Promišljanje ljudske sudbine

Živimo u digitalnom dobu. Pojmovi digitalizacija, digitalni gradovi, digitalna kultura, digitalni sadržaji, postaju dio naše svakodnevice. U pariškom metrou širi se oglas francuskog knjižarskog diva: La FNAC digitale. Čak se više ni ne koristi francuska riječ numérique. Naravno, nije problem samo u imenu. U globalizacijskim procesima, opća prisutnost i uporaba informacijskih i komunikacijskih tehnologija utječe na mijenjanje načina na koji ljudi razumijevaju svijet koji ih okružuje. U prvim danima nove godine pojavila se knjiga Olliviera Dyensa, sociologa sa Sveučilišta Concordia u Montréalu, znakovitog naslova Neljudska sudbina (La Condition inhumaine, Flammarion, 2008.) koji asocira na naslov Malrauxovog romana Ljudska sudbina (La Condition humaine) iz 1933. godine. Petnaestak godina Dyens istražuje utjecaj novih tehnologija na društvo i u knjizi polazi od teze da će nove tehnologije promijeniti postojeću percepciju o ljudskom biću. Vizija koju imamo o sebi samima morat će se promijeniti kako bi se prilagodila tehnološkoj zbilji sutrašnjice.

Dvije zbilje: biološka i tehnološka

Suvremene tehnologije ne postavljaju upitnom samo percepciju koju imamo o svijetu, već također transformiraju naš odnos prema svijetu. Osnovni problem je, prema Dyensu, u tome, što ne možemo strukturirati našu misao iznad naše biološke zbilje: naravno, vidimo i razumijemo druge slojeve zbilje, ali je za nas smisao svijeta u biološkoj zbilji. Stoga na pitanje suočavamo li se s novom dinamikom života, Dyens odgovara da se suočavamo s neljudskom sudbinom, sa stanjem u kojem svijet izmiče ljudskom biću i njegovoj biološkoj zbilji.

U neljudskom stanju, komunikacija se mijenja. Veliki dio suvremene komunikacije definiraju dva osnovna fenomena – diseminacija i legitimnost. Gotovo svi oblici komunikacije postaju globalni, jer se informacije ne komuniciraju za prijatelje, susjede itd., već prije svega za sve one koji su na mreži (blog, chat, mail, website). Čemu bi služio blog da nije riječ o diseminaciji informacija na globalnoj razini? On stječe svoju legitimnost hiperlinkovima s drugima. S novim strukturama komunikacije mijenja se naša percepcija svijeta i, još snažnije, naš odnos sa svijetom. Razliku između tradicionalnih mreža kroz povijest i suvremenih mreža Dyens vidi u gustoći i frekvenciji komunikacije ovih drugih, te u našoj potrazi za legitimnosti posredstvom mreža.

Ne postoje fizičke zapreke koje razdvajaju, a kako su mogućnosti transformacije neograničene, digitalizacijom se civilizacija može multiplicirati i usložnjavati začuđujućom brzinom. Digitalizacijom zbilja se transformira i izmiče, svijet se svakim danom udaljuje od biološke zbilje, a mi smo sve više isključeni iz tog procesa. To je, također, neljudska sudbina. Nije riječ o samoći na mreži: nikada komunikacijske mreže nisu bile tako moćne i sveopće. Riječ je o samoći shvaćanja, poimanja „tko je onaj drugi“ – s kim ili sa čim komuniciramo, što komuniciramo. Novu samoću, koja nije fizičke prirode, Dyens naziva alijenacijom: osjećamo se alijenirani, jer grozničavo tražimo smisao u jednostavnoj biološkoj zbilji, dok se smisao multiplicira u dinamičnim procesima koji nas oblikuju, definiraju i na nas utječu.

Transformacija zbilje

Dyens u tome vidi pozitivan aspekt, jer nove tehnologije nisu samo pridonijele transformaciji našeg svijeta, već su ga i obogatile, omogućile istraživati iznad biološke zbilje. Zbilja više nije logična i uzročna dinamika koja odgovara onome što naš mozak zamisli i shvaća, već se transformira u ‘golemu i bogatu fresku’, vibrirajući univerzum mnogostrukih dimenzija. Stoga nas neljudska sudbina prisiljava da ponovno promislimo ljudsku sudbinu.

Dyens spada među one autore kojima su transformacijski procesi u središtu istraživanja: Gere (Digital Culture, 2002.) naglašava da je digitalna kultura u potpunosti transformirala svijet, Le Glatin (Internet: un séisme dans la culture?, 2007.) elaborira stav kako internet mijenja odnos prema znanju i kako mijenja naše poimanje stvaralaštva, Levy (Cyberculture, 1997.) istražuje kako digitalna kultura utječe na promjene u tradicionalnim kulturnim obrascima, područjima i komunikaciji. Manovich (The Language of New Media, 2001.), međutim, smatra da ne dolazi do stvaranja radikalno novih formi, već je u devedesetim godinama prošlog stoljeća došlo do tehnološkog zaokreta u svim kulturnim komunikacijama: novi su načini pristupanja informacijama. Bez obzira na razlike u stavovima, svi bi se navedeni autori mogli složiti s Dyensom da se nikada u povijesti nije toliko vremena provodilo u komunikaciji, u obogaćivanju i raspravama posredstvom mreža.