Pronađeno u prijenosu

Polazeći od pitanja je li “kulturalnih studija” bilo u socijalizmu, ali i što ta disciplina može ponuditi suvremenoj (medijskoj) antropologiji socijalizma i postsocijalizma, autorica studije Izgubljeno u prijenosu: pop iskustvo soc kulture Reana Senjković iskoristila je klasičnu analizu britanskog časopisa za tinejdžerke Jackie kulturalnostudijske teoretičarke Angele McRobbie s kraja 1970-ih u analizi “kodova” popularnog i svojedobno visokotiražnog jugoslavenskog časopisa Tina. Riječ je o časopisu koji je izlazio otprilike u istom razdoblju kad je nastajala studija o Jackie, bio je osmišljen po uzoru na slične britanske i, općenito, zapadne časopise i namijenjen publici iste dobne skupine, pa ipak autoričina studija, u kojoj je analiza Tine tek jedno od četiriju poglavlja, pokazuje u kojoj je mjeri bez razumijevanja ideološkog i društvenog konteksta primjena analitičkih obrazaca “uvezenih” kulturalnih studija ograničena.

U prvom dijelu knjige autorica propituje je li ljevica u drugoj polovici prošlog stoljeća uopće ponudila upotrebljivu teoriju medija, pri čemu joj se osobito važnom čini kritika onog dijela “kulturalnih studija” koji je, odrekavši se utemeljiteljske kritičke oštrice, zastranio u svojevrsno veličanje potrošnje masovnokulturnih sadržaja. Inspirativne odlomke Senjković pronalazi u analizi britanskih tjednika Georgea Orwella, koji, četvrt stoljeća prije nastanka Centra za suvremena kulturalna istraživanja 1964. godine, zamišlja ljevičarski pandan časopisima za dječake, ali takav koji se ne bi sastojao od predvidiva tragikomična niza dosadnih ideoloških uzdizanja ili dodvoravanja Sovjetskoj Rusiji. Zaista: kako uspješno iskoristiti zabavu kao sredstvo socijalističke borbe, jedan je od ključnih problema s kojim se, tek nekoliko godina kasnije, susrela i jugoslavenska socijalistička vlast.

Između “partijskih direktiva” i rekordnih naklada

Budući da je sama sebi postavila cilj izbjeći, kako piše, pomodne i papagajske uratke koji u bivšim socijalističkim zemljama sve češće metodologiju “kulturalnih studija” primjenjuju nekritički, Senjković nastoji ispitati kako su socijalistički ideolozi pristupali pojmu masovne kulture i kakav je, slijedom toga, bio status “zabavne štampe” u jugoslavenskom društvu. Tu joj je jedan od najkorisnijih izvora pisanje Stipe Šuvara, čije se «angažirane rasprave», zbog njegovih višestrukih društvenih uloga – sociologa, ideologa, predsjednika Komisije CK SKH za idejno-političko djelovanje i kulturu te ministra za prosvjetu i kulturu SRH – mogu shvatiti i kao svojevrsno ovlašteno tumačenje poželjnog modela kulturne politike.

Važno je mjesto za razumijevanje konteksta u kojem je Tina počela izlaziti početkom sedamdesetih i dugotrajna javna rasprava o tome što je sve u jugoslavenskoj pop kulturi potpadalo pod “šund”, o čemu se opsežno raspravlja u drugom poglavlju knjige, a jak su poticaj zabrinutosti “kulturne javnosti” nad time što se objavljuje u tadašnjem tisku davali i govori predsjednika Josipa Broza Tita, koji je časopise, primjerice, prozivao zbog trovanja omladine neprikladnim sadržajima i prevođenja “šund literature.” Takvim tvrdnjama autorica rado suprotstavlja “neposlušne” glasove, kojima uspješno rastače stereotipne predodžbe o sveobuhvatnoj moći političke kontrole u totalitarnom društvu. Njih bez teškoća pronalazi i u dijelu “kulturne javnosti” i u studiji o čitateljima jedne utjecajne novinskoizdavačke kuće, i u opisu savjetovanja o “zabavnoj štampi” na kojem su novinari i urednici 1975. kritizirali i prilično drsko ismijali “partijsku liniju” skupa koji je trebao procijeniti dosege zloglasna poreza na šund. Tek nakon što je omeđila prostor između “partijskih direktiva” i stanja na tržištu, na kojem su pojedina novinska izdanja postizala rekordne naklade, autorica kreće u središnji, treći dio studije, u kojem uspoređuje sadržajne “kodove” Tine i Jackie.

Društvena osviještenost kao “dodana vrijednost”

S jedne strane, jugoslavenske su tinejdžerke tih godina, kao i čitateljice Jackie, u stripovima čitale o romansama, dobivale su donekle slične savjete o tome kako da riješe privatne probleme, nuđen im je sličan model ljepote i pouke o tome što je neatraktivno i neženstveno, a na zidovima svojih soba mogle su imati postere istih (zapadnjačkih) pop idola. Nuđeni su im, dakako, i sasvim drukčiji sadržaji, koji se mogu tumačiti kao rezultat balansiranja “između ‘zapadnih ideja’ i ‘socijalističke obvezatnosti’”, ali i kao posljedica (iskreno?) posvojenih vrijednosti socijalizma, poput kritike socijalnih razlika. No osim komercijalnih sadržaja, koji su nastali oponašanjem zapadnih uzora, i onih koji potpadaju pod egidu “socijalističke obvezatnosti”, koja se, primjerice, mogla iščitati iz razgovora sa sudionicama NOB-a, autorica posebnu pažnju posvećuje sadržajima koji govore u prilog društvenoj osjetljivosti časopisa. I ako već Jackie nije mnogo pažnje posvećivala problemima mladih, u Tini su se redovito objavljivale priče o maloljetničkoj delinkvenciji, seksualnom zlostavljanju djevojaka, alkoholizmu roditelja ili narkomaniji, a takvi članci nisu imali samo pokroviteljsku funkciju upozorenja mladima, nego su bili i podloga za ukazivanje na “društvenu nepravdu,” nedjelotvornost institucija, “zastarjele društvene vrijednosti” ili “razumijevanje rodnih uloga”. Društvenoj osviještenosti Tininih novinarki Senjković, napokon, pripisuje i to što su u časopisu vijesti o “perolakoj” kategoriji pop idola postupno zamijenjene recenzijama “progresivnih” glazbenih ostvarenja, ili što se i “ozbiljna” kultura prikazivala kao “dostupan i poželjan prostor omladinskog sudioništva”. Baš taj sadržajni “višak”, koji nije moguće objasniti kao jednostavno slijeđenje (zapadnih ili socijalističkih) uzora, vjerojatno je najdragocjeniji rezultat ove opsežne analize, koji autorica tumači kao “posve ‘pregovarački’ postupak” kojim se iz različitih ideoloških predložaka biralo ono najbolje. Stoga ne čudi što u jednoj od zaključnih fusnota središnjeg dijela svoje studije autorica postavlja jedno retoričko pitanje, za koje više nema zaduženih komisija i sekretarijata. Ne bismo li i danas u tinejdžerskim časopisima rado pročitali pokoji “društveno osviješten” članak ili kritiku “običnoga života na Zapadu,” koji nam je sve bliskiji? Pitanje je to koje nas uvodi u posljednje poglavlje knjige, u kojem Senjković, među ostalim, upućuje na to koliko je razumijevanje iskustva dekodiranja medijskog sadržaja stečenog u socijalizmu potencijalno korisno za kritičku antropologiju medija u tranziciji.