Promatranje pojedinosti

Vojo Šindolić poznat je prije svega kao sjajan prevoditelj. Objavio je mnoge prijevode angloameričke i japanske književnosti u časopisima Pismo i Europski glasnik, a za Treći program hrvatskog radija priredio je više od dvjesto polusatnih emisija s prijevodima najznačajnijih suvremenih američkih pjesnika. Posebno je važno istaknuti da se sustavno bavi američkim piscima beat generacije čija djela prevodi već četvrt stoljeća. Manje je poznato da je objavio i nekoliko zbirki pjesama, a za svoj pjesnički rad bio je i nagrađivan. Urednik Feralove biblioteke Predrag Lucić priredio je izbor iz njegova pjesništva, a riječ je o pjesmama koje su nastajale u razdoblju od 1974. do 1999. Zbirka je podijeljena u pet cjelina:  Prelazni prizor (1974.-1980.), Pad Jugoslavije (1980.-1984.), Poziv na crninu (1984.-1990.), Prelamanje svjesnosti (1990.-1994.), Dani između (1994.-1999.) i epilog.

Promatranje ne ideja, već pojedinosti

U tekstu Anatomija bitnika koji je objavljen u knjizi Beat generation; Glory Days in Greenwich Village (1996.), F. W. Mc Darrah piše kako bitnici žele da njihov život ima smisla, tragaju za redom, imaju svijest o osjetljivosti prirode o tom sastojku života koji je prisutan kad se popnete na drvo i poželite vrisnuti iz sveg glasa, imaju osjećaj za društvenu nepravdu, zaziru od pokušaja da se iskustvo i kreativnost kolektiviziraju i izražavaju otpor prema materijalnim vrijednostima. I upravo se te oznake mogu vidjeti u pjesništvu Voje Šindolić, kao i utjecaj profetske tradicije u poeziji koja je započela s Wiliamom Blakeom, a nastavlja se djelom Walta Whitmana. Također se može uočiti da Šindolić spominje mnoge pjesnike npr. važnog autora za bitnike – Keatsa, a referira i na bitnike, npr. na Michaela McClurea i Garyja Snydera, ali i na pjesnike iz sasvim drugačije tradicije kao što je Pablo Neruda, spominje i Danila Kiša, Milana Milišića, D. H. Lawrencea, sjajnu pjesmu posvećuje velikoj Mariji Čudini, jednu i svome uredniku, također pjesniku.

Vojo Šindolić upravo zato jer je vrstan poznavatelj pjesništva, osvještava postupak pisanja, nerijetko piše o samom pjesničkom stvaranju, o bjelini koja prestaje kada započinje misao, o potrebi da ispisuje pjesmu samo da bi bio u njoj. U pjesmi Piazza Venezia, TS iznosi svoju poetiku koju čini promatranje ne ideja, već pojedinosti. I upravo promatranje, bilježenje prizora koji se događaju pred njim ili koje evocira, polazište su njegova subjekta.

Njegova poetska fenomenologija tijela je zapravo stavljanje tijela kao objekta koji je osjetljiv na sve ostale objekte, u kojem odzvanjaju svi zvukovi, odslikavaju se sve boje. Perceptibilnost, perceptualna sinteza realizira se u samome tijelu, u svijetu, a ne na metafizičkom mjestu koji ispunjava metafizički subjekt. Tijelo je ono koje daje mesno obličje duši, tijela su uvijek prolazna, nemaju garanciju, spominje mnoštvo tjelesnih oblika – lijepa, ali i osakaćena tijela, posebno naglašava disproporciju između ljepote tijela i ne tako lijepe duše. Tijela se utiskuju jedno u drugo, dodiruju se ili su lišena dodira. Stoga on promatra vlastito tijelo u raznim periodima života, naturalistički ispisuje svoje bolesno tijelo. A kroz razne pjesničke faze konstantno je prisutna svijest da se tijelo sve više privija zemlji I da će jednog dana poništiti svoju sjenu. No taj memento mori nikad nije zagušujuć, nego otvara prostor samoironiji i humoru, posebno kad povezuje vlastite mladenačke godine i smrt.

Prelazni prizori

Šindolićev je subjekt nostalgičan za djelima prošlosti i snovanjima djetinjstva, on ironizira negativnosti potrošačkog društva koje ljude odmiče od traženja detalja i pojedinosti. U takvome brzom društvu i ljepota postaje kratkotrajna kao novi model automobila, tijela se pretvaraju tek u instrumente koji ispuštaju poruke želja, dok su izljevi nježnosti suvišni.

Pjesnik se obraća i svojim čitateljima, “upozorava” ih da ne poistovjećuju s njim nježnost i blagost zato što o njima piše, jer on se ne razlikuje od drugih ljudi – jedino tek ponekad razborito govori, poziva na razbor. Šindolićev lirski subjekt pokušava povući, poput bitnika, nemoguću granicu između prirode i politike. Priroda je za njega nešto što ne poznaje granice, mi smo dio prirode jer jež, vuk, lisica/I pastrva/dio su nas. Politika je vezana za osvajanja, granice, ratove.

Prva Šindolićeva zbirka pjesama ima naziv Prelazni prizor, a spominjem to zato što nerijetko piše o onim prostorima između, prelaznim prizorima, područjima između plime I oseke, sutonima, ali i nekim “međusutonima” koji su puni nostalgije, o međustanjima. Za njega je i poezija jezik međustanja, ona je prostor između nestajanja i nastajanja, govori o onome unutra i o onome vani, onome što ne pripada niti jednom, nego jednako svjetluca na svjetlosti/u mraku. Lirski je subjekt ponekad zatvoren u sebi, svom tijelu, osamljen, a ponekad sasvim utopljen u drugome tijelu.

Iz zatvorenosti tijela, ljubavnici bježe stapajući se sa zemljom i tada se događa ne samo nestajanje granice tijela i svijeta, nego i preobrazba u nove oblike života, u neke reinkarnacije, pa subjekt naglašava u pjesmi Zatvori ljubavi kako ćemo ga jednog dana prepoznati kao komarčev svrab/raspjevanog vrapca na borovoj grani. I upravo ti različiti oblici divni su i kratkotrajni, pa ih želi zabilježiti prije no nestanu.

Svjetlost je tek dio tame

U Šindolićevoj poeziji možemo, čitajući je, osluškivati neki starinski sat koji potiho naznačuje vrijeme koje prebrzo prolazi, pa pjesnik postaje laudator temporis acti, onaj koji se sjeća prošlih vremena i pokušava ih prizvati… No pjesnik to nipošto ne čini bolećivo. On samo zaziva vrijeme koje nije zaboravilo dušu, srce, vrijeme kad srce traži dušu, a duša tijelo. Vrijeme je pretvoreno u uspomene ili pak pjesnik prepušta uspomenama da se tuku s vremenom… A uspomene se uglavnom odnose na neke stare ljubavi. Tako pjesmu Šest mjeseci, posvećenu Sonji Nedinski, oblikuje kroz šest cjelina, a u svakoj poetizira mjesec proveden s njom u Veneciji. Evokacija počinje osluškivanjem tuđih buđenja… Pjesnik duhovito referira na Mannov roman – Smrt u Veneciji postaje Život u Veneciji. Kao romantičarski pjesnici, priziva sepolkrizam – on i voljena posjećuju groblje, zanose se melankolijom lica na nadgrobnim medaljonima, ali istovremeno preplašeni su prolaznošću, pa Venecija dobiva i onu svoju drugu stranu – smrtnu, prolaznu. A smrtnosti je lirski junak uvijek svjestan – pri proslavi svakog rođendana sve joj je bliži… I s godinama sve je više ožiljaka na njegovu tijelu i pita se je li teže/živjeti život/ili/čekati smrt?

Kada govori o ljubavi, pjesnik uvijek naglašava da ništa nije vječno i da bi se umirio, svaki put iznova traga za vremenom bolnog trajanja. Zapravo subjekt i sam ističe da živi u tri svijeta – jedan je onaj svakidašnji, drugi u mislima u kojima živi i voljena, a treći je onaj u starim dnevnicima iz kojih čita i prisjeća se što su nekad radili zajedno… A kada piše o onom svakidašnjem, Šindolić ponajviše poetizira život u Dubrovniku, i to djetinjstvo u starom Gradu, Dubrovnik koji se gubi u ratu. Ali niže i sasvim uobičajene prizore kao što su dubrovačke ribarnice, ljetnikovci u predsuton, Elafiti u ožujku kada se tako malo događa/a razmjenjuje se čitavo bogatstvo, groblje na Boninovu, Srđ, kao mjesto kojemu pripada… Ponekad pjesme posvećuje ljudima u svakodnevnici, u najobičnijim situacijama. Upravo nizanje tih, kako ih naziva, višegodišnjih prizora, zapravo je pokušaj da zadrži ono što s vremenom iščezava. I kao da nekom svojom poetskom svjetiljkom osvjetljava zamračena mjesta, nedotaknute prizore. A sam Dubrovnik za njega je grad prolaznosti jer njime prolaze turisti, turistički trajekti, a i sam pjesnik odlazi, pa se opet vraća u taj grad. On ne evocira samo vlastitu prošlost, nego i prošlost grada, pokrajina, poput Lombardije. Prošlost je djetinjstvo koje se pretvara u vječnu sadašnjost. On se ne prestaje igrati; igra se posvuda, u svim periodima života, igra se sa samim sobom. Mladost je razdoblje koje metaforički biva predstavljeno svjetlošću, tek s iskustvom spoznajemo da je svjetlost tek dio tame.

Zadah civilizacije

Nerijetko ističe stih dom je tamo gdje ti je srce. Njegov doživljaj doma nije vezan za države i granice. U pjesmi Školski zadatak: Zastave naglašava besmisao svakog rata, ne daje prednost niti jednoj “zastavi” jer zbog njih pogibaju ljudi na svim stranama. U pjesmi Koliko? nabraja sve devijacije, strahote današnjeg vremena – ratove, reichove, nacionalna bjesnila, ekološke katastrofe, a nakon svega, na kraju te pjesme, pojavljuje se usamljeni pojedinac koji o svemu tome i energično i sjetno u isto vrijeme, pjeva, i masturbira, i izlaže uspomene i otiske na svom srcu… Jedna od najljepših pjesama je ona posvećena Alenu Ginsbergu. U toj elegiji razlaže zadah civilizacije, uništava atomsku energiju Bezumlja, otklanja radioaktivni dah kapitalizma i hladni dah birokracije... I pritom ostavlja čitatelje, kako je to Ginsberg rekao, oči u oči s Ljepotom. Ljepotom vlastita pjesništva.