Josip Zanki  

Promjene identiteta grada

Povijest zadarske rive, danas poznate pod imenom Obala kralja Petra Krešimira, predstavlja niz slojevitih značenja i različitih sjećanja. U obliku kakvom je danas vidimo obala je nastala 1874. godine, nakon rušenja gradskih bedema, nasipavanja i otvaranja grada prema otvorenom moru. Rušenje bedema je učestalo u urbanizmu devetnaestog stoljeća. Ono predstavlja osnovu za modernizaciju gradova i istovremeno prestanak obrambene funkcije utvrđenog grada, kakva je poznata od prapovijesti. Takav je proces u evropskim gradovima započeo s Haussmannovim planom kojim je promijenjen urbanizam Pariza za vrijeme Drugog carstva od 1853. do 1870. godine. Austrougarska je kruna do 1906. godine na zadarskoj rivi izgradila osamnaest javnih i stambenih zgrada u neoklasicističkom stilu te gat za pristajanje brodova. Većina je zgrada srušena u savezničkom bombardiranju Zadra 1944. godine. Nakon čišćenja ruševina odlukom je gradskih vlasti na obali posađeno zelenilo. Na mjestu je nekadašnje Hrvatske čitaonice pri samom zapadnom kraju rive napravljena bijela kamena kuća, koja u sebi objedinjuje poetiku Gropiusovih ideja i Bauhausa kroz optiku funkcionalizma svemoćnog socrealizama. Gradska je uprava zajedno s Tankerskom plovidbom 2004. godine odlučila obnoviti zapadni kraj rive.

Nastanak morskih orgulja Te je godine raspisan javni natječaj za uređenje obale i pristaništa za velike brodove na koji se javio i poznati zadarski arhitekt Nikola Bašić sa svojim prijedlogom. Njegov se prijedlog uređenja obale razlikovao od ostalih jer je uključivao mogućnost realizacije, kako je to sam autor nazvao, urbane instalacije. Razlika u tome prijedlogu je bila mogućnost da se u okviru uređenja obale naprave jedinstvene Morske orgulje. Grad i Tankerska plovidba prihvatili su rješenje Nikole Bašića. Morske orgulje su svečano otvorene zajedno s pristaništem 2005. godine. Orgulje su izvedene od kamena, kao osam redova stepenica koje se spuštaju prema moru. Stepenice se protežu na sedamdesetak metara obale; prvi red sadrži samo jednu stepenicu, dok onaj osmi osam stepenica. Zajedno čine glazbenu ljestvicu materijaliziranu u prostoru. Ispod njih je, na razini najniže moguće razlike između oseke i plime mora, okomito na obalu ugrađeno trideset i pet cijevi različitih dužina, promjera i nagiba, koje se koso uzdižu do obalnog popločenja i završavaju u kanalu, nekoj vrsti servisnog hodnika. Tu se na cijevima nalaze zviždaljke, koje sviraju 7 akorda od 5 tonova. Iznad kanala nalaze se perforirane kamene stepenice kroz koje izlazi zvuk, morem potisnut zrak. Ideja vodilja autora, kako je naveo u više javnih istupa, bio je zvuk koji nastaje kad morski valovi udaraju u šuplje stijene. Naime, radi se o fenomenu koji je svima odraslima uz stjenovite obale jako dobro poznat. Nikola Bašić je porijeklom s otoka Murtera gdje je od najranijeg djetinjstva mogao osluškivati zvukove mora. Morske orgulje su postale jedan od značajnijih punktova grada Zadra, kako za građane tako i za mnogobrojne turiste. Za ostatak je partera na pristaništu arhitekt predvidio urbanu instalaciju pod nazivom Pozdrav Suncu. Instalacija je završena pred ljeto 2008. godine, a izvedena je neposredno uz Morske orgulje. Pozdrav Suncu sastoji se od tri stotine višeslojnih staklenih ploča postavljenih u istoj razini s kamenim popločenjem rive u obliku kruga promjera 22 metra. Ispod staklenih provodnih ploča nalaze se fotonaponski solarni moduli preko kojih se ostvaruje simbolična komunikacija s prirodom, odnosno sa Suncem. Istovremeno sa zalaskom Sunca uključuju se i rasvjetni elementi ugrađeni u krugu te po posebnom računalnom programu proizvode animacije i svjetlosne efekte povezane sa zvukom Morskih orgulja. Autor je prvotnu ideju ove instalacije više puta izmijenio, i nikad do kraja nije objasnio na kakvom bi principu doista računalni program trebao raditi. Pozdrav Suncu izazvao je početno oduševljenje, naročito kod djece i mladih, te su posjetioci orgulja jednostavno nakon slušanja zvukova hodočastili na drugu instalaciju. Ova instalacija međutim nije dobila nikakvu značajniju nagradu, a staklene su se ploče učestalo počele kvariti. Na početku je iz Službi odnosa s javnošću Grada dolazilo objašnjenje kako vandali razbijaju ploče na instalaciji. Međutim, nakon nekog je vremena postala jasna činjenica da su Morske orgulje izgrađene od kamena – građevinskoga materijala kojemu se može provjeriti rok trajanja s obzirom da postoje kamene građevine koje su, kao što je poznato, stare više tisuća godina. Međutim, za višeslojne staklene ploče u kojima se nalaze fotonaponski moduli ne možemo odrediti rok trajanja. Zbog čega se ploče kvare do dana današnjeg nije službeno odgovoreno. Nikola Bašić sa svojom drugom instalacijom nije uspio ponoviti uspjeh prve.

Nova značenja i nasljeđe Mediteran je oduvijek bio mjesto nastanka i sjecišta različitih civilizacija, religija i kultura. Povijest Mediterana povijest je osvajanja, dominacija i kulturoloških utjecaja. Zadar je jedna je od točaka na Mediteranu gdje je ispreplitanje povijesti i refleksije tako snažno da pretvara čitav grad u nepreglednu šumu simbola i događaja. Za povijest je Obale kralja Petra Krešimira svakako najznačajnija točka savezničko bombardiranje i rušenje neoklasicističkih zgrada koje su zadarsku obalu markirale na istovjetan način kako je to učinjeno u Trstu, Puli i Rijeci. Naime, kao što je poznato, Zadar je Rapalskim ugovorima između Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije 1921. godine postao teritorij Kraljevine Italije. Grad je u vrlo kratkom roku, identičnim procesom što se vodio u Trstu i Istri, nasilno talijaniziran. Kad je nakon savezničkih bombardiranja grad oslobođen, u njemu se nalazilo manje od tri tisuće stanovnika. Po kazivanju Kažimira Zankija, jednog od zapovjednika partizanskih jedinica koje su oslobodile grad, najpismenija je osoba na koju su naišli u povijesnoj jezgri grada bio taksist sa završenom srednjom školom. Grad je vrlo brzo naseljen stanovnicima okolnih otoka, Ravnih kotara i Bukovice. U ikonografiji je i simbolima identiteta grada, nastalim posebice u sedamdesetim, osamdesetim i devedesetim godina, stvarana slika o porušenoj neoklasicističkoj arhitekturi na rivi kao simbolu starog građanskog Zadra. Činjenica je bila ta da je većina stare gradske jezgre bila potpuno porušena. Povijesno važne zgrade, posebno crkve, bile su pošteđene značajnijeg bombardiranja i postepeno su se restaurirale. Ostale, “manje važne” zgrade nisu se faksimilno obnavljale. Gradile su se interpolacije na ostacima objekata ili potpuno nove zgrade koje su poštivale stare gabarite. Samim je tim većina najpoznatijih arhitekata iz bivše Jugoslavije realizirala svoje projekte u Zadru, kao što su to Božidar Rašica i Neven Šegvić.

Međutim, generacije rođene u gradu nakon Drugog svjetskog rata počele su ovu vrstu arhitekture doživljavati kao relikt socijalizma i nešto strano dalmatinskoj tradiciji. Njihova identifikacija s austrougarskim zgradama na gradskoj rivi još je besmislenija zbog činjenice da su takve zgrade bile tipska, funkcionalistička gradnja devetnaestog stoljeća, kao što je poslijeratna arhitektura moderne izrasla na humanističkim idejama Bauhausa gradila tipske zgrade. Uza sve to stvorila se i posebna teorija zavjere o tome kako su Zadar porušili saveznici po Titovu izravnom nalogu kako bi se talijansko stanovništvo iselilo iz grada. Ovakve teorije spominje i povjesničar Tvrtko Jakovina u svojim istraživanjima novije povijesti. Međutim, činjenica je da se grad nakon kapitulacije Italije nalazio pod njemačkom upravom, da su se u samom gradu nalazile vojne snage, da je gat na obali bio strateški važan, i što je važnije, da je čitav prostor zadarske ploče geostrateški ključ za frontalno ratovanje na puno većem teritoriju. Na samoj se obali danas nalaze svega četiri zgrade, one Sveučilišta u Zadru, rektorata Sveučilišta, hotela Zagreb i kamene kuće. Prostor je između zgrada ispunjen zelenilom, sam je pojas uz obalu popločan kamenjem, dok je ostatak nasut sitnim šljunkom.

Zadarska je riva do trenutka izgradnje Morskih orgulja bila šetnica isključivo u ljetnim mjesecima, dok je u zimskim to bila Široka ulica ili kako je u gradu nazivaju Kalelarga. Unutar takvog povijesnog i urbanističkog okvira Nikola Bašić realizirao je svoju urbanu instalaciju. U razgovoru objavljenom na internet portalu Ezadar 2008. godine arhitekt je izjavio: “Umjesto rekonstrukcije izgubljenih urbanih struktura i još veće opasnosti od vulgarne komercijalizacije pokušao sam promišljati taj prostor drugačije, bez stereotipnih sadržaja, poput trgovine, ugostiteljstva, štekata”. Dakle, arhitekt je bio svjestan povijesnog i arhitektonskog nasljeđa u kojemu će realizirati svoju instalaciju. Znao je da se obnova rive može odvijati u dva pravca – ili faksimilnom obnovom zgrada koje su nekoć tamo bile ili izgradnjom novih zgrada. Zamka obiju varijanti je naravno komercijalizacija ili ispunjenje zgrada sadržajima koji će donositi novac i dovoditi posjetitelje u staru gradsku jezgru. Međutim, Nikola Bašić je odabrao drugačije rješenje te u svom razgovoru dodaje: “Arhitekt Bogdan Bogdanović govorio je o gradu kao riznici metaforičkih mjesta koja oblikuju mentalnu sliku grada, kaleidoskop u čijoj se mozaičkoj ukupnosti prepoznaje identitet grada, ali i kolektivna i pojedinačna identifikacija s gradom”. Upravo je to bilo i polazište stvaranja instalacije Morskih orgulja; kreiranje metaforičkog mjesta koje će oblikovati novi identitet grada. Način kako je novo metaforičko mjesto uklopljeno u prostor autor je objasnio sljedećim iskazom: “Shvatio sam da bi zadarsku rivu, koja u biti ima promenadni karakter i koja zna biti dosadna u svojoj monotonoj linearnosti, trebalo prostorno dramatizirati”. Spomenuta je dramatizacija postignuta stepenicama koje se spuštaju u more u ritmu glazbene ljestvice. Ovakvim se promišljanjem Nikola Bašić usudio dirnuti u jedan od najsnažnijih znakova mediteranskog, dalmatinskog identiteta, u gradsku rivu. Veliki je otpor instalacija Morskih orgulja izazvala kod predstavnika konzervatorske, restauratorske i uopće tradicionalne povjesničarskoumjetničke struke. Književnik i bivši student zadarskog sveučilišta Ante Tomić u tekstu objavljenom u Jutarnjem listu 2009. godine pod nazivom Zadar je malo čudan grad, u gospodarstvu prvak, u glavi primitivac, naziva Morske orgulje i Pozdrav Suncu ružnim i banalnim kičem. Jedan od njegovih sugovornika u tekstu je i povjesničar umjetnosti Vinko Srhoj koji je na njegovu stručnu analizu Morskih orgulja i Pozdrava Suncu nadodao: “No, taj banalni kič nikoga nije smetao. Ako bih pokušao nešto reći protiv tih ludosti, kazali bi ti da si ti protiv Zadra. Nikakva pobuna ovdje ne prolazi”. Ovaj je tekst napisan u trenutku kad je Tomo Horvatinčić zahuktao svoje radove na projektu Cvjetni prolaz, kad je splitska riva betonirana i kad je u Hrvatskoj postavljeno više stotina užasnih javnih spomenika. Tada, a i danas, instalacija Morskih orgulja predstavlja jedini uspješan primjer spoja arhitekture, urbanizma i javne skulpture u Republici Hrvatskoj.

Ono što Nikola Bašić niti u jednom od svojih javnih istupa nije spomenuo jest idejni kontekst unutar kojeg se ovakav arhitektonski projekt može razviti. A spomenuti je okvir nastao u uređenju Parc de la Vilette u Parizu. Naime, na mjestu je nekadašnjih klaonica izgrađenih za vrijeme Napoleona III. gradska uprava odlučila urediti park te je raspisala i javni natječaj 1982. godine. Na natječaju je pobijedio francuski arhitekt švicarskog porijekla Bernard Tschumi koji je od 1984. do 1987. realizirao svoj projekt temeljen na postmodernističkoj arhitekturi i idejama dekonstruktivističke filozofije. Svojim je projektom Tschumi otvorio dijalog s Jacquesom Derridaom i odlučio stvoriti arhitektonski eksperiment u prostoru i formi koji će interaktivno djelovati na posjetitelje. Naime, za razliku od klasičnog parka u kojem građani traže mjesto za odmor, meditaciju ili zabavu, Tschumi je htio stvoriti mjesto gdje se stvara aktivni odnos s okolinom i krajobrazom. To mu je u potpunosti i uspjelo tako da se u samom parku mogu naći različite instalacije koje vode kroz park kao kroz labirint čudesa – od vrta bambusa, u kojem noću sviraju čudne atonalne kompozicije, do kina Geode i Muzeja znanosti. Najpoznatije zgrade u parku svakako su crvene tatljinovske konstrukcije, takozvane follies, nastale u tradiciji ruševina i ostalih zgrada bez svrhe izgrađenih prvenstveno za dekoraciju. Ova je tradicija nastala unutar ponovnog otkrića arhetipskih krajobraza za vrijeme romantizma. Tad se pojavio pojam ruševina koje su lijepe po sebi te im ne treba nikakva značenja. Ova je estetika inaugurirana kroz svijet naslikanih ruševina gotičkih crkava i samostana Caspara Davida Friedricha. Proširila se čitavom Evropom, donoseći antičke ruševina u mjesta gdje Rimskog Carstva nije bilo niti u tragovima kao što je to Edinburgh ili Kassel. Suprotno širenju starog Rima stizala je i orijentalna arhitektura pa tako u pariškom Parcu de la Belleville možemo naći hinduističku pagodu, a u Potsdamu džamiju. Tschumijeve follies nastale su kao mješavina skulpturalno geometrijske forme i građevine, konvertirajući samu ideju zgrade bez svrhe u pitanje ima li uopće ikakva arhitektura svrhu. Najvažnija promjena u urbanizmu i arhitekturi za koju je zaslužan park jest ideja fuzioniranja i interakcije. Naime, prostor se počinje doživljavati kao jedinstvo krajobraza, arhitekture, urbanizma, parkovne arhitekture, skulpture i novih medija. Ideja grada se tako mijenja. Antička ideja trga, agore kao javnog mjesta i sastajališta građana biva transponirana u javni prostor trga, parka ili ulice kao kreativnog mjesta interakcije čovjeka i grada. Interakcija se može odvijati na više načina – prema pejzažu, prema arhitekturi, prema instalaciji i konačno interakcija može biti ona posve osobna. Ideje nastale u Parc de la Vilettu vrlo su se brzo proširile u uređenju svjetskih gradova, pretvarajući gradove u opuštenija i prirodnija mjesta. Primjer najbliži Hrvatskoj je svakako onaj preobrazbe Graza. U godini su kad je grad bio kulturna prijestolnica Evrope realizirani projekti koji nasljeđuju Tschumijeve ideje: most na rijeci Muri i zgrada Kunsthausa. Po sličnom su načelu nastale i Morske orgulje. Naime, instalacija Morskih orgulja također traži interakciju posjetitelja. Posjetilac mora osluškivati zvukove orgulja te ih spajati sa šumom valova i bojama pejzaža. Tek tada može doživjeti samo mjesto i utkati ga u osobnu mrežu značenja. Upravno se od osobne mreže značenja stvara ono što je Nikola Bašić nazvao metaforičkim mjestom koje oblikuje mentalnu sliku grada. Ono što je u svemu ovome najvažnije jest promjena samog medija metaforičkog mjesta, a za što je zaslužan Bernard Tschumi. Metaforička su mjesta nekad bila isključivo ona poput Trga svetog Marka u Veneciji, Kremlja u Moskvi ili Kipa slobode u New Yorku, dakle trgovi, ulice ili skulpture. Danas su to mjesta koja se više ne mogu definirati svrhom pa tako zadarska riva nije ravna obala puna šetača. Prostorna intervencija postaje novi medij javnog prostora koji, nadograđujući se na antičku ideju grada, oslobađa grad od njegove povijesne forme te ga vraća u krajobraz.

Promjene identiteta, kolektivno pamćenje i mit U svojoj čuvenoj knjizi Etnologija naše svakodnevnice Dunja Rihtman-Auguštin je napisala: “Identitet samom gradu može dati stara gradska jezgra ili središte, dakle tradicija. To je neosporno. A kako je s identitetom gradskih stanovnika? Nastaje li on u kontaktu s gradskim prostorom i u aktivnom odnosu prema njemu?” (Rihtman-Auguštin, 1988:97). Prostor nastajanja identiteta gradskih stanovnika u Zadru vrlo je složen. Ako promatramo povijest grada, primijetit ćemo da je grad uvijek bio na meti različitih osvajača. Druga činjenica vezana uz Zadar jest stalno uništavanje urbanog i njegova obnova. Svaki je od ratova rezultirao izmjenom stanovništva i stvaranjem novih identiteta nastalih u sudaru starosjedilaca i novopridošlih stanovnika. Ono što je posebno zanimljivo za zadarski gradski identitet jest da se on vrlo često, kao u slučaju Dubrovnika ili Venecije, stavlja ispred nacionalnog ili regionalnog. Unutar zadnjih nekoliko godina umjesto Crkve svetog Donata Morske su orgulje postale jedna od konstanti gradskog identiteta. Međutim, ako analiziramo zašto su baš Morske orgulje uspjele istisnuti Crkvu svetog Donata, doznat ćemo nešto i o tome kako se razvija proces identifikacije i gradske mitologije, vodeći se pretpostavkom da je kultura oblik teksta (Clifford Geertz).

Crkva svetog Donata kako zbog svoje veličine, ali i zbog gabarita trga na kojem se nalazi dominira zadarskim povijesnim središtem. Crkva je nastala na ruševinama antičkog foruma, bez temelja, a kao građevinski materijali korišteni su dijelovi rimskih građevina. Način na koji su ti elementi inkorporirani u novu građevinu tipični su za postupke unutar kojih nastaje suvremena umjetnost, a to su recikliranje slojeva, inverzija, transformacija i preoblikovanje svakodnevnog u umjetničko djelo. Međutim, da bi se crkva doživjela, potrebno je više puta ući u njezinu unutrašnjost. U crkvi nema interaktivnog djelovanja na posjetioca. Za razliku od toga Morske su orgulje otvorile prostor interaktivnog djelovanja. Morske orgulje su javni prostor dostupan svima koji nema nikakav religijski ili ideološki predznak. Sjedenje na obali mora i gledanje u pučinu jedno je od općih mjesta mediteranske kulture. Mediteran je jedino more gdje je moguće biti u blizini samog mora, kako zbog manjih razlika plime i oseke (u odnosu na oceane) tako i zbog manjih valova. Morske su orgulje sjedenju uz morsku obalu dale još jednu dimenziju – onu morskog šuma preoblikovanoga u glazbu. Sve su to razlozi zbog čega je došlo do poistovjećivanja Zadrana s Morskim orguljama i svakodnevnog rituala njihova obilaska. A ritual nastaje onako kako ga je opisao Paul Connerton: “Svi rituali, istina, moraju se do neke mjere izmisliti, a pojedinosti njihove artikulacije mogu se vremenom mijenjati ili varirati u sadržaju i značenju”.

Obnova grada i Krleža u Zadru Grad Zadar je nakon ratnih stradanja tražio novu uporišnu točku svoga razvoja, ali i potvrdu vlastita nasljeđa. Nakon razaranja za vrijeme Domovinskog rata i stagnacije u devedesetim godinama, grad se od 2003. počeo naglo razvijati. To se desilo nakon završetka auto-puta Zagreb – Split. Iako je vožnja do Rijeke daleko kraća, većina gostiju Zadar doživljava prvim pravim mediteranskim gradom u koji se dolazi iz kontinenta. Kad su 2005. godine realizirane Morske orgulje, nitko nije vjerovao da će se toliko promjena dogoditi u procesu identiteta. Grad je vapio za simbolom novog obnavljanja nakon ratnih razaranja. Taj su simbol postale Morske orgulje kao što je za Zadar nakon Drugog svjetskog rata simbol obnove bio osnutak Filozofskog fakulteta. Godine 1949. u još uvijek porušeni Zadar doputovao je Miroslav Krleža. Trebao je pregledati izbor eksponata buduće izložbe zadarskih crkvenih relikvijara u Zagrebu. Kako to na internet stranicama Zadaretro piše Abdulah Seferović, pisac i Grad su se poznavali od 1917. godine, kada je Narodni list objavio da je mladi Krleža veliki talent i budući snažni naš pjesnik. Upravo inicijativi Miroslava Krleže Zadar ima zahvaliti osnivanje Filozofskog fakulteta, koji je generirao razvoj u poslijeratnom periodu. Arhitekt Nikola Bašić stvorio je takvu uporišnu točku za generaciju odraslu nakon Domovinskog rata. Osjećaj pripadnosti je na Mediteranu uvijek bio fluidan i transformativan. Možda je najbolji primjer za takve transformacije princip heteronima ili potencijalno mogućih, stvarnih likova u stvaralaštvu portugalskog pjesnika Fernarda Pessoe. Naslov pjesme Ricarda Reisa, jednog od njegovih heteronima, glasi Više volim ruže. U toj antologijskoj pjesmi Fernando Pessoa piše: “Više volim ruže, ljubavi moja, od domovine, a magnolije pretpostavljam slavi i vrlini. Ukoliko mi ne dojadi, želim da život prohodi mnome, a ja da ostanem isti”. Urbana instalacija Morskih orgulja doista predstavlja metaforičko mjesto koje oblikuju mentalnu sliku grada, kaleidoskop u čijoj se mozaičkoj ukupnosti prepoznaje identitet grada, ali i kolektivna i pojedinačna identifikacija s gradom, kako je to iskazao arhitekt. U takvom su nam gradu ruže doista važnije od domovine zato jer predstavljaju trajniji arhetip ljepote