Prosvjetiteljstvom do stratišta

“Je li mrak ono što je svjetlo ili je ono što sjaji mrak? Možete izabrati. Tako je to s poviješću, čovjek može izabrati što će vidjeti, što je svjetlost, a što je tama.” – zapisao je Per Olov Enquist u romanu Posjet kraljeva liječnika. Razmišljanje je to kroz koje je, možda, moguće vidjeti spomenuti roman i svaki od likova koji su i povijesne ličnosti i Enquistov izazov. Slavnom švedskom književniku danski je dvor postao izazov kao i toliko stoljeća prije Shakespeareu. Štoviše, u romanu švedskog književnika naći će se reference i na slavnog Halmeta pa i moguće paralele. Ipak, riječ je o djelu koje ponajprije propituje određeno vrijeme.

Doba je prosvjetiteljstva i nove ideje trebalo je provjeriti u praksi. Per Olov Enquist za tu provjeru izabire dvor shizofrena mlada kralja Christiana VII i kraljice Caroline Mathilde, sestre engleskog kralja Georga III. Druga je polovica 18. stoljeća, Europa je kmetska tvrđava. Na ruskom dvoru stoluje prosvjetiteljstvu sklona Katarina, Voltaire piše pohvalu svakom pokušaju napretka na državnoj razini. Onaj koji osmišljava, piše i zapovijeda reforme na danskom dvoru njemački je liječnik Johann Friedrich Struensee. Dr. Struensee iz slučajna kraljeva liječnika, što postaje nevoljko, biva promaknut u osobu najvećeg kraljeva povjerenja, ministra-savjetnika širokih ovlasti što ga pretvara u praktičara kreativnih novih spoznaja. Namjenjuje ih narodu koji jedva da poznaje, a oni na koje bi se reforme trebale odnositi jedva da ih razumiju. Razumiju ih, na žalost, oni koji njima gube povlastice, a to su ponajprije brojni dvorjani i crkva. Tu je i plemstvo, ali što s onima koji bi se rado vidjeli kao napredni, ali mogu biti ucijenjeni. Ministru-savjetniku to je pitanje prijateljstva, jer njegov prijatelj Rantzau je “intelektualac s dugovima u sukobu s prosvjetiteljem s principima” dakle “tragedija za obojicu”. Strast prema novom uzaludna je ukoliko je ne prati hrabrost, a s obzirom na intrigantsku scenu dvora, i lukavost. Je li uvijek riječ o vrlinama, drugo je pitanje.

Preko šest stotina novih dekreta usmjerenih na mijenjanje društva agilni doktor supotpisuje s ludim kraljem u manje od četiri godine. U te godine smjestila se i strasna ljubav s kraljicom, jedinom osobom koja podržava njegov prosvjetiteljski napor, ali koja spoznaje i sve njegove nedostatke. Baveći se sazrijevanjem vlastita tijela, rađanjem dvoje djece i odrastanjem ni kraljica ne uspijeva mijenjati navike naroda koji podjednako ne poznaje.

Tko poznaje narod? Volja za vlašću i intriga kao temelj znanje je koje uspijeva odmaknuti svaki drugi razlog i upućenost u nove mogućnosti. Ostaje poneki strah od rata ili bitke negdje na tuđim morima, ali ostaju i mornari voljni pobiti se s neprijateljem ukoliko se osigura dovoljno “kruha i igara” u praksi prevedenih kao piva i kurvi.

Mnoštvo je tema koje Per Olov Enquist nudi i propituje u romanu Posjet kraljeva liječnika. Štoviše, često ponavljajući svoje tvrdnje o ljudima i događajima, podsjećajući na njih s vremena na vrijeme u različitim dijelovima romana, kao da ne želi čitateljevu pozornost udaljiti od svih činjenica koje čine određenu sliku, podcrtavaju kompleksnost situacije i utječu na razvoj zbivanja. Ali, teško se oteti i dojmu njegova ironijskog otklona od vremena i zbivanja koje opisuje, od ludila i umišljenosti, hijerarhijskog i intrigantskog ustroja svakog dvora i ambicije da se s takvog mjesta potakne i producira bolji život i bolji svijet za sve ljude. Tragični rezultati takvih pokušaja unaprijed su određeni. 

Enquist inzistira na mnogim karakteristikama likova: od njihova psihičkog ustroja, odgoja, fizičkih datosti i ukopne slike koja iz svega izrasta. Monstrumi ili luđaci možda nisu samo rezultat određena genetskog proizvoda nego i rezultat društva koje će monstrume i luđake proizvoditi uvijek kad to određenim moćnim grupama bude odgovaralo i budu dovoljno moćni da svoju strast za vlašću provedu. To je ono razmišljanje o mogućem mraku koji je svjetlo ili je ono što sjaji mrak.

Ostaju individualne potrebe i umišljaji s kojima moćnik terorizira okolinu. Što je moć manja i umišljaja je manje. Ludi kralj Christian VII. i njegovi umišljaji posebna su tema, njegova fizički ogromna ljubavnica koja postaje državno pitanje i državni problem, mali crni paž i psić, dugovi s putovanja i rastrošne svakodnevnice dvora… Doktor Struensee živjet će inerciju zbivanja bez potrebe političkog razmišljanja jer je uvjeren kako postoje izabrani koji uspijevaju naletjeti na vremensku pukotinu kroz koju se prolazi sudbinski i radi velika djela, pomake u povijesti čovječanstva. On je radije živio poznati kontinuitet, pa i nakon što mu je život donio mjesto na dvoru on je “samo nastavio, a zapravo nikada nije odlučio, samo je nastavio.” Vjerovao je u pukotinu, ali nije vidio sreću u toj mogućnosti. Bio je pravi čovjek na krivom mjestu ili obrnuto. Svijetli li mrak?

“Veliko, lijepo drveće moglo se kupiti i onda ga srušiti. Ali male grmove: ne.” Mali su grmovi ona intrigantska mogućnost, zavjera niskog raslinja i sitnih duša, prizemnih strasti i krivih vidika. S njima nije moguće igrati prosvjetiteljske igre.