Tko god sutra došao na vlast, naći će se usred tegobne stvarnosti, nikako iznad nje - osim ako se, kao današnja vlast, ne želi otrijezniti od pobjedničkog pijanstva
Slika "proljeća" u politici u prošlom je stoljeću istrgnuta iz dugog povijesnog ciklizma, što seže od aristokratskih priča Hesioda i Aristotela do seljačkih o zelenom Jurju i Zmaju, o Kurti i Murti. Ali trag kružnog fatalizma ostao je u građanskoj političkoj svijesti, kao i nevjerica. Političko "proljeće" označuje relativno kratka demokratska razdoblja europske i nacionalne povijesti: od "proljeća naroda" 1848. do "praškog" 1968. i "hrvatskog proljeća" 1971. Daljnje čačkanje po toj metafori - jesu li narodi prije "proljeća" živjeli u političkom ledenom dobu i je li nakon toga definitivno zatoplilo, itd. - teško da bi obogatilo jezik naše spoznaje ni podiglo nadu. Slično je s analogijama. Za razliku od 1971, na primjer, frapantnija je podudarnost između Hrvatske 1998/9. i Francuske 1848/9. Oni koji zagovaraju "drugu republiku" trebali bi malo bolje proučiti ishode sudara u ondašnjoj Francuskoj između bogatunske "stranke reda" i ostalih - poduzetnika, republikanaca, obrtnika, seljaka, obezglavljenih radnika, itd. - i tko je sve s kim i protiv koga upropastio stvar demokracije.
Nijedna takva slika, pa ni šareni kompjutorski dijagram o raspoloženjima javnog mnijenja, ne može odmijeniti turobnu ali racionalnu spoznaju koja se probija kroz usporedne društveno-političke stvarnosti. Ta metoda dobro bi došla razumnoj politici utemeljenoj na odgovornosti, a ne zaslijepljenoj uvjerenjem. Tko god sutra došao na vlast, naći će se usred tegobne stvarnosti, nikako iznad nje - osim ako se, kao današnja vlast, ne želi otrijezniti od pobjedničkog pijanstva.
Usporedba današnje hrvatske političke situacije s corsima i ricorsima u drugim zemljama ili s okolnostima vlastite prošlosti iz 1971. godine nije bespredmetna, ali njezin je spoznajni, a osobito moralni, rezultat upitan. Tisuće stranica analiza o tranzicijama, o krugovima pakla trećeg svijeta i uznemiravajućim orbitama Istočne Europe, poučavaju o barem dvije stvari. Prvo, politička demokratizacija napreduje korakom puža koji često zastaje i povlači se u kućicu. Takvo prosijavanje ne mijenja nacionalnu klimu: pupoljci demokracije učas se smrznu. Reći će se: Hrvatska, kao ni Istočna Europa, nije Afrika niti Južna Amerika. To je, na žalost, geografska istina, ne nužno i razvojna. Ako ovakvo stanje potraje još desetak godina, eto i nas većine u "vječnoj tranziciji". To je orbita noćne more iz koje se teško ili nikako ne izlazi, kada samo rijetko odabrani sunarodnjaci još putuju izvan zemlje, nestaje tragova svjetovnog optimizma a mentalitet ("smisao života") uklapa se u "onozemaljsku askezu". Da se dotle stigne, potrebno je da "snage reda" milom ili silom još nekoliko godina razaraju sve što kod nas vrijedi.
Drugo, istočnoeuropske zemlje koje bi duže ostale izvan europske kuće po svoj bi prilici prekrio led. Također, ukoliko daljnja europska vanjska integracija zbog bilo kojeg razloga zastane ili postojeća iznutra zapadne u krizu, poledica će se još brže širiti. Zemlje koje se uspiju, pak, uskoro uključiti, i ostale, ukoliko se vanjska integracija bude brže širila, odmah za njima . mogu računati na sustav zajedničke sigurnosti i dionice ekonomskog prosperiteta ali i recesija. Tek kada je nama dobro kao i njima, dakle u općoj međuzavisnosti, nastupa "proljeće". I kada krene loše, solidarnost i uzajamnost u zajedničkoj sudbini bitno popravlja raspoloženje. "Progres je iza ugla" - time je Franklin D. Roosevelt u najtežim trenucima iskreno tješio svoje sunarodnjake, uključujući nove hrvatske useljenike u SAD, i uspio ih dovesti na prag idućeg take-off.
Dakle, prava klima je zajednička. Međutim, naši sadašnji vlastodršci ne dijele s narodom istu klimatsku zonu. I čitava politička sfera kao da se odvaja od sveg ostalog življenja. Mogu li i koje domaće političke snage promijeniti sadašnju putanju zemlje? Svako iduće političko "proljeće" u Hrvatskoj bit će manje bujno od prethodnog, ali može biti ljepše barem u profilu, steći vitkiji politički spektar oponirajućih snaga. 1971. okupila je snage na potezu od komunističkih reformista do (preostale) krajnje desnice. Izvan maspoka ostali su partijski tvrdolinijaši, veći dio Srba u Hrvatskoj i dobar dio intelektualne ljevice. U današnjem političkom revoltu spram režima, premda oštrica nije jasno uperena kao onda (tada su devize odlazile u Beograd, a danas hrpe otuđenog novca, tko zna sve čijeg i u kakve ruke, rastu na tajnovitim računima domaćih ali i stranih banaka) - ipak se vide razlike u sastavu sudionika. Krajnja desnica zasigurno ostaje uz vladajući desni centar, umjesto reformističkih komunista figuriraju otpadajući hadezeovci takozvane "umjerene struje", preostali Srbi danas su bliži oponirajućem bloku, ljevica također, a u međuvremenu preobraženi reformski komunisti, SDP, danas opet predvode opoziciju. Daljnje povlačenje analogije, međutim, krajnje je nezgodno, budući da bi trebalo prepoznati transpoziciju reaktivnih tvrdolinijaša iz 1971.
Nadalje, opsežan oponirajući blok ne može ostati duže jedinstven: osobito u slučaju osvajanja vlasti valja računati na rastakajući učinak kohabitacije s (predsjedničkom) vlasti, potom s tvrdom strujom u vojsci i policiji, kao i s mučnim imovinskim porijeklom novih magnata.
Demokratsko voće stoga još uspijeva u zimskim rasadnicima. Najveći je zimski rasadnik, pored parlamenta, nacionalna televizija. Prije otprilike godinu dana na stranicama starog Vijenca iznio sam sumnju koju ću ovdje reinterpretirati. Političke i politekonomske rasprave na televiziji gube mogućnost da vlasti ili opoziciji udijele dodatan bod. Ne samo zato što urednici ili voditelji debatnih emisija ubacuju diletante-provokatore (npr. Ivkošić) da bi ometali pribranost kritičara vlasti. Bitno što se izgovori postaje publici sve teže razvidno i sve dosadnije. Na primjer, koja strana zastupa koje stajalište u ekonomskoj politici? Čini mi se da HDZ polako ali sigurno, kao i prije desetak godina, zauzima sva stajališta. Fraze se sa svih strana snubljuju i plešu na povišenom podiju, iznad onog što većina razumije kao stvarnost. Stvarnost je tegoban hod kroz mjesec dana, a za seljake kroz godišnje doba (već tisućljećima). Međutim, obično svjedočenje, na primjer, nekoliko umirovljenika o svojim nedaćama, ako bi im se dala prilika da govore u gledanijem televizijskom terminu, zapalilo bi veći emocionalni požar od ijedne inflatorne novčanice tekuće frazeologije.
Upravo pokušaji opstrukcije jednostavnog govora činjenica postaju sve podmukliji. Nezadovoljni načinom na koji su izvedeni pretvorba i privatizacija, masa nezadovoljnika govori o pljački. Na to zagovornici tekuće politike uzvraćaju pucnjevima iz teške ideološke artiljerije. Pljačka podrazumijeva reviziju privatizacije, a to je "antihrvatski" stav stoga što "tjera strani kapital iz Hrvatske " (Kovač). Zašto ljudi nikako ne shvaćaju/prihvaćaju da su "naši bogatuni" neizbježna pojava u nastanku razvijenog gospodarstva (Tuđman). Tako se propagiranje siromaštva i propadanja postupno uvlači pod skute svojih svjetskih mentora, neoliberalnih autoriteta koji zagovaraju bezobzirno razvlašćivanje radnika i drugih zaposlenih, ali sami, kao i njihovi puleni u Hrvatskoj, žive daleko izvan ili iznad bijede onih koji su pogođeni njihovim reformama.
Politički govor time ulazi u začarani (nerazvojni) krug koji se većim dijelom svijeta vrti već pedesetak godina. Tko osvoji vlast na izborima kod nas ove godine, začas će se suočiti s ovom orbitom. Bude li opravdavao prve loše ishode politike objektivnim okolnostima, vratit će nas u staru "zimu". Ali se u njoj ne moramo smrzavati ako nova garnitura na vlasti pokaže više solidarnosti i sućuti za svoj puk i ne razmeće svojom potrošnjom. Zauzvrat bi dobila podršku s kojom može na dulje vrijeme gurati dalje do europskih zlatnih vrata.
Ipak moramo biti svjesni jedne činjenice. Žanr romantizma već odavno ne stanuje u politici. "Proljeća" prevrata i revolucija su iza nas, otkada su Europa i ostali svijet ušli u kapitalizam. Njegova raščaravajuća proza ne nastaje iz "duše naroda", nego iz logike privrednog računa i proizvodnog stroja. Političari su postali prijenosni kotači tog svjetskog mehanizma. Nacionalizam je bio "dušu naroda" zadnji dotakao, ali ju je prepustio kapitalizmu ili ju je odveo u "sveti rat". U jednom i drugom periferni narodi su stradali.
Naravno, ne mogu tvrditi da su znanstvenici, inžinjeri, edukatori, književnici, novinari i ostali profesionalni dijelovi hrvatskog kulturnog kapitala, neiskvareni interesima i metodama svoje struke ili drugim uskim ambicijama, ostali spoznajno i moralno vezani za sudbinu svog naroda. Ali ipak mislim da bi se iz tih redova, kao i dijela poduzetnika pa i nekih političara, mogli oformiti novi "proljećari", takvi koji bi nas mogli uvesti u Europu a pri tom njeguju "klimatsko" zajedništvo, kako na tom putu ne bismo doživjeli havariju Titanica kada je u hladnoj vodi ostala većina društveno neprivilegiranih.
Na kraju jedna predizborna (pre)poruka SDP-u: "Proljeće ili zima nama svima".