23.9.2004.

Zvonimir Bajević  

Prolomi uzbuđenja

Proteklo je ljeto na ovim prostorima u kocertnom smislu obilovalo poslasticama za ljubitelje jazza. Većim dijelom, izuzev pulskoga nastupa Pata Methenyja, te su slastice bile izvan Hrvatske - u Sloveniji i Austriji. Chick Corea, Eddie Palmieri, James Morrison, Jimmy Owens, Ornette Coleman i Omara Portuondo samo su neka od imena koja su nastupala na jazz festivalima u Grazu i Ljubljani. Jedan od vrhunaca koncertne ponude bio je na programu “klasične” manifestacije - 52. ljubljanskoga poletnoga festivala. Za ?astup Lincoln Center Jazz Orchestra i njihova umjetničkoga direktora Wyntona Marsalisa tražila se karta više. Na jednoj od najljepših otvorenih pozornica, Križankama, mnogobrojna publika bila je vidno uzbuđena zbog događaja koji je slijedio. Razloga za to doista je mnogo, a za velik broj njih zaslužan je sam Wynton Marsalis. Po mnogima jedan od najvećih trubača svih vremena, Marsalis je jedini glazbenik koji je dvije godine zaredom osvajao najprestižniju diskografsku nagradu Grammy za područje klasične i jazz glazbe. Godine 1997. za svoj je oratorij Blood on the Fields dobio Pulitzerovu nagradu. Impresionira činjenica da je i u sferi klasične glazbe i jazza surađivao s najvećim umjetnicima.

Savršeno skupno muziciranje

Unatrag deset godina Marsalis se odlučio u potpunosti posvetiti jazzu. Jedan od razloga je, naravno, sviračke prirode, jer pravo je čudo da je taj trubač u zanatskom smislu tako dugo mogao držati tako visoku razinu i u klasici i u jazzu. Drugi razlog je osobne prirode. Njegov glazbenički habitus, sazdan na temljima glazbe njegova rodnoga New Orleansa, vapio je za potpunim povratkom i uranjanjem u tu glazbu, zbog koje je postao to što jest. Danas je, među ostalim, vođa iznimnoga Lincoln Center Orchestra, s kojim nastupa na najvećim pozornicama?svijeta. Taj ansambl čini petnaest vrsnih jazz glazbenika, među kojima neki (Marsalis, Gordon, Nash, Westray) skladaju i aranžiraju glazbu za bend. Dosad je ansambl izdao devet ploča, a ljubljanski koncert bio je dio njihove turneje pod nazivom Out Here to Swing.

U dvosatnom programu mogli smo čuti skladbe i aranžmane spomenutih članova orkestra, ali i Charlesa Mingusa, Dukea Ellingtona, Ornettea Colemana. Već na samom početku je bilo problema s ozvučenjem. Naime, slovenski ton-majstor nije najbolje surađivao s američkim kolegom, službenim “toncem” orkestra. Tako je zvučna slika koncerta prvih petnaestak minuta bila dosta loša. No, to nije spriječilo glazbenike da već uvodnom Marsalisovom trostavačnom skladbom Suita Vittoria publici demonstriraju savršeno skupno muziciranje i energična sola. Kompozicija je to posvećena španjolskom gradu u kojemu se održava jedan od najstarijih i najuglednijih jazz festivala u Europi. Jazz suita, s mnogo aluzija, sadržaja i asocijacija doista je zahtijevala pozornost prisutne publike, no to i nije bilo pretjerano teško, jer nas je razina izvedbe jednostavno uvukla u magični svijet glazbe. Do kraja prvoga dijela koncerta čuli smo Mingusovu skladbu Dizzy’s Moods u aranžmanu trombonista Rona Westraya, koji je i odsvirao izniman solo.

Bravurozna sola

I na početku drugoga dijela čuli smo skladbu legendarnog kontrabasista Charlesa Mingusa Tijuana Gift Shop. Osobito je bila uspjela izvedba skladba La Espada de la Noche lead alt saksofonista Tada Nasha. Osim posebne atmosfere kompozicije, opet inspirirane hispanskim zvukom i ljestvicama, osobito je bio dojmljiv nastup solo trubača Marcusa Printupa, koji je Križanke napunio zvukom od prvog do posljednjeg reda. U skladbama Lullaby of Birdland, I Gotta It Bad and It Ain’t Good bendu se pridružila mlada pjevačica Jennifer Sanon. Svojim je gracioznim glasom, a opet iznimno sugestivnim nastupom, očarala sve prisutne. Intonativna savršenost bila je nevjerojatna.

Istaknuo bih da za vrijeme koncerta nije solirao samo famozni lead trubač Walter White, no to je i normalno - tijekom izvedbi solisti benda samo su se izmjenjivali. Dirigent u klasičnom smislu nije postojao, nego su prema dogovoru znakove za tutti choruse, kao i nastupe pojedinih sekcija, davali sami glazbenici. I to je još jedan dokaz besprijekornosti i razine ovoga ansambla. Marsalis je sjedio na mjestu druge trube i, premda je vođa ansambla, svoja je sola dozirao kao i svi ostali članovi benda. Zato smo u dva dodatka, Cherokee i Big Fat Hand, mogli vidjeti demonstraciju moći ovog trubača, koji je, uz perfektnu ritam sekciju (Eric Lewis, klavir, Carlos Henriquez, kontrabas, Herlin Riley, bubnjevi) svojim bravuroznim, ali nikako neukusnim solima prisutnu publiku natjerao na neviđene ovacije i prolome uzbuđenja. Spomenuta sekcija tijekom cijelog je koncerta bila dječje razigrana, ali isto tako je u potpunosti mogla zaroniti u mirnija i spekulativnija raspoloženja.

Doista, bio je to koncert bez premca. Danas, gotovo dva mjeseca nakon toga događaj?, i najmanji spomen na to u meni budi buru osjećaja. I u razgovorima s prijateljima i kolegama o tom ljubljanskom koncertu dobivam potvrdu da ta bura nije dio samo mene, nego gotovo svakog koji je pohodio taj izniman koncert.