi, onda da, možemo biti arhitekti utopije, možemo strukturirati utopije, pronalaziti ih i eksploatirati/utilizirati, jer utopije su tu da provociraju reakciju, da ih promatramo, ako treba i negiramo i uništimo, jer nakon svakog pokušaja društva da strukturira utopiju ostaju “ruševine”, svaka reakcija na utopiju vodi nekoj vrsti propadanja. Svakim propadanjem nastaju pusti prostori, prostori bez događaja, bez ljudi, prostori koji su izvan funkcioniranja grada, izvan njegovog doživljaja i života. Te utopije svakodnevice su onaj potencijal promjene. Upravo je ta struktura, taj magnetizam između praznine i reakcije i sama snaga utopije.
Ovaj esej nastao je kao refleksija na mogućnosti transformacije Željezare Sisak. Dio teme je obrađen na kolegiju Radionica Pejzažne Arhitekture – Emanacija urbanog pejzaža (izv. prof.dr.sc. Bojana Bojanić) na diplomskom studiju arhitekture i urbanizma na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Tema se nastavlja obrađivati u sklopu znanstvenog projekta Heritage Urbanism – Urban and Spatial Planning Models for Revival and Enhancement of Cultural Heritage (2032) koji financira Hrvatska zaklada za znanost, provodi se na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a voditelj je akademik Mladen Obad Šćitaroci.