Prostor slobode

Vjerujem da su svi koji su poznavali don Branka, osobno ili ne, znali dovoljno o njegovoj biografiji da je nije potrebno ponavljati. Don Branko Sbutega, koji je ovih dana otišao Gospodinu, gospodaru ukupna vremena, u svojoj je biografiji nosio mnoga znanja, vještine i talente kojima je osvajao druge i sam teško izlazio na kraj sa sobom. Zbog svega toga zapaziti je činjenicu da je jedan drugi simbol Katoličke crkve istican u prigodi njegova odlaska: napustio je ovaj svijet u danu u kojem se od njega odijelila i blažena Ozana Kotorska (27. travnja 1565.), vidovita crnogorska djevojčica koja se početkom 16. stoljeća spustila s planina kako bi se posvetila Bogu na obali zaljeva koji je, otvoren i zatvoren istodobno, pisao čudesnu povijest mijena.

Iz tih mijena izrastao je i don Branko Sbutega, suvremenik nemira i promjena, otvoren za viđenje sadašnjosti, educiran za raspravu o prošlosti i hrabar u izricanju odgovora na pitanja koja smo mu često postavljali, pitanja koja su mu često upućivana kad su drugi odbili na njih odgovoriti. Ili kad su odgovorili tako da bi bilo bolje da su šutjeli. Bio je jedan od ljudi kojemu se na ovim tvrdoglavim prostorima dopuštalo da intervenira u tu tvrdoglavost. Slušali su ga mnogi – mnogi su ga i čuli. Malo je onih kojima to uspijeva.

Život ovaj, sa stajališta onog koji živi, najčešće je zbroj nezavršenih poslova i dana od kojih se iz straha, umišljaja ili budalaštine mnogi ne uspijevaju oprostiti. U njihovoj nedovršenosti i u vlastitoj nesavršenosti. Don Branko bio je jedan od onih koji su konačnost odlaska prihvatili svjesno i koji su očekivali bolji svijet.

Zabraniti nije mogao, pa je poželio da se svi koji se od njega odluče oprostiti naprave to bez govora i reminiscencija. Ostavljajući svima vrijeme za pribiranje, za zbrajanje. Bio je posljednji glas koji je Boka poslala da govori o njezinoj ukupnosti: prošloj i sadašnjoj. U brojnim razgovorima, izjavama, tekstovima, u raznim prigodama, rekao je sve ono što bi mi, koji se s njim ovih dana opraštamo do novog susreta, rado htjeli znati tako vješto ponoviti kako je on to znao nama izgovoriti. Spasio nas je naše vlastite nemuštosti željom rastanka u šutnji. Iako je za njim ostalo malo što sabrano (tek jedna knjiga kratkih zapisa i jedno koautorstvo), pokazalo se da su ga zapamtili svi po riječima koje je izgovorio u različitim prigodama, riječima koje je svatko čuvao ako je za to imao prilike, riječima koje će tek trebati sakupiti u njihovoj množini i raznolikosti. I zato se ovih dana opraštamo od njega ne našim nego njegovim riječima, njim samim. A on sam, čovjek krhka zdravlja i rasute energije, odlučio je biti pokopan u Dobroti pod pločom koja – smještena ispred ulaza u malu mrtvačnicu crkvenoga groblja – kao da svakom nalaže da preko nje napravi korak. Na mjestu na kojem se prah oduzet zemlji u prah vraća. Dok duhovi lebde nad vodama i u prispodobama, kojima su znali govoriti oni poslani da ih se čuje i zapamti.

Don Branko je bio čovjek – poslanje. I upravo smo se oprostili od mogućnosti da ga sretnemo na ulici, za oltarom, za govornicom ili pred mikrofonima, da razriješi neke aktualne dvojbe ili pojasni rupe tuđih (ne)znanja. Ljudi kao on, posebice u Crkvi, najčešće nisu svoja napisana nego svoja izgovorena riječ, rjeđe su svoja misao nego svoje djelo, a ma što bili uvijek su rijetki. Često miljenici neba – za one koji ostaju to su oni koji odlaze kao nenadoknadiv gubitak, iza kojih ostaje velika žalost, od kojih se oprašta mnoštvo... Sam don Branko oborio bi se na svaku od tih i sličnih sintagmi i zasigurno primijetio kako treba nadoknađivati dobitke a ne gubitke, kako je drugo biće vrijedno ukoliko je izvor radosti za okolinu, zašto se od nekoga opraštati ako je riječ o duhu vrijednom pozornosti i susreta. Susret tek predstoji. A mnoštvo – pitanje je obilja a ne broja svakog pojedinačnog bića.

Umoran od vlastita veselja kojim je želio prikazati život kao poslanje svima oko sebe, posljednjih je godina – čini mi se – živio projekt odlaska. Čekao je vječnost umoran od vlastite nemogućnosti da shvati gdje se odmoriti osim u Kristovoj rani. Stalno angažiran na tuđim životima, umarao se i trošio zagledan u putovanje. Uvijek na putu, bio je čovjek malih kofera, najčešće tek jedne crne torbe u koju je ležerno mogla stati samo nada u brzi povratak i umor putnika od silaska s puta. Ponekad mi se čini da nitko ne obnavlja češće vječne zavjete nego ljudi koji su ih jednom dali zauvijek. I koji do njih drže. Na njima je da ih ponove sa svakim jutrom i da ih žive u svakom svom danu. A to znači život u kojem se dokida netrpeljivost, grubost, u kojem suosjećanje, razumijevanje, blagost, strpljivost obnavljaju sve mogućnosti, treniraju izdržljivost svake ljudskosti... U kojima provjera ukupnosti svaki dan poziva na rađanje i smrt kao čudesne manifestacije: u prigodi rođenja veselje počinje kad novorođenče prvi put zaplače, u odlasku s tog puta na koji se krenulo u suzama plaču oni koji ostaju. Ako plaču – dodao bi don Branko.

Na Cvjetnu nedjelju, u večernjim satima govorio je: Bolje da rečem ja nego da govore drugi. Iako je svejedno. Meni su ostala još tri, četiri mjeseca. Ili samo neki tjedan. Života. Ovog života. Ne treba se žalostiti. Vi što ostajete još ćete patiti, tko zna što vas još čeka. Ja idem u bolji svijet. Bolji od ovog. Uostalom, što smo cijelo vrijeme propovijedali, u što vjerovali ako to nije točno. Mučan je samo kraj jer se čovjek promijeni. Ne vlada više svojim tijelom. Barem ne u ovome što je mene napalo. To brzo razara. Bude li koji mjesec to je puno vremena u mojim prilikama. Možeš napraviti još mnogo stvari, završiti neke poslove, ali i da ne završiš... svijet će nastaviti i bez toga. Veselim se jer sad znam da je kraj blizu. I znam kud odlazim.

Jedan čovjek mi je s brijega pokazivao otvoren prozor na krovu obnovljene crkve Svetog Nikole u Prčanju. Kroz taj otvoren prozor već mjesecima kiše rastaču obnovu. A ma koliko upozoreni na prozor, odgovorni već mjesecima ne šalju nikog da zatvori taj prozor u krovu – prozor što ga prije obnove nije ni bilo. Možda sveti Nikola ne štiti više crkvu u kojoj su davno prestali zavjetni šapati jer su putnici preselili u onostranost. U tom slučaju: čemu obnova? I tko se sjetio posaditi taj prozor okrenut nebu u krovištu crkve? Tko ga je ostavio otvorena i tko ga tako dugo ne zatvara? I zašto?

Na terasi ispred crkve Rođenja Marijina (Bogorodičina hrama – piše na turističkim putokazima) poprsja odličnika. Iz oka Andrije Kačića Miošića čistimo napuštenu opnu (neka gagrica ili pauk već su iz nje iščilili), s lijevog oka Josipa Jurja Strossmayera malo prazno saće osa. Zašto baš u očima?

Dolje, pod brijegom, uz obalu, rodna je kuća don Branka, “posljednjeg katoličkog svećenika iz Prčnja”, kaže starac, domaći čovjek. “A i prvi je bio jedan Sbutega.” Tako mnogo prispodoba na tako malo prostora. A svi kao onaj otvoren prozor u kišno nebo. Znakovit govor, a tumača malo. Ono što ne znam pročitati, mogu samo zapisati.