Prorok u vlastitu selu

Kao što to lijepo otpjevaše Let 3 na svom posljednjem diskografskom istupu, “Rijeka je grad u kojem vlada rokerski sklad”. I više od toga; osim što tamošnja vlast financira životne trivijalije tipa socijalno i mirovinsko osiguranje istaknutijim lokalnim rokerima, na koncertu organiziranom zbog snimanja live albuma uvijek intrigantnog Damira Urbana posljednjih dana prošle godine, pojavi se i gradonačelnik glavom i bradom. Odeblji gospodin u godinama u pratnji supruge ne samo da je izdržao do kraja nego je u lokalnom dnevnom tisku dan kasnije izjavio kako mu je žao što Vava (gost gitarist, Urbanov kolega iz upokojenih Laufera) ne svira češće. Kontra svih Pasha, Ludnica i ostalih turbo-folk rupa na periferijama većih gradova gdje dokone sate troše nogometaši, manekenke i političari novog kova u potrazi za zabavom tipa “lomim čaše, ruke mi krvave”.

Na kraju, Rijeka je grad u kojem očito ne vrijedi uzrečica da nitko nije prorok u svome selu. Urban jest, sudeći po činjenici da je nakon 29. naknadno dodan i 30. prosinca zbog iznenađujuće velikog interesa publike.

Rizik koji se isplatio

Nije baš neki običaj potegnuti s kontinenta na more ne bi li se svjedočilo koncertu benda koji je redoviti zagrebački gost, no prilika je bila posebna. Danas se u maniri urbane legende prepričavaju koncerti (uglavnom) iz Kulušića čija je besmrtnost osigurana otiskivanjem u crnu vinilnu ploču. Film, Azra, Ekatarina Velika, Električni orgazam... No, relativno rijetki su uživo u kultnom klubu stvarno svjedočili magiji respektabilnog jugoslavenskog rocka da bi danas s materijalnim substitutom zaustavljenog trenutka davno prošlog vremena – držeći u ruci/slušajući vinil ili CD reizdanje nekih od live albuma – mogli s ponosom reći “tu sam bio”. Zato je bolje bilo ne riskirati, ipak je Urban jedno od tri najbitnija imena hrvatskog rocka u posljednjih petnaest godina, i možda se za petnaest godina naslov Live in Stereo bude izgovarao sa strahopoštovanjem, baš kao što je danas slučaj kad se spominje Azrin Ravno do dna ili U Kulušiću, mini LP grupe Film. Uostalom, Rijeka je s gradnjom autoceste približena tu iza ugla, na sat i sitno srednje agresivne vožnje.

Isplatilo se. Urban i njegova “četvorka” pružili su još jedan osebujni koncert pun improvizacija koje dođu nešto kao oksimoron kad su u pitanju snimanja koncertnih albuma. Naime, upravo su to prilike gdje glazbenik mora biti najdiscipliniraniji i imati uvijek na pameti zadnju misao da je odsvirao ili otpjevao gomile koncerata superiornih i groznih ali samo onaj snimljeni ostaje zauvijek. Damir Urban si nije mogao pomoći; za početak zadržao je stari običaj sa snažnom aromom balkanske neprofesionalnosti debelog otklona početka koncerta od najavljenog. Bez predgrupe za zagrijavanje, osobitog osjećaja za vrijeme i strpljenje publike, na pozornicu je izašao tek negdje oko ponoći. Ali nije zapjevao, prvo je slagao ugođaj – na “nevidljive” niti raspoređene širom bine kačio je staklene kugle u kojima su gorile svijeće, njihao ih u željeni ritam. S njima, crvenim naboranim satenom kao kulisom, Stereo dvorana u svom je prednjem dijelu izgledala kao nekakav mistični kabare ili kadar iz mračnijih scena Lynchova Blue Velveta. Da je cijeli ritual obavljen sat prije, većina prisutnih bi ga dočekala kao poželjni fade in u ugodnu hipnozu njegove glazbe, ovako, iznad stiješnjene gomile samo što nije svijetlio natpis “daj, sviraj više”. I onda, kao da je pušten dobri duh iz svjetiljke. Samo što ovaj nije ispunjavao želje.

Ćelava verzija Nicka Cavea

U isto vrijeme glazbeno težak i magično privlačan, Urban je uz pomoć savršeno usviranog pratećeg benda, u dijelovima pojačan za jednu gitaru Vedrana Simčića Vave, ponudio koncertni doživljaj za pamćenje. Bez obzira na to što je preskočio neke od favorita svog repertoara, čuvavši ih za nastup večer kasnije i što nije odolio produžiti izvedbe nekih pjesama na desetak minuta, uzde kohezije koncerta nisu ispuštane. Komorniji dijelovi i isto takva atmosfera podno njegovih nogu u publici dolazila su više kao zatišja za odmor publike između dvije bure.

Odjeven u usko elegantno tamno odijelo, oboružan prepoznatljivom mimikom i autoritativnim glasom, doimao se poput ćelave verzije Nicka Cavea s neusporedivo većim rasponom glasa. Na prvi pogled sve na pozornici je izgledalo krajnje izvježbano, na drugu misao tako intuitivno i mušičavo; Urban je na pozornici nepredvidljiva zvijer. Kad pokida okvire zadane na probama, komunicira s bendom kao instinktu prepušteni dirigent tako da veza pjevač-instrumentalisti nikad ne popuca.

U uvodu, Urban se oslonio na prvijenac Otrovna kiša, naizmjenični udari tvrdih rifova dvaju gitarista Simčića i Luke Tomana u Mravima prvi je i posljednji trenutak kad su gitare dominirale zvučnom slikom. Sve ostale, započevši s Oceanom, sazidanim na kombinaciji Urbanova rock svjetonazora i – u vrijeme nastanka – aktualnog trip-hopa britanskih Portishead, u prvi plan guraju ritam. I glas, naravno. Taj glas, nekad davno povezivan sa stilom i afektacijom Milana Mladenovića iz Ekatarine Velike, u međuvremenu poprimio je nove razmjere unikatnosti i ekspresije.

Crne rupe i kulminacije

Stereo dvorana u Rijeci zanjihala se ozbiljno poslije Nuclear Baby, još jednog hita s Otrovne kiše, stvorivši atmosferu koja je otvorila mjesto zaključku da je organizator unutra pripustio previše ljudi. Stereo je inače izvrstan klupski prostor kapaciteta petstotinjak gledatelja, kvadratnog oblika, širine veće od dužine, s toliko visokom pozornicom da bend izgleda nekako veliko a publika pod njihovim nogama poput patuljaka. Ili je možda riječ o subjektivnom podlijeganju atmosferi u kojoj je Urban superiorno vladao svojim glasom, bendom i auditorijem? Vrag će ga znati. Svojevrsnim crnim rupama koncerta mogle bi se nazvati neke od pjesama s posljednjeg, objektivno najslabijeg albuma Retro, teško slušljiva Negledljiva, bezlična Jedna od onih bez naslova i beskrajna Tvoj gen. Zanimljivo, kulminacije su se događale također sa stvarima s Retra. Mjesto za mene, punokrvna melodija snažnog refrena je Stereo pretvorila u veliki zbor, ne zaostaje mnogo ni Spelujem ti ispriku gdje je Urban zagazio u vode mainstreama negdje između Lennonovih laganica i pompoznog šlagerizma Massima Savića. Na kraju, publika je tražila i dobila još. Doduše, skandiralo se “Ruke, ruke...” ne bi li se uživo čula balada s tour de force albuma Žena dijete, slabo zastupljenog prve večeri. Damir Urban nije popustio i držao se unaprijed zapisanog rasporeda, a on je ovaj put uključivao i dvije male poslastice iz doba Laufera. Prvo Mjesečev rog a za sam kraj uz pratnju Vavine akustične gitare i tankoćutnu Govorim u snu.

Snimanje koncerta uživo zahtijeva disciplinu, neku vrstu ziheraštva, čak i artificijelnost u pristupu ne bi li sve ispalo dobro i precizno. Možda se s takvim planom i Urban penjao na pozornicu, ali kasnije se jednostavno pustio, bio svoj i pružio još jednu osobenu izvedbu punu nekontroliranog zanosa. Da se krivo ne shvati, ne pišemo mu to u minuse, zanos je svakako legitimna (možda i jedina) metoda hvatanja velikih trenutaka. Zar se danas ne klanjamo albumima snimljenim u Kulušiću upravo zbog srčane spontanosti?