Prostitucija sjećanja

Nakon što završi ljubavna veza, običaj je skupiti sve stvari izgubljenog partnera na jednu gomilu i zapaliti ih. Ili ih spakirati u kutiju za cipele i sakriti od samoga sebe ispod kreveta. Ili uraditi pristojnu stvar i vratiti mu ih, bez obzira na to koliko je bolno uopće ga vidjeti i kontaktirati s njim na bilo koji način. Tada najčešće vrijedi da je želja za izbjegavanjem kontakta obrnuto proporcionalna važnosti osobe s kojom se prekinulo. Preko fotografija i neuglednih predmeta koji život znače istovremeno se pokušava uspostaviti veza s izgubljenim, kao i dokazati sebi da sve te stvari nemaju više nikakva značenja. Naravno, da nemaju značenja, ne bih ih bilo potrebno skupiti, a onda gnjevno uništiti ili tužno prisloniti na prsa. Materijalno se čini u tom trenutku najvažnijim, s čime bi se nedvojbeno složili i odvjetnici koji se bave razvodima, ali i kada se oslobodi svih stvari koje podsjećaju na voljenu osobu, još uvijek ostaju sjećanja, od kojih je nemoguće pobjeći.

Niz seksualnih susreta i posjeta rock-koncertima

S takvom situacijom suočava se znanstvenik Matt (Kieran O’Brien) dok se nalazi na ekspediciji po antarktičkom ledu. To je mjesto “klaustrofobije i agorafobije, kao ljubavni par u krevetu”, primjećuje Matt u voiceoveru. Čak i na kraju svijeta  progone ga sjećanja na vezu koju je imao u Londonu s američkom studenticom Lisom (Margo Stilley), a prirodnu ljepotu i strahotu koju gleda poistovjećuje s postkoitalnim zagrljajem, predivnim da bi se iz njega ikada željelo izaći, prečvrstim da bi se u njemu zauvijek htjelo ostati.

9 pjesama Mattovo su sjećanje na Lisu, djevojku koja je mogla biti ljubav njegova života usprkos tome što je, prema njegovim riječima, bila “egoistična, bezobzirna i luda”. Ili baš zato? Lisa je retrospektivno ona koja je otišla, jer nikada nije upitana da ostane, a Matt njihovu vezu predstavlja kao niz seksualnih susreta i posjeta rock-koncertima. To ograničenje Mattova sjećanja ustvari je pokazatelj koliko je još toga među njima bilo, ali je previše bolno za sjećanje, kao npr. u sceni u kojoj se Matt i Lisa šeću plažom, a on u trenutku ludosti skida svoju odjeću, ulazi u more i izjavljuje joj ljubav. Lisa odgovara na njegovu dječju zaigranost svojom deklaracijom ljubavi, ali taj se trenutak nikada ne razvija dalje od igre istine ili izazova u kojoj i Matt i Lisa prihvaćaju izazov, ali ignoriraju istinu.

Britanski redatelj Michael Winterbottom, koji je u svojoj karijeri s dosta uspjeha isprobao sve moguće žanrove, od povijesne drame Jude prema Thomasu Hardyju, preko muzičke biografske komedije 24 Hour Party People do znanstvenofantastičnog Code 46, za 9 pjesama odlučio se nakon što je odustao od adaptacije romana Platforma Michela Houellebecqa. Neki mrzovoljni kritičari primijetili su da se nastali film po tonu ne razlikuje puno od Houellebecqovih provokacija, prišivši 9 pjesama etiketu “nihilističkog fuckfesta”. S obzirom na eksplicitne scene seksa koje čine polovicu filma, smiješno bi bilo nijekati da u pitanju doista nije fuckfest, ali bez obzira na povremeno Mattovo i Lisino rekreacijsko konzumiranje droga, što je, easton-ellisovski gledajući, jedna od temeljnih pretpostavki nihilizma, 9 pjesama je duboko romantičan film.

Povezivanje pop-muzike i ljubavi logičan je Winterbottomov potez jer danas svaki par mora imati najmanje jednu svoju pjesmu. Njegov izbor bendova koji se pojavljuju u filmu donekle je šminkerski, koncentrirajući se većinom na predstavnike novog rocka, kao što su Black Rebel Motorcycle Club i Franz Ferdinand. Winterbottom nije izabrao ni jedan loš bend, dapače, to je odgovarajuće reprezentativan izbor indie rock scene, ali jedino je iznenađenje klavirski recital Michaela Nymana, zadnji koncert koji Matt i Lisa posjećuju zajedno.

Užitak kroz bol

Začuđujući je Winterbottomov uspjeh to što scene seksa i scene na koncertima imaju isto unutarnje strujanje, producirano strašću koju Matt i Lisa osjećaju jedno za drugo, pa tako u njihovu ponašanju nema bitne razlike kada su sami ili okruženi  stotinama ljudi, jer su njih dvoje prvenstveno zajedno, bez obzira na okruženje.

Kieran O’Brien i Margo Stilley daju sve od sebe u glavnim ulogama, s naglaskom na seksualnom činu, koji se još jednom potvrđuje kao način komunikacije, ali i sredstvo u igrama moći. O’Brien je smireniji i suzdržaniji nalazeći u Mattu tihi očaj koji se manifestira kada ostane sam, dok Stilley uranja u Lisu glavom naprijed riskirajući povremeno preglumljavanje. Njena je gluma sirova i neizbrušena, hipnotizirajuća u presijavajućoj reljefnosti. Winterbottom im pristupa bez pompe i senzacionalizma, samo prikazujući činjenično stanje koje u seks uključuje i erekciju i penetraciju i fellatio. Realistični minimalizam kojim se Winterbottom služi podsjeća na Dogmu, ali film nikada ne upada u vizualnu monotoniju, što se Dancima zna dogoditi.

Ono što je skandalozno u vezi sa seksom u 9 pjesama jest to što je on potpuno običan, ali time ni najmanje nezanimljiv. Što više gledamo Matta i Lisu kako vode ljubav, to se više od njih udaljavamo, doživljavajući svojevrsni brehtovski Verfremdungseffekt. Winterbottom nas od njih udaljava emocionalno, da bi nas natjerao na razmišljanje i povezivanje s vlastitim (ne)iskustvom te nas tako približio ljubavnicima na filmu. Prepoznavanje sebe i vlastita sjećanja u Mattovu sjećanju put je što vodi do srži 9 pjesama, a identifikacija kroz alijenaciju najbrži je način da se tamo stigne. Na isti način Matt promatra Lisu, koja za njega nikada ne prestaje biti misterija, naročito kada mu demonstrira laku lomljivost njihove veze zamjenjujući ga u jednom trenutku vibratorom. Matt može jedino sa strane nijemo gledati gušeći se u vlastitoj nemoći. Što je više ne može posjedovati, Matt je više želi, a kada  nestane zauvijek, on je progoni prostitucijom svoje memorije.

Zadnja pjesma u filmu, nakon Lisina povratka u Ameriku, kulminira stihovima Now she’s gone, love burns inside me, opisujući osobu koja kroz bol ostvaruje užitak. Bol koju Matt nosi u sebi postaje sve veća, jer je nije osjetio kada je za to bio odgovarajući trenutak. Mattu ne ostaje ništa od Lise i time mu ostaje sve. Solipsizam se pokazuje kao pogrešno rješenje za oslobađanje od voljene osobe, a mogućnost ljubavi ostavlja mnogo veći trag od same ljubavi, jer nema ničega strašnijeg od sjećanja na nešto što se nije dogodilo, a trebalo je.