Po završetku 25. Pjesničkih susreta u Drenovcima, jedne od nekolicine nepotopljenih književnih manifestacija posvećenih poeziji u Hrvatskoj
Samo nekoliko dana prije negoli će katastrofalne poplave zadesiti slavonsku Posavinu (tzv. Cvelferiju), u jednom od ugroženih sela, Drenovcima, održani su 25. Pjesnički susreti (10. svibnja). U svečanoj atmosferi idiličnog slavonskog sela na krajnjem jugoistoku zemlje dodijeljene su pjesničke nagrade u tri kategorije: za životno djelo nagradu Visoka žuta žita primio je Ivan Rogić Nehajev, za knjigu godine nagradu Duhovno hrašće podijelili su Tihomir Dunđerović (Maja & vuneni) i Miroslav Mićanović (Jedini posao), a za rukopisni prvijenac radnog naslova Vi meni pjesmu, ja vama... mlada Osječanka Kristina Krušelj.
dREMovački JUBILEJ Riječ je o manifestaciji pokrenutoj u Vinkovcima 1986. godine, koja zbog rata biva prekinuta, da bi se nekoliko godina potom reafirmirala u Drenovcima (58 km od Vinkovaca). Do danas su drenovački Pjesnički susreti stekli zavidnu tradiciju koju u Hrvatskoj, kad je riječ o sličnim manifestacijama, nadmašuje jedino Goranovo proljeće koje je ove godine prevalilo pola stoljeća postojanja, dok su nekad ugledniji i medijski viđeniji Kvirinovi poetski susreti u Sisku uspjeli dosegnuti punoljetnost: u posljednji čas (14. svibnja) objavljen je poziv nakladnicima, pa se čini da će u lipnju osamnaesti rođendan ipak biti obilježen.
Ovogodišnji Pjesnički susreti u Drenovcima, unatoč jubileju, skraćeni su s uobičajena tri na samo jedan dan, no i to je bilo dovoljno za cijeli niz zanimljivih zbivanja. Valja izdvojiti okrugli stol o pjesništvu devedesetogodišnjega barda pučkog pjesništva Đuke Galovića iz Drenovaca i supruge mu Mace na kojemu je govorilo sedmero autorica i autora. "Pjesničko sijelo" (pjesničko-glazbena večer) u prepunom Domu kulture okupilo je dvadesetak pjesnika, među kojima su bila i zvučna imena poput Krešimira Bagića, laureata Mićanovića, Dunđerovića i Rogića Nehajeva, zatim Marinka Plazibata, Lane Derkač, Marijane Radmilović i drugih. O značaju koji bi drenovački pjesnički susreti na hrvatskome književnom zemljovidu trebali imati najbolje svjedoči respektabilan popis dosadašnjih laureata među kojima su i Kaštelan, Tadijanović, Mihalić, Parun, Balog, Maković, Golub, Jendričko i drugi, dok su za knjigu godine nagrađivani Delimir Rešicki, Ž. Knežević, M. Mićanović, K. Bagić, L. Derkač, T. Vuković, R. Mihaljević i brojni drugi. Laureati osim skulpture i plakete dobivaju i novčanu nagradu.
Ipak, posebnu pažnju zaslužuje kategorija za najbolji pjesnički rukopis neafirmiranih autora do 35. godine starosti u sklopu koje je dosad objavljeno 14 pjesničkih prvijenaca. Žiri sastavljen od pjesnika, kritičara i sveučilišnih profesora jamči stroge kriterije i kvalitetu, tako da je bilo godina i bez pobjedničkog rukopisa. Većinu je uredio i pogovorom popratio Goran Rem. Po kvaliteti ta biblioteka ne zaostaje za poznatijom i uglednijom bibliotekom Goranovaca, jer većina dosadašnjih dobitnika stekla je ugled na domaćoj književnoj sceni. Primjerice, tu su započeli Marijana Radmilović, Ivana Šojat-Kuči, Franjo Nagulov, Marinko Plazibat, Tihomir Dunđerović i dr., pa ne čudi što je ugledni pjesnik Slavko Jendričko, na susretima 2011. rekao kako će to biti zapamćeno "kao drenovačka pjesnička škola" (na što je Branko Čegec u šali dometnuo "dREMovačka"). Upravo je ove godine organizator susreta i direktor naklade Hrašće Goran Pavlović uspio okupiti većinu dosadašnjih laureata; pomalo neočekivano, odazvala se i Marijana Radmilović (“hrvatska Sylvia Plath”, reći će Milan Maćešić), koja je svoju drugu knjigu Bolest je sve uljepšala objavila davne 2003. godine. Otada ništa, pa sam taj susret s kultnom pjesnikinjom doživio kako bi i neki mladi panker pojavu Štulića na Memorijalu Satana Panonskog.
AKO SMO DOBRO SHVATILI U dijelu večeri rezerviranom za promociju nove zbirke prisustvovali smo nesvakidašnjem događaju: prošlogodišnja pobjednica natječaja za pjesnički rukopis je zbirka koju potpisuje Lirski kolektiv Hikos Mashup. Urednik knjige Goran Rem morao se svojski potruditi ne bi li prisutnima objasnio o čemu se radi. Zbirka prigodnog naslova Ivane moj Rogiću Nehajev rezultat je svojevrsnog nastavnog projekta-igre profesora s osječke stilistike (Rem i Jukić) i njihove dvadeset i dvije studentice. Kako smo saznali, jedna od njih imala je dvadesetak pjesama koje je odbijala pokazati ikome, kamoli se javiti na natječaj, pa je na profesorov prijedlog ona te pjesme razdijelila kolegicama. No povratna informacija o njenim pjesmama nije došla u formi seminarskih radova, već novih, prerađenih pjesama (covera). Da bi se stvar onako fakultetski zakomplicirala, "dvadeset i dvije dvadesetdvogodišnjakinje" dobile su zadatak obraditi te pjesme uz pomoć pjesama obrađivanih na stilistici. Tako su vjerojatno intenzivnim višemjesečnim radom dobili dovoljan broj tekstova za javljanje na drenovački natječaj, tj. nagradno ukoričenje. Ako smo dobro shvatili proces nastanka te "kolažne polimedijalne" zbirke.
Koncipirana je tako da se s lijeve strane nižu pjesme spomenute samozatajne autorice, a s desne prerade istih pjesama. Ispod teksta svake pjesme na desnoj stranici stoji informacija o autorici covera (studentici) i o aranžmanu (poznatom pjesniku/pjesnikinji). Pred nama je stoga vrlo šarolika zbirka pjesama različitih stilskih i formalnih rješenja s vidljivim tragovima obrađivanih pjesnika poput Rogića Nehajeva, Delimira Rešickog, Romea Mihaljevića, Ivane Bodrožić, Milorada Stojevića, Anke Žagar, Branka Čegeca, Branka Maleša i brojnih drugih. Da su studentice pozorno pratile predavanja vidi se po stilskim manirizmima svojstvenim određenom pjesniku – uporaba velikih i malih slova, vizualni elementi poput grafičkih simbola i sličica ili okomito ispisanih stihova, povremeni vulgarizmi i žargonizmi, reference prema rock glazbi, teoriji, filmu i sl., a neke su pjesme dijelom ili u cjelini napisane na engleskom jeziku.
Ono po čemu se pjesme međusobno najviše razlikuju nisu toliko utjecaji različitih pjesničkih favorita svake od njih, koliko je to njihova osobnost, tj. sposobnost pojedinih autorica da vlastito iskustvo više ili manje uvjerljivo pretoči u obrađivanu pjesmu, a da pritom ostane u okvirima zadanim pjesničkom radionicom, što im je, čini se, bilo i najteže. Dakako, otvoreno je pitanje koliko poezija u nastanku može podnijeti pravila i kriterija, a da to ipak ne bude sputavajuće i na račun tzv. originalnosti (koju bismo mogli definirati kao subjektivni doživljaj različitih utjecaja i njihovu sintezu, ili: osobni stil kao posljedica tuđih stilova). Pravilima su se već otele i stroge forme poput haikua i soneta. Ali veliki lirski kolektiv poput ovoga nekako je trebalo održati na okupu. U tom mnoštvu glasova, citata i parafraza, gotovo žamoru, a pod snažnim uredničkim/mentorskim utjecajem profesora Rema koji ih je za ovu prigodu uspio uskladiti, doista je teško reći iskače li koja od autorica iznad, tj. izvan pripadajućeg lirskog kolektiva i hoće li ikoja nastaviti tragom Marijane Radmilović, Ivane Šojat, Marine Tomić ili Livije Reškovac.
POEZIJA DAN POSLIJE Ostaje vidjeti, kao što nam ostaje vidjeti hoće li se dogodine Pjesnički susreti u Drenovcima uopće održati. Kultura u Hrvatskoj visi o vrlo tankom financijskom koncu, pa čak i kad im ne prijete elementarne nepogode, manifestacije nalik ovoj pod stalnim su znakom upitnika. Jedva se održavaju, a nagradni fond je mizeran, ako ga uopće ima. Primjer toga su i Kvirinovi poetski susreti u Sisku koji srećom ipak idu dalje, ili ugasli Dani Dobriše Cesarića u Požegi te Nagrade Josip Sever i Ružica Orešković koje su se dodjeljivale u sklopu Jutra poezije.
Vraćajući se oko ponoći u Vinkovce, kroz mrklinu spačvanskih šuma i uz black metal u autu Franje Nagulova, još su nam se mogli priviđati slavonski Chupacabre i drugi pjesnički motivi kako izviruju iz šume, no nekoliko dana kasnije nestalo je razloga za šalu. Popustili su nasipi u Rajevom selu i Sava je potopila skoro cijelu Cvelferiju. Nakon što se voda povuče trebat će mjeseci, ako ne i godine da se saniraju štete, a život u tom kraju normalizira. Kada će opet doći vrijeme za poeziju, teško je reći. No jednom sigurno hoće. Miroslav Mićanović, porijeklom iz potopljene Gunje, nakon primanja nagrade u Drenovcima pročitao je iz nove zbirke pjesmu kuća na prodaju, od koje nas danas podilazi jeza, a koja završava stihovima: Jedino nije oglašeno/da je njezin umrli vlasnik obilazi/i nadalje, brine o njoj i popravlja je,/kad je vrijeme za to, kad se to/već nekako može.