Prostitucija intime

Koliko je privatnost smrti važna stvar i koliko zapravo treba braniti integritet i dostojanstvo smrti pitanje je koje se postavlja nakon čitanja posljednje knjige Davida Rieffa Swimming in a Sea of Death – a Son´s Memoir. Rieff, sin Susan Sontag, piše o majčinim posljednjim danima, o njenoj hrabrosti i odluci da se izliječi, o negiranju i nužnosti prihvaćanja smrti. Umrla je od leukemije, a u životu se nekoliko puta borila s rakom i pobijedila ga. Knjiga na zanimljiv način pokazuje nespretnost odnosa sina i majke, koji se u njihovu slučaju očituje kroz sinovljevu nemogućnost davanja potpore u najtežim trenucima – pred smrt.

Poprilično suzdržanim jezikom Rieff ispisuje još jednu priču o težini traume koja se manifestira u onome što čovjek radi, u onome što ga okupira, u njegovu slučaju – u pisanju. Premda mu emotivni diskurs nije najsretniji odabir, hrabro se bacio u pothvat dekonstrukcije posljednjih mjeseci odnosa s majkom.

Unovčavanje smrti

Iako s pristojnom vremenskom distancom (od četiri godine), vrlo nepristojno popularizira njenu smrt, što nije loše, ni nepotrebno, nego jednostavno neukusno. Ako govorimo o načinu na koji je knjiga napisana, on je “popularno-američki”. Štur, jednostavan, siromašan jezik s opisima poput loših headlinea CNN-ovih vijesti. Travestija posebnosti njezine smrti spram svih drugih toga istog dana nešto je čime se valja malo ozbiljnije pozabaviti. Kao kada je umro Roland Barthes pa je u francuskom tisku objavljen naslov Smrt Rolanda Barthesa umjesto Roland Barthes je umro.

Brutalno unovčavanje smrti tipičnim senzacionalističkim načinom (tipičnim prvenstveno za američko tržište) prepričavanja najintimnijih trenutaka posljednjih dana života nešto je s čime se ne mogu pomiriti. Smatram da prostitucija tog tipa sadržaja ima smisla jedino kada se radi o golom preživljavanju, a ne o običnoj potrebi za vidljivošću, običnom isticanju pripadanja: on je sin Susan Sontag, a Susan Sontag je njegova majka – tek toliko da ne zaboravite. Kao što je prepričavanje šoka i traume bezvrijedno ako u tom prepričavanju nisi u stanju pronaći opće mjesto u kojem se potencijalni čitatelji mogu prepoznati. Sve ispod toga jest obično piskaranje piskaranja radi. Uzaludno trošenje papira i loš marketing važne situacije, smrti rođene majke, smrti važne teoretičarke, značajne spisateljice.

Ispisivanje memoara, što je bio pokušaj (barem ako je suditi po naslovu) Davida Rieffa, završilo je poprilično neslavno, jer se doista ne radi o memoarima, sadržaj ne kohabitira s najavom i zadanim očekivanjima koje svaka najava nosi u sebi. Na opću žalost mrtvih, važnih i slavnih, rijetko se kada dogodi dobra i kvalitetna biografija, neovisno o tome koliko je faktografski točna.

Tko je uopće David Rieff?

David Rieff, inače poznati američki novinar, napisao je nekoliko knjiga koje nikada nisu doživjele jaču vidljivost i/ili uspjeh. Stil kojim je pisana ova nažalost se svodi na zajednički nazivnik loše beletristike što svojim rukopisom iskazuje samo još jedan oblik emotivne prostitucije, u kojoj se autor loše snalazi. Trenutak u kojemu pokušava razjasniti majčin strah od smrti završava također vrlo neslavno.

Parafraza tog primjera glasi: sve dok je ona pozitivno razmišljala, pokušavala se veseliti i raditi stvari koje voli – poput pisanja – duboko u sebi ignorirala je mogućnost vlastite smrti i smrti uopće. Recimo da je taj detalj, fenomen strahovanja pred nepoznatim, vlastitom smrtnosti u ovom konkretnom primjeru, možda i “najdublji trenutak”. Sin se ponajmanje bavi majkom u svojoj knjizi o majci, on u centar zbivanja stavlja svoj strah i svoju ulogu zabavljača, nekoga tko ima zadatak njoj pomoći odagnati teške misli.

Kao dobar novinar iznenađujuće se loše (pa čak i za laičke poznavatelje engleskog jezika) koristi novoskovanim frazama. Pritom se bavi općim mjestima koja vrlo nesigurno stavlja u subjektivni kontekst repetitivnim propitivanjem: “Jesam li mogao učiniti više?” Možda je jedina važna poruka koju je ova knjiga uspjela odaslati primjer odnosa lječnika i pacijentice kakav ne bi trebao biti, kroz prikriven savjet doktorima medicine: pokušajte ne biti pregrubi u objašnjavanju dijagnoze svojim pacijentima.

Umjesto sina – Sontag!

Kako sam krajnje razočaran knjigom koja će, navodno, doživjeti i hrvatski prijevod, uzimam si za pravo reći još nešto o jednom divnom, kod nas nedovoljno zapaženom djelu Susan Sontag, I, etcetera – zbirci kratki priča iz 1977. godine – kao mogućem prijedlogu za prevođenje umjesto sinove knjige. Radi se o vrlo zanimljivom naslovu u kojem je moguće razlikovati više narativnih postupaka. U procesima njihova ostvarivanja Sontag je vidjela esenciju pripovjedačkog djelovanja i stvaralaštva – kako je kasnije objašnjavala.

Spomenuta zbirka sažima jednu sada već (možda?) prevladanu tradiciju narušavanja strukturalnih i formalnih zakonitosti pripovijedanja i oslikava važnu odliku njezina cjelokupnog narativnog pristupa i postupka. Pripovijetke Projekt za put u Kinu, Putovanje bez vodiča, Posljednji izvještaj i Dvojnik predstavljaju različite vidove one tendencije stvaranja moderne pripovijetke kakva danas prevladava u Americi i u svijetu. Preporučam: I, etcetera, a ne Swimming in a Sea of death.