Propagandist u lovu na Boga

Kako bi bilo lijepo imati one čarobne cvikse iz Carpenterova filma They Live. Kad ih junak stavi na nos, na bilboardima se pokazuje stvarna poruka reklame skrivene ispod sladunjave poruke. Moja maštarija ne ide tako žižekovski daleko da bih promatrao širok svijet u potrazi za istinom, ograničena je na recenzentski posao. Kako bi bilo divno, mislim si, staviti takve naočale i pročitati što zapravo piše na koricama razvikanih bestselera. Pa tako umjesto uobičajenih apela tipa “senzacionalna knjiga koja će promijeniti svijet” ti lijepo vidiš što je zapravo na stvari: “Nemojte me kupiti! Nitko normalan ovo ne bi čitao”, ili: “ovaj cijenjeni autor zapravo je glup k’o tava, a djelo koje držite u rukama je, budimo realni, slaboumno”. Nažalost, cvikeri koji razobličuju mayu svijeta ne postoje, bogovima nije u opisu radnog mjesta da nam ih svojom božanskom intervencijom dostave u tako jednostavnom obliku, a znanost ih sigurno nikad neće izumiti jer bi time bezuvjetno i za svagda izvršila samodokinuće. Tako mi nije preostalo drugo nego baciti se na čitanje.

Mnogo buke ni za što!

Najprije treba napomenuti da je Iluzija o bogu knjiga koja je preduboko uronjena u društveni kontekst da bi bilo moguće ignorirati ga. To nikad nije dobro za neku knjigu, jer s promjenom situacije opada i njezin značaj. Upravo to se mirne duše može prognozirati ovom bestseleru. Kontekst o kojem je riječ velika je (kao akademska, a zapravo politička) polemika koja već dugo drma anglosaksonski svijet, a to je sukob evolucionista i kreacionista. U dvije riječi, dvije fundamentalističke struje, jedna zelotska kršćanska i jedna ateistička s pedigreom “znanstvene” bore se oko prava na istinu kako je nastao svijet i čovjek, gdje je korijen morala, čija su ljudska prava više ugrožena i što će od svega toga, na koncu, djeca učiti u školi. Jedan od istaknutijih poglavica ateističke strane jest Englez Richard Dawkins, cijenjeni član Kraljevske znanstvene zajednice Njezina Veličanstva, a njegova knjiga pokušaj je odgovora na rečena i na mnoga druga pitanja. Kako je u nas knjiga ostala bez tog bizarnog konteksta oko sebe, vrlo bučnog i zapjenjenog, doima se, sirota, kao da je istrčala na brisani prostor, pa se tako sam od sebe stvorio i efekt Carpenterovih naočala: što je to tako senzacionalno? Ništa. Je li autor zaista jednim udarcem pokopao Boga? Nije. Marx je to pokušao temeljitije, Nietzsche elegantnije, a Stari je i dalje neuzdrman tamo gdje je i bio, onkraj onkraja u maglovitim predjelima metafore. Dawkins je samo jedan u nizu preambicioznih autora koji su zagrizli u prevelik zalogaj. Pritom, doduše, glumi ležernost i trezvenu objektivnost, ali je svejedno nervozan, vrlo blizu granici histerije.

Da nema te nervoze, da je smanjio ugriz i da je, recimo pošteno, dorastao temi, možda bi se uključio u sličnu raspravu koja se odvija s ove strane oceana gdje europski intelektualci (Habermas, Bruckner...), a možda i pokoji ozbiljniji američki kolega, posljednjih godina daleko konstruktivnije razgovaraju o sekularizmu, postsekularizmu i sasvim konkretnim praktičnim i teorijskim problemima vezanim uz religije, multikulturne činjenice, integraciju europskih muslimana, vatikanske prigovore budućem ustavu itd. Rasprava je oštra i živa, produktivna, s jasnim granicama i ozbiljna, ako već ni zbog čega drugoga, onda radi pokušaja odgovora na nove izazove društva, kako se to lijepo kaže.

Priklonivši se prekooceanskoj raspravi, bučnoj, plitkoj i ne baš inteligentnoj svađi koja se, bazično, svodi na to što će američka djeca u školi učiti o dinosaurima, biolog Dawkins, čuven po bombastičnu bestseleru Sebični gen, napisao je još jedan bestseler. Ovaj put odlučio je definitivno obračunati s bogom samim. Zanimljivo je da on to ne drži pošalicom, već znanstvenim problemom kojemu je pristupio raznolikim, manje-više šeprtljavim znanstvenim metodama s djetinjastom tezom: “za sve zlo ovoga svijeta krive su religije, svi vjernici su glupi, a svi ateisti su prirodnom selekcijom usavršena bića”. Potom se s fanatičnom strašću dostojnom svojih kreacionističkih protivnika, religijskih fundamentalista, oborio na nešto što za njega, kao čestita ateista, ne bi trebalo ni postojati, naime, na Boga. Tu čudnu kontradikciju, s kojom se svi ateisti bore od početka, pokušao je riješiti ovom knjigom.

Instant-rasprava i lažiranje znanstvenosti

Knjiga sama po sebi ne predstavlja problem, osim što je dosadna svima iole upućenima u povijest “problema boga”, i vjerojatno može zadovoljiti čitalačku žeđ takozvanih “prirodnjaka”, Dawkinsovih kolega kojima se ne da baktati s kompliciranim teorijama društveno-kulturne fenomenologije pa ih zadovoljava instant-tečaj na njima razumljivu govoru. Kako rasprava ne ulazi puno dublje od Oprah Winfrey Show razine, zadovoljit će i potrošačku populaciju kojoj autor, shodno svom liberalističkom svjetonazoru, svesrdno podilazi, naravno, kako bi od njih izmamio pokoji prirodnom selekcijom iskamčen dolar više. Knjiga, velim, ne bi predstavljala problem da Dawkins ne inzistira na “znanstvenosti” kao opreci religijskom praznovjerju, na svom znanstveničkom pedigreu i na znanstvenom dogmatizmu staru dvjesto godina koji je u međuvremenu i sama znanost odbacila, tako da je na kraju nemoguće ne uočiti potpuno neznanstven pristup i neznanstvenu metodu kojom želi dokazati jednu, na koncu, neznanstvenu stvar, a sve kao tobože znanstveno relevantnu. Znanosti je, drugim riječima, ovom svojom traljavom publicistikom zapravo napravio medvjeđu uslugu, pogotovo tim silnim pozivanjem na nepogrešivost iste. Tako se i ne htijući pridružio religioznim dogmatičarima u pokušaju da im suprotstavi novu iracionalnu dogmu. Pritom je pokazao znatnu količinu farizejštine obojenu tobožnjim znanstvenim racionalizmom.

Velik, možda najveći dio knjige bavi se prigovorima raznih kreacionista koji su tražili rupe u Dawkinsovoj argumentaciji i njegovim “vještim” odgovorima kojima obara njihove pozicije. Iz toga saznajemo kako je godinama sudjelovao u televizijskim panelima na svoju omiljenu temu, a literatura na koju se poziva uglavnom je periodika u kojoj se polemiziralo. Samodopadnost koju čitavo vrijeme iskazuje okrunio je jedinom vlastitom invencijom u raspravi koju je nazvao “brušenje svijesti darvinističkom selekcijom” i za koju je s ponosom ustvrdio kako je izbrusila njegovu vlastitu pamet. To pomno brušenje Dawkins će okruniti ovom knjigom kako bi dokazao da “ispravno shvaćanje veličanstvenosti stvarnog svijeta, iako nikad ne postaje religija, može itekako ispuniti inspirativnu ulogu koju je religija u povijesti – i to neprimjereno – za sebe uzurpirala”. Naravno, “ispravno shvaćanje” već podsjeća na dogmatizam, a znatiželjni čitatelj odmah će dobiti i odgovor: “Darvinizam je priča o oslobađanju čovječanstva od iluzije da njegovom sudbinom upravlja neka sila viša od njega”. Ključna je riječ te rečenice, dakako, “priča”, ali autoru to ne smeta, on duboko vjeruje kako će, u naletu humanizma, čovječanstvo osloboditi iluzije postavljanjem “ispravnog” shvaćanja i kako nipošto nije jednu priču nadomjestio drugom, pretvarajući svoj darvinistički svjetonazor u novu religiju.

Blaženi anakronizam – retardacija u devetnaestostoljetnu znanost

Prirodne sile poput gravitacije, magnetizma polova, uragana, vremenskih prilika, ledenih doba autor ne smatra višim od čovjeka jer su “objašnjene”, pa je time valjda i njihov impakt na sudbinu čovječanstva anuliran. “Ateist u tom smislu filozofskog prirodnjaka vjeruje da ne postoji ništa mimo prirodnog, fizičkog svijeta, nikakav nadnaravni kreativni um koji se skriva iza uočljivog svemira, nikakva duša koja nadživljuje tijelo i nikakva čuda – osim u smislu prirodnih pojava koje još ne razumijemo” – filozofira u svom blaženom anakronizmu Dawkins i čitatelj s pravom očekuje, pun znatiželje, što će u knjizi naći o psihoanalizi i kolektivnom nesvjesnom, o kvantnoj mehanici koja već debelo gazi s onu stranu “uočljivog svemira”, o virtualnoj stvarnosti i umjetnoj inteligenciji kao zanimljivim aspektima “nadživljavanja tijela”, to jest fizičkog, i o čitavu nizu zanimljivih, potpuno znanstvenih teorija i fenomena, uključujući i one znanstveno-fantastične poput najnovije religije – ufologije. Čitatelj neće naći ništa od toga, a na prigovor kako je zaglavio u 19. stoljeću, autor je lakonski odgovorio kako nema nikakva razloga da dobra ideja ne bude dobra u bilo kojem stoljeću, pa što fali devetnaestom. Zapravo ima pravo, ali njegovo zaglavljivanje u 19. stoljeću ima sasvim konkretan razlog, na što ćemo se vratiti kasnije. Jer Dawkinsu je životno važno plasirati tu staru pozitivističko-materijalističku floskulu o nužnom razvoju i zato je spreman otpiliti kompletno 20. stoljeće.Ipak, to mu ne pomaže u izbjegavanju utemeljenja nove religije, koliko god deklarativno bježao od toga. Kad netko kaže: “sve je objašnjivo, samo je pitanje kad”, on je već u području vjere. Osnovna zabluda onih koji tako razmišljaju jest da je njihova paradigma, svjetonazor, uvjerenje – stvarnost – a ne sustav vjerovanja. Oni svoj sustav mogu zvati “znanošću”, a svoje predrasude i praznovjerja “dokazanim činjenicama”. U stvarnoj stvarnosti riječ je o teorijama koje se, manje ili više konsenzualno, prihvaćaju kao istina u koju se vjeruje. Uostalom, time su se bavile i dekonstrukcija i filozofija znanosti i to je još jedan razlog za Dawkinsovo preskakanje 20. stoljeća. Pod maskom “objektivnog znanstvenika” zapravo je propagandist. I to propagandist utilitarizma za koji vjeruje da je “dokazana činjenica” u prirodi same prirode. Ipak, teško je povjerovati da je baš toliko naivan. Kad kritizira religije (a obavezno u njihovu pojavnom, povijesnom obliku), najprije vrlo praktično i proizvoljno bira one koje želi kritizirati, a kao irelevantne odbacuje, recimo, budizam i taoizam, proglašavajući ih u dvije riječi filozofskim sustavima prije nego religijama. Zašto? Bez pravog objašnjenja, tako mu je praktičnije. Čitatelju sada treba puno živaca i strpljenja da dočeka suvisle zaključke čitave rasprave. Kritika, pak, velikih religija ne donosi ništa novo, osim katastrofalnih pojednostavljenja tipičnih za popularno štivo i autor se ovdje obilno zabavlja time što je rekao kojemu biskupu ili pastoru u kojoj emisiji. Čitavo, ili gotovo čitavo poglavlje troši na neku, u Americi valjda popularnu, raspravu o tome je li Einsten bio vjernik i koliko to znanstvenici jesu ili nisu. Knjiga obiluje primjerima “represije” kojoj su izloženi slobodni mislioci pred religijskim fanaticima, i to je izvanredan primjer Oprah-pristupa u velevažnoj temi raskrinkavanja laži o bogu. Tako je neki Mills u nekoj zabiti na srednjem zapadu Sjedinjenih Država doživio “događaj koji biste, da je izmišljen, odbacili kao nerealnu karikaturu policijske zadrtosti”, kako ga predstavlja Dawkins. Ukratko, tip je htio organizirati prosvjed protiv nekog lažnog kršćanskog iscjelitelja i zatražio je policijsku zaštitu, a policija mu je nije pružila nego mu je neki šerif seljačina rekao da policija neće štititi “prokletog ateista”. Na kraju se sve završilo time da su upornom Millsu pristaše iscjelitelja “prijetile nasiljem”. To svjedočanstvo dovoljno govori o apsurdu do kojeg dovodi glupa polemika u američkom društvu i dobro bi funkcioniralo u kakvu sociološkom prikazu stanja nacije, ali da u nju “ne bismo, zgranuti, povjerovali da se nije dogodila”, e, takva vrsta naivnosti ne može proći kod europskog čitatelja, pogotovo ne na Istoku gdje su “karikature policijske zadrtosti” bile vrlo realna stanja u obliku policijske države. Razumljivo je da je rastresenom oksfordskom profesoru koji iz svog kabineta od mahagonija s pogledom na engleski travnjak promišlja svijet lako propustiti takve sitnice.

Hokus-pokus metode

Nakon obilja sličnih primjera zadrtosti i ograničavanja slobode ispravnog i realnog mišljenja koje je dosegnuto u 19. stoljeću pojavom Charlesa Darwina, autor se energično baca na problem upotrijebivši donekle moderniju znanstvenu metodu “teorije vjerojatnosti”, sve kako bi ustanovio postojanje mrskog uzročnika nereda u zabitima Arkansasa. Teorija vjerojatnosti sasvim sigurno jest znanstvena metoda, i odlično funkcionira u svakom casinu, no kad su u pitanju pojmovi s tako malo mogućih varijabli, poput pojma “apsolut”, onda je i ishod podjednako traljav, bez obzira na sva moguća ismijavanja povijesnih pokušaja dokazivanja boga, od Tome Akvinskoga do Pascalove oklade, i bez obzira na sve logičke kalambure kojim su nas maštovitiji autori daleko bolje zabavljali od štrebera Dawkinsa (on nije smislio ni jedan svoj). Kao što znamo, teorijom vjerojatnosti možemo dokazati što god hoćemo, ili dokazati suprotno. Na kraju je uvijek vjerojatan nekakav ishod.

Druga omiljena metoda, daleko manje znanstvena od teorije vjerojatnosti, ali jednako popularna među znanstvenicima poput Dawkinsa, jesu čuveni “misaoni pokusi”. Iluzija o Bogu obiluje misaonim pokusima i jedino što ih razlikuje od autentičnih mitova na kojima su zasnovane autentične religije jest veliko pomanjkanje maštovitosti i smisla za realnost. Misaoni su pokusi, osim što su zabavni, i vrlo praktični jer njima također lako možete dokazati sve što vam padne na pamet. To su one nevjerojatne konstrukcije bez veze s ikakvom stvarnošću kojima znanstvenici vole docirati s malo više kolorizma u suhoparnu izrazu, pa će vam ex chatedra, zaštićeni svojim ugledom, reći: “Zamislite jedno pleme koje živi kraj jezera punog krokodila. Kako je nastala religija? Pa, pohlepni vrač rekao je djeci da će ih bogovi kazniti ako se tamo kupaju, pa kad je neposlušno dijete pojeo krokodil, pleme od tada vjeruje da ih bogovi kažnjavaju za kupanje u jezeru punom krokodila...” Naravno, ti idioti i primitivci nikad se ne bi sjetili da krokodili grizu, i nije važno zašto bi neko selo bilo baš pokraj tako opasnog jezera. Ono što je važno: mi smo domišljatom znanstvenom metodom “objasnili” nastanak religije. Tužna je činjenica da se, zapravo, čitava argumentacija ove knjige svodi na takve ili slične misaone hokus-pokuse. Osobito u veliku poglavlju o moralu, gdje se licemjernim religijama zamjera povijesno stanje koje je oprečno moralnim imperativima, pa se jednostavne i vrlo racionalne odredbe tipa “ne ubij, ne ukradi...” relativiziraju u vlastitom kontekstu i smatraju izrazima zadrtosti i nerazvijene mitološke svijesti. Kako bi se pokazalo da je ateistički moral ne samo moguć, nego i daleko bolje kvalitete, opet se pribjegava kompliciranu nizu misaonih pokusa, ovaj put o vlakićima koji jure kolosijecima i debeljku kojeg treba baciti s mosta na prugu. Broj kolosijeka i željezničkih kompozicija eksponencijalno se povećava, a tako i broj pokusnih prolaznika koje treba pobiti skretanjem skretnice. U sve se ubacuje i dodatna popularna znanstvena metoda “istraživanja među studentima”, čije se reakcije na nebulozne misaone pokuse sistematiziraju i kvantificiraju, a kruna svega je pak, nešto prije u knjizi spominjan, molitveni pokus koji su proveli kreacionisti, ali koji se ni po čemu ne razlikuje od Dawkinsovih pokusa i s kojima on na ravnopravnoj osnovi polemizira, sretan što njihov “pokus” nije uspio, nimalo ne dovodeći u pitanje njegovu znanstvenost. Kod pitanja ateističkog morala (nejasno je zašto ga tako okarakterizirati jer bi trebao biti općeljudski) jedva da se dotiče Kanta i njegova imperativa, no Dawkinsu smeta tek jedna stvar, pa kaže: “Srećom, međutim, moral ne mora biti apsolutan”. Apsolutni moral, a zapravo moral uopće, ne miriši Dawkinsonovu darvinističkom genu jer ograničava utilitarizam. Njemu se više sviđa ideja da budemo dobri jer nam se tako hoće, jasno, dok prirodnom selekcijom ne prevlada neka druga praktična ideja, što je sve, uostalom, lijepo dokazivo misaonim pokusima o debeljku na tračnicama. Kakav crni Kant!

Propagandist globalizacije i surovog kapitalizma

Kao nastavak pitanja morala proizlazi jedina (naoko jedina, ali autoru nepreskočiva prešućivanjem) bolna točka, a to je “pitanje Hitlera i Staljina” s kojim se susretao u svojim polemikama. Pitanje istovremeno govori i o skučenosti Dawkinsovih protivnika i načina na koji su ga postavili. Zato je Dawkins imao dovoljno manevarskog prostora da tom pitanju posveti točno dvije od 350 stranica knjige i da na te dvije stranice nabrzinu smulja otprilike ovo: Hitler je, navodno, kao mali bio katolik, a Staljina su, navodno, gotovo religijski obožavali. Time je za njega loptica prebačena protivniku, a zlo religije i nepostojanje boga su dokazani.

Zašto su Hitler i Staljin tako važni, i zašto ova neozbiljna knjiga ima, zapravo, ponajmanje veze s Bogom, odnosno njegovim nepostojanjem? Odgovor nam je nehotično dao sam autor. Skinuvši s trona boga koji mu se ne sviđa, postavio je novog, jednog koji mu više odgovara. “Religija je toliko rasipna, toliko razuzdana, a darvinistička selekcija obično otkriva i uklanja nepotrebni višak. Priroda je škrti knjigovođa, koji pazi na svaku lipu, gleda na svaku sekundu, kažnjava i najmanju rastrošnost. Neumorno i neprekidno, kao što je objasnio Darwin, ‘prirodna selekcija svakodnevno i iz sata u sat pomno proučava širom svijeta svaku varijaciju, čak i najmanju; odbacuje što je loše, a čuva i umnožava ono što je dobro; nečujno i neosjetljivo djeluje, kadgod i gdjegod se ukaže prilika...’ Priroda ne može sebi priuštiti lakomislene jeux d’esprit. Pobjeđuje nemilosrdni utilitarizam, čak i kad se ne čini da je tako.”

O, evo napokon ezoterije, dočekali smo i nju! Već smo to čuli od prosvjetitelja, Dawkins je za razliku od njih nespretan u izrazu, ali jednako oduševljen. Eto tko je zapravo Bog: ćato, knjigovođa koji nevidljivom rukom bdije nad greškama da bi ih nemilosrdno uklonio. Nema kod njega mile-lale i jeux d’esprit! Samo utilitarizam! Zašto? Nema objašnjenja. Tako je, i gotovo! Pa slijedi jedno od onih bezbrojnih utilitarističkih “znanstvenih” interpretacija kićenosti paunova repa... Krajnje objašnjenje Dawkinsovih stavova možemo pronaći u teorijama koje su povukle paralelu između duha vremena određenog društva i odgovarajućeg pogleda na svijet i “istinu”, pa će tako domoroci Amazone vjerovati kako je svijet prožet duhovima prirode, antički će Grci govoriti o ljepoti i skladu kozmosa, srednji vijek o anđeoskim hijerarhijama na nebu i, u presliku, na zemlji itd. Zašto se onda Dawkins zadržao u 19. stoljeću? Kakav ćemo svjetonazor tamo zateći? Pa kolonijalistički, svijet i prirodu objašnjene surovim darvinističkim utilitarizmom gdje slabiji propadaju, a uspješni napreduju, i to je prirodno i samorazumljivo, i bilo kakve religije samo smetaju svojim jeux d’espritom! Zato Dawkins preskače 20. stoljeće. Ateizam za kakav se on bori doživio je svoje oživotvorenje i ne može se svesti na slučaj Millsa iz Arkansasa kojeg je špotao tupavi policajac. U knjizi gdje, stereotipno, velevažno citira Seana O’Caseya kako je “politika poklala svoje tisuće, a religija je poklala svoje desetke tisuća”, što prosvjetiteljski fundamentalisti već dvjesto godina trube kao papagaji, Dawkins smišljeno preskače stoljeće gdje je “znanost” u kojoj on vidi svjetlo na kraju tunela odavna preokrenula taj odnos tisuća. Religija svojim glupostima potkopava znanost, žali se Dawkins. Koju znanost? Eugeniku, Hitlerovu miljenicu? Zar to nije znanost par excelance, lišena svih mitoloških tlapnji? Lobotomiju? Elektrošokove? Deseci tisuća ljudi stradali su po toj znanosti. Zašto Dawkins preskače “znanstveni socijalizam” nama tako znan. Dawkins snatri o ateističkom svijetu kao idiličnu, lišenu “dogmi, zadrtosti, praznovjerja i izrabljivanja”. Zašto bi religije bile odgovorne za takvo stanje? Nije li to u ljudskoj prirodi i bez religije? Zar je prespavao povijesni, ne misaoni, eksperiment, eksperiment koji ne bi smislio ni najbolesniji inkvizitor u svojoj najslađoj noćnoj mori? Već smo imali, i još ih imamo, ateistička i znanstveno-racionalno materijalistički ustrojena komunistička društva koja su, za razliku od inkvizicije nekad i talibana danas, anihilirale neprebrojive milijune ljudi. Pazite, ne neprebrojiv broj ljudi u milijunima, nego neprebrojive milijune ljudi, što znači da se ne može točno reći ne samo koliko je ljudi pobijeno nego ni koliko je uopće milijuna tih prirodnom selekcijom odstranjenih nesposobnih jedinki. Pa dobro, mora postojati neka granica, barem dobrog ukusa! Glumiti je “znanstvenog” kozera jedna stvar, ali zagubljena računica o milijunima okrutno mučenih i pobijenih već nije zafrkancija. Ili je posvemašnja glupost, ili je smišljena zloća. A ne dolazi, gle čuda, ni od imama ni od kardinala. I kao što je zlosretni Nietzsche iz dubina nepostojećeg pakla prizvao Hitlera, Marx Staljina, danas isto radi pseudoznanstveni žrec Dawkins. Neman koju priziva u ime razuma već ima svoj glas u obliku globalizma i ona više ne šapuće, nego jasno progovara: “svijet je prenapučen”, “svijest je plod genetske mutacije”, “čovjek je životinja”, “uzgoj organa”... Nije dakle problem u tome što je Dawkins na jednoj od suprotstavljenih strana u nebuloznoj raspravi dviju idiotskih koncepcija, problem je u tome što je propagandist globalizacije i surova liberalističkog kapitalizma čikaške škole, a sve pod jezuitski pomno skrojenom maskom znanosti i racionalizma. Napad na religiju pri tome je samo dimna zavjesa, jer, kao što znamo, o položaju i značaju religije u suvremenom društvu zaista se ozbiljno raspravlja. Ali očito predaleko od Dawkinsu omiljenih očiju kamere ili novinskih stupaca.

Za one koji žele znati manje: Sve tendencije ipak govore Dawkinsu u prilog, unatoč malim potresima globalizma. Ishod možemo predvidjeti s jasnom preciznošću. Naime, ovaj svijet postat će Planet Majmuna, ali to neće promijeniti notornu stvarnost: njegovi stanovnici ostat će što su oduvijek bili – uboga božja stvorenja.