Promicanje kulture u vanjskim odnosima Europske Unije

Davne 1951. godine, osnivanjem Zajednice za ugljen i čelik, započeo je proces suradnje i integracije šest europskih država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Iz tog vremena postoji i danas čuvena izreka: “Kada bih počeo iznova, počeo bih s kulturom”, koja se pripisuje jednom od njenih osnivača, Jeanu Monetu. Tako se kultura, premda gotovo neprimjetno do Ugovora iz Maastrichta 1992. i Amsterdamskog ugovora 1997, provlačila kroz sve razvojne faze Europske Unije da bi Europska strategija o kulturi 2007. godine među glavnim ciljevima navela “promicanje kulture kao vitalnog elementa međunarodnih odnosa Unije”. Danas kultura izražava norme i vrijednosti kao što su priznanje kulturne raznolikosti i poštovanje drugih kultura, zaštita ljudskih prava, multilateralni pristup svjetskim odnosima.

Europska Unija i treće zemlje

Krajem prošle godine Vijeće ministara kao najvažnije tijelo Europske Unije koncentriralo se na ulogu kulture u vanjskim odnosima Unije. Na sjednici Vijeća koja je održana 20. i 21. studenog 2008. (na toj sjednici donesena je i odluka o Europskoj 2009. godini stvaralaštva i inovacije), ministri su se složili da položaj Europe u svijetu u velikoj mjeri ovisi o njenoj kulturnoj dinamici i kulturnoj suradnji s trećim zemljama. Istakli su važnost kulturne suradnje i interkulturnog dijaloga kao velikog političkog i ekonomskog potencijala za države članice EU i za treće zemlje. Potvrdili su neophodnost uravnoteženije razmjene kulturnih dobara i usluga s trećim zemljama, pozivajući se na Konvenciju UNESCO-a o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izraza, prihvaćenoj 2005. godine, kao jednom od stupova globalnog upravljanja. Kulturne veze između Europe i drugih regija svijeta važne su za razvoj interkulturnog dijaloga i uspostavljanje zajedničkih kulturnih projekata. Unija treba poticati vlastite kulturne i jezične raznolikosti. Pri tome su ministri izrazili zahtjev za međunarodnim promicanjem europskih kulturnih dobara i usluga, uključujući audiovizualne proizvode te veću mobilnost europskih umjetnika i mladih.

Vijeće ministara naglasilo je važnost analize kulturnih sektora trećih zemalja, kako bi se pridonijelo boljem definiranju strategija i aktivnosti koje će se poduzeti. Potiče se uključivanje umjetnika, kulturnih radnika i civilnog društva u cjelini, na razini oba partnera – država članica EU i trećih zemalja, u koncipiranje i implementiranje vanjskih kulturnih politika i drugih javnih politika u kojima kultura ima značajnu ulogu. Krajnji cilj jest uspostavljanje takve europske strategije koja će na konzistentan i sustavan način uključiti kulturu u vanjske odnose Unije i pridonijeti komplementarnim aktivnostima Europske Unije i njenih država članica prema trećim zemljama.

Razvojni aspekt vanjskih odnosa

Analizirajući kulturnu dimenziju vanjske politike Europske Unije, britanski stručnjak Rod Fisher naglašava da u današnjem digitaliziranom, kompetitivnom i konfliktnom svijetu bez granica nijedna država članica ne može opstati sama (A Cultural Dimension to the EU’s External Policies, 2007). Postoje preduvjeti i potencijali za razvoj kulturne dimenzije europske vanjske politike, koja ne bi obuhvaćala tek sporadične i pojedinačne akcije EU u svijetu, nego zajedničke aktivnosti koncipirane tako da izražavaju bogatu kulturnu raznolikost Europe, da su komplementarne (a ne kompetitivne) s pojedinim zemljama, ne-hijerarhijske, da otvaraju prostore za vlastita kulturna dobra iz lokalnih sredina. Fisherova studija iznosi niz ključnih izazova i teškoća u procesu elaboriranja kulturne politike i strategije vanjskih odnosa EU, ali jasno formulira stav da je “kultura snažno sredstvo u razvijanju socijalnih i ekonomskih odnosa EU s trećim zemljama” te da se kultura u vanjskim odnosima ne smije percipirati kao manifestacijski, nego kao razvojni aspekt tih odnosa.

Premda je Vijeće ministara prihvatilo zaključke o promicanju kulturne raznolikosti i interkulturnog dijaloga u vanjskim odnosima EU i njenih država članica (doc.16211/08), što predstavlja izvjesni napredak u priznanju i jačanju mjesta i uloge kulture u okviru vanjskih odnosa i afirmaciji suradnje s trećim zemljama, u zaključcima je zanemareno istaći izazove lokalne raznolikosti u Europi, koji slijede iz sve intenzivnijih migracija i mobilnosti na svjetskoj razini kao i iz novih zahtjeva manjina, što je u fokusu Knjige duginih boja (Rainbow Paper, 2008): “Migracije su oduvijek postojale, ali su danas u Europi na povijesnom vrhuncu”. Migracije i manjine otvorile su nove putove dijaloga o čemu interkulturna Europa mora voditi računa u svojim vanjskim odnosima. Taj je aspekt naglašen na međunarodnoj konferenciji o novim perspektivama interkulturnog dijaloga (radna grupa o socijalnoj koheziji), koju je Francuska kao predsjedateljica Europskom Unijom organizirala neposredno prije sastanka Vijeća, pa je šteta što je propuštena prilika da ga se inkorporira u zaključke Vijeća.

Arhitektura kao transverzalno obilježje kulture

Vijeće je posvetilo pozornost i pitanjima arhitekture, digitalnog kulturnog sadržaja i višejezičnosti.

Arhitektura pridonosi održivom razvoju, a posebno su značajni njeni kulturni aspekti. “Arhitektura je temeljno obilježje kulture i tkivo života svake od naših zemalja”, naglašeno je u zaključcima Vijeća. S obzirom na njen utjecaj na kulturnu dimenziju gradova, ali i na ekonomiju, socijalnu koheziju i okolinu, arhitektura je primjer transverzalnog karaktera kulture te predstavlja interes brojnih javnih politika, a ne samo kulturnih. Europski gradovi danas se susreću s mnogim izazovima kao što su demografske promjene, pitanje održanja socijalne kohezije, zaštita i valorizacija arhitektonske i kulturne baštine, koji traže odgovore u održivom urbanom razvoju i integriranom stvaralačkom pristupu. Inicijative mnogih europskih gradova, kao što su “europski gradovi kulture” i “stvaralački gradovi” idu u tom pravcu.

Vijeće je prihvatilo zaključke o legalnoj ponudi digitalnih kulturnih i kreativnih sadržaja te o zaštiti i borbi protiv piratskih akcija u digitalnom okruženju.

Prihvaćena je rezolucija o europskoj strategiji višejezičnosti i prezentiran tekst Višejezičnost: prednost za Europu i zajednička obveza, s ciljem razvijanja dijaloga na svjetskoj razini.

Finalni zaključak Vijeća ministara o promicanju kulturne raznolikosti i interkulturnog dijaloga u vanjskim odnosima Unije i njenih država članica s trećim zemljama odnosi se na kulturne mreže, njihovu snagu u razvijanju suradnje između kulturnih institucija Unije i trećih zemalja, u čemu Hrvatska, zahvaljujući svojim mrežama i umreženosti u kulturi, ima dragocjeno iskustvo.