Prostor – kao odnos i događaj

Dekonstruktivizam u arhitekturi: Bernard Tschumi, Parc de la Villette, Pariz, Francuska, 1986.

“Kritika obuhvaća međuprostor na granici entuzijazma i sumnje, poetske simpatije i analize. Njena svrha nije (osim u rijetkim slučajevima) da veliča ili osuđuje, jer nikad ne može proniknuti u bit djela koje analizira. Ona mora ‘zaobići’ očiglednu originalnost djela i izložiti njegov ideološki okvir a da ga se pri tome ne pretvori u običnu tautologiju”.

Alan Colquhoun, Sign and Substance: Reflections on Complexity, Las Vegas and Oberlin, Oppositions 14, 1978.

Glavno Lefebvreovo pitanje u djelu Proizvodnja prostora glasi: “Je li jezik logično, epistemološki ili općenito govoreći – prethodi, prati ili slijedi prostor kao takav? Do koje mjere se prostor može čitati ili dekodirati, dešifrirati?” Tragom Lefebevreove analize prostora, nužno je osvrnuti se na koncept arhitekture kao jezika tj. semiotičke dimenzije arhitekture – teorije koju je izvorno postavio Charles Jencks (The Language of Post Modern Architecture) a Venturi nadalje razradio (Complexity and Contradiction in Architecture) ukazujući na nužnost komunikacijske funkcije arhitekture. Arhitektura kao kulturni objekt koji emanira moć komunikacije, te koji privilegira oblik kao jezični izričaj i narativnost vidljiva je u djelu Bernarda Tschumiija – Parc de la Villette u Parizu. Ta arhitektura ne samo da ima snažnu komunikacijsku funkciju kao kulturni objekt, već na urbanoj razini upravo putem kontrasta u odnosu na ranije urbane realizacije unosi novu ravnotežu putem prostora koji je na granici filozofski osmišljenoga i materijalnoga.

Gotovo je besmisleno definirati ili pokušavati sažeti filozofiju dekonstruktivizma no implicitno je za ovaj Tschumijev rad da se Derridina filozofija dekonstruktivizma “prevodi” kao nemogućnost značenja u “tekstu”, ili jezika općenito, zahvaljujući dekonstrukciji jezika u svojim temeljima, gdje se mogu otkriti mnogostruka značenja. Ipak za razliku od njegovih suvremenika, Tschumijeve reference na dekonstruktivizam odvijaju se više na formalnoj razini.

Dekonstrukcija semantike arhitekture

Za prenamjenu nedovršenih “market halls” u Cité des Sciences et de l’Industrie, objavljen je međunarodni natječaj za “park 21. stoljeća” na parceli od 36 hektara nekorištene zemlje. Arhitekt Bernard Tschumi je pobijedio na natječaju primjenjujući ideju diskontinuiranih zgrada, gdje je cjelina prekinuta u brojne glavne zgrade raspoređene unutar čitave parcele. Natkrivene galerije uzduž glavne osi te staze oblika serpentine povezuju glavne fokusne točke ove lokacije, čiju osnovu predstavljaju crveni paviljoni – follies. Avenije formiraju geometrijski plan i zatvaraju otvorene dijelove ove zelene površine. Ne promatraju se ovdje samo zgrade kao objekti, nego i prostori između njih, koji poput materijalizirane poezije određuju čitanje arhitekture putem prostornih cezura i ritmičkog ispuštanja. I upravo je poezija jedina riječ koja može opisati “ritam” iste arhitekture.

 Tschumijevi paviljoni su zapravo oblikovno razigrani paviljoni za razne rekreacijske aktivnosti te se trebaju promatrati u ovom kontekstu kao doprinos dijalogu o mogućim transformacijama arhitekture unutar stvorenog referentnog sustava sačinjenog od točaka, linija i ravnina. Ovi paviljoni prvenstveno, ali ne i isključivo dekonstruiraju semantiku arhitekture. Riječ je o društveno oblikovanom jeziku oblika, koji je ključ općeg razumijevanja arhitekture. I dok se Lefebvre i Jencks koriste lingvistikom i semantikom za dekodiranje prostora, Tschumi se okreće filozofskim izvorima pomoću kojih iznalazi “poetsko” čitanje arhitekture.

Svojim oblikom crveni paviljoni ne nose posebno značenje niti su tako zamišljeni. Mreža Tshumijevih crvenih paviljona koji stvaraju referencijalne točke, jesu ne-kontekstualne po svojoj formi i boji te idu u prilog intertekstualnosti koja vodi razlaganju a priori značenja. Proces oblikovanja paviljona i ideja koje su inheretne istima, predstavljaju svjesnu reakciju na mnogostruka značenja koja su usko povezana s filozofijom dekonstrukcije Jaquesa Derride. Nedostatak povijesne reference u Tschumijevim paviljonima je važna jer potvrđuje ideju “anti-značenja” i odnosi se na smisao upotrebe klasičnih stilova i njihovih elemenata (stupovi, arkade, itd ). Tschumijeva namjera je da “uznemiri” tradicionalne aspekte arhitekture, ili citirajući samog autora: “Arhitektura može opstati jedino na način da negira formu koju društvo očekuje od nje, negirajući samu sebe kroz okvire koje joj je povijest zadala”...

Nema arhitekture bez događaja...

Arhitektura u parku La Vilette predstavlja znakovit događaj gdje glavno pitanje nije otkriti značenje, već što se uistinu događa s tim značenjem. Isto značenje Tschumi ovdje ostvaruje kroz urbanu razinu egzistencijalnog prostora koji je određen društvenom interakcijom, te izravno reflektira Tschumijevu teoriju “prostora kao događaja”.

Tschumijev prijedlog za isključivo drukčiji urbani park unosi brojne apstraktne strukture koje su bez programa, tzv. pripadajuće, crvene follies (paviljone). Njihova namjena je vezana za različite rekreacijske aktivnosti parka. Arhitektura paviljona dovodi u pitanje konvencionalnu koncepciju parka kao zelenog otvorenog prostora. Park je koncipiran na način da izražava upravo vlastitu artificijelnost. Nekoliko tematskih parkova je inkorporirano u shemu, nudeći mjesta otkrivanja, neočekivanih susreta i jukstapozicija između naizgled prirodnih i ljudskih tvorevina potvrđujući time društveni prostor. No za razliku od mjesta u prirodi koja su jednostavno suprotstavljena, ova mjesta društvenog prostora su puno složenija. Naime, realitet društvenog prostora je dualan, mnogostruk. Tschumijevi crveni paviljoni zapravo otkrivaju mjesta (susreta) društvenog prostora koji postaje događaj.

Tschumi je, osim dizajna paviljona, izradio plan parka uključujući superponiranje tri sustava: točke paviljona, linije staza i ravnine (plohe) sportskih područja. Sam koncept ignorira osnovne postavke arhitekture definirane kroz povijest – kompozicija, hijerarhija i red. Svaki paviljon je koncipiran kao kocka i destrukturiran, po pravilima preobrazbe: repeticija, distorzija, superimpozicija, prekid i fragmentacija, istodobno isključujući funkcionalne aspekte. Upravo prethodno navedenim jezikom oblika Tschumi iznalazi disjunkciju između arhitektonskog prostora i događaja koji se odvijaju unutar njega, no isti oblici ne negiraju prostor per se već ga upravo u svojoj disjunkciji potvrđuju prvenstveno kao odnos.

“Meka” i “tvrda” arhitektura

Metafora Tschumijeva prostora proizlazi iz filozofskih i književnih izvora. Tschumijeva teza da arhitektura treba importirati iz ostalih područja kulture kako bi utjecala na društvo, pridonijelo je arhitekturi koja dovodi u pitanje tradicionalne postulate i kanone koji su postavljeni tijekom povijesti a koja odgovara razdvojenoj, fragmentiranoj prirodi suvremenog svijeta.

Isto kao što arhitektura crpi izvore iz kulture i proizlazi iz iste, tako isto i kultura medija danas formira “novu” arhitekturu na granicama svojih svjetova. U globaliziranoj i umreženoj kulturi 21. stoljeća, Internet se popularno doživljava kao fluidni medij koji cirkulira našim planetom u kaotičnim krugovima. Ova cirkulacija informacija podrazumijeva kreativnu moć koja također utječe na arhitekturu, a koja je pak više permanentna po svom karakteru. Globalizirana, fluidna “meka arhitektura” digitalnih medija preplavljuje lokalnu, materijaliziranu i “tvrdu arhitekturu” naših suvremenih gradova, pri tom stvarajući neodređenu “lebdeću okolinu”, granicu između javnoga i privatnoga, kolektivnoga i subjektivnoga, provincijskoga i planetarnoga koja zapravo jest “prostor kao događaj”. Gledajući iz ove perspektive, nova arhitektura se formira na mjestu gdje se ta dva svijeta susreću, u nedefiniranom, razbijenom “Nečemu” u kojem komunikativno aktivni korisnici najnovijih high-tech dostignuća organiziraju svoje međusobne granice potvrđujući prostor te iste nove arhitekture kao “odnos” i “događaj”.

Ikonološki aspekt arhitekture

U “globalnom selu” medija, upravo slike (TV, Internet) a ne urbani prostor ili arhitektura otkrivaju priču o gradovima, građevinama 21. stoljeća uvodeći nas u dimenzije “prostora kao odnosa i događaja”. Dodatno, parafrazirajući riječi Jeana Louisa Cohena, veza između arhitekture i tržišta je postala tako jaka i međuovisna da je uspjeh slavnih arhitekata uvijek rezultat učinka stvorenog od mikro-krugova simpatizera umjetnosti, i to upravo putem medija. Arhitekti se često u današnjem arhitektonskom sustavu “zvijezda” pojavljuju poput poznatih modnih dizajnera, u potrebi za proizvodnjom i potrošnjom “simboličkog kapitala”. Tome ide u prilog i ponovno uspostavljeni naglasak na ikonološkom aspektu arhitekture, koji je pomakao samu profesiju bliže prema strategijama marketinga. A upravo je ista popularnost i tržišna orijentacija odvukla arhitekturu daleko od socijalnih i estetskih pitanja prema svijetu medija i “trendova”, te ju je uvela u proces komodifikacije čemu su dodatno pridonijeli suvremeni ekonomski i politički čimbenici.

Bez obzira na to što je očit i neupitan povratak na teorijsku praksu (veza arhitekture i filozofije) o čemu najbolje svjedoči Tschumijevo djelo – gdje se arhitektura suprotstavlja komercijalnom poimanju, ironija je da se arhitektura uglavnom, ipak i naposljetku, odredila u smjeru institucionalnog i medijskog priznanja.