Protiv

Provela sam deset godina u nekoj neobičnoj republici.

Jednog dana otvorila sam oči i ugledala se. Lice mi je bilo ružno. Smijeh lažan, duša rastrojena. Nekakva mi je šaka stezala i zavrtala prsa. Svoj sam život nosila poput torbe.

Shvatila sam da moram pobjeći.

Krenula sam autocestama. Prešla sam mora, rijeke i četiri kontinenta. Odmicala sam brzo, bez osvrtanja. Kao što se bježi nakon ubojstva. Katkad sam dolazila u napast da odustanem od tog putovanja i vratim se svojem sramotnom spavanju. No ipak, nikada nisam usporavala. Htjela sam se što prije udaljiti od zemlje u kojoj se ljudi gase od navike podređivanja.

Nakon duge noći došla sam k vama.

I k sebi.

Svakoga pitam: jeste li vidjeli čovjeka?

Tražim čovjeka. Tražim čovjeka koji ima oči za gledanje, jezik za psovanje, a ispod toga i dušu.

Jer u republici iz koje dolazim, ljudi više nemaju oči, i više nemaju jezik. Na sve kažu da. Svemu plješću. Ližu i glade. Bez gunđanja si namiču okove. Poslušno obavljaju zadaće koje ih ubijaju. Sami od sebe se uprežu u strojeve, koji ih drže zatočene poput cirkuskih nakaza.

Katkad netko od njih eksplodira. Lovci na slike odmah dotrče kako bi snimili požar, koji sve televizije prenose, uživo. Učinak je zajamčen.

Katkad pak netko drugi, poludio od šutnje, ispusti dug urlik, a snimatelji zvuka odmah dotrče kako bi upotpunili svoju zbirku krikova. Kažu da ih u ljudi postoji šesto pedeset vrsta.

Jeste li vidjeli čovjeka?

Tražim čovjeka.

Tražim čovjeka čiji je jezik sit lizanja.

Tražim čovjeka sa šest noževa u džepovima, a na usnama tisuću opakih španjolskih psovki, spremnih da ošinu.

U republici iz koje dolazim, ako nekoga pokušate pomilovati, on se, poput davno napuštene životinje, u strahu povlači. Nije li to čudnovato?

U republici iz koje dolazim uživa se u raznovrsnim komemoracijama, nadasve od barbara preuzetim proslavama velikih Povijesnih klanja, popraćenim gromoglasnim mnoštvom fanfara, zastava, govora i procesija.

U republici iz koje dolazim, smrtno zaljubljeni ljubavnici više ne umiru, već si šalju e-mailove natrpane beznačajnim sitnicama i imenima životinja.

Mrtav je posljednji luđak.

I posljednji ljubavnik.

Zemlja je k’o suza čista, rista.

Možete li vjerovati – u republici iz koje dolazim ne poštuju se sveci, junaci, ni razbojnici velikog kalibra, već bogataši, ljepotani, imbecili i trgovci.

Trgovci se tamo ne pogubljuju, kao što se to posvuda čini.

Tamo ih smatraju sasvim dobrim društvom. Vidim da ste zaprepašteni.

Događa se čak i da budu promaknuti na najviše funkcije.

Stigavši na vrh, oni, očarani sobom, marljivo uklanjaju tragove trgovanja koji im prljaju prošlost, i s rukama na trbuhu naduto razglabaju o svemu, podržavajući vlastito mišljenje u svim pitanjima.

Burzovne oscilacije njihova su glazba.To im, kažu, sasvim zadovoljava kulturne potrebe.

Kad izađu na mjesta na kojima im žene laskaju, razbacuju se lažnim sjajem koji su skupo platili, no nažalost, sjaji im se samo nos.

Kako bi se osokolili, posjedaju si na bedra Barbike koje lamataju trepavicama, čekajući svoj ček.

No, kad se pojavi Ministar, dižu se skokom smjesta odbacujući svoju ljepoticu, zovu ga dragi prijatelju, ližući mu guzicu, naravno u prenesenom smislu, dive se njegovu odijelu, raspituju se za Gospođu, koja je na tretmanu u Badenu, lijepo govore o svima, a nadasve o Predsjedniku, i držeći ruku na povelikoj im jetri izjavljuju ljubav prema Napretku, u kojem uvelike sudjeluju duhom, uvijek spremnim za inovacije na području stvari koje se mogu dobro prodati.

Na prodaju voda, nebo, ljubav bez boli, žudnja koja ne trpi odlaganje, velika materijalna sreća,

Na prodaju pobuna, pritisnite OK,

Na prodaju naša koža, povoljno,

Na prodaju industrijski uzgojena, genetski modificirana djeca,

Na prodaju paket strahova promaknutih u dogme,

Na rasprodaji radioaktivni otpad, magnetske narukvice koje zločesti nose na zglavcima, podzemne garaže opremljene videofonima, euforija u tabletama, radio teleskopi, uredi nagruvani u hermetične tornjeve, tvrdokorna glupost poslužena na ekranima i računala u kojima ljudska nada počiva u miru.

Na prodaju slike, tisuće, milijarde, milijuni milijardi slika, jer slike nadomještaju sve što nam nedostaje.

Na prodaju naše serijski otisnute sudbine, tako je jeftinije, kao i ostale unosne trice.

Tražim čovjeka, dame i gospodo. Tražim čovjeka koji zna cijenu stvari i ne-cijenu stvari. Točno, u cent.

U republici iz koje dolazim, unutrašnjost kuća je natrpanija nego igdje drugdje na svijetu. Tu su nagomilani iznervirani aparati, električne spravice, burleskni ukrasi i ostali isprazni predmeti, poput ljubavnih romana uvezanih u kožne korice i ilustriranih časopisa, koji hvale moderni život ne obazirući se na istinu.

Nerijetko se povrh toga mogu naći i kućni ljubimac ili dva o kojima vlasnici nesebično skrbe, i to brižljivije, slađe i maznije no što skrbe o Josi, spremačici.

Svojeg psa zovu cukica moj, daju mu da žvače gore navedena djela i bacaju mu kosti pune moždine pod stol.

No, zna se dogoditi da stvari krenu po zlu i da gospodin Pinchon zločeste udarce nogom koji bi trebali pripasti njegovoj Gospođi supruzi dodijeli Fifiju.

U republici iz koje dolazim, nema pravde za pse!

Napomenimo također da spomenute džukele, kad se istroše, gospodari prepuštaju služinčadi, koja u tajnom dogovoru sa životinjama – svojom braćom zavezanih gubica – potiho priprema budućnost u kojoj ih se više nikada neće dozivati zviždukom.

U republici iz koje dolazim, žene imaju nježnu kožu, sjajnu kosu i prpošne grudi.

Sve manje-više izgledaju kao kurve. Moram priznati da je to izvanredno.

Njihova se lica slažu s bojama domovine. Oči su im plave, zubi bijeli, a usne jarko crvene.

Na mjestima koja zovemo bazenima pokazuju se u bikinijima vragolasto svezanim na bokovima, a ulicom šetaju u prozirnim haljinama i bez ikakve pratnje, to je za ne povjerovati!

One koje su na prodaju daju to prolaznicima do znanja jedva primjetnim kružnim pokretom stražnjice. Cijena im je visoka. Ne nagađaju se. No nikome ne bi ni palo na pamet da pokuša pregovarati o iznosu, jer njihove obline, linija i boje opskrbljuju cijelu jednu naciju bludnim sanjarijama. To je božanstveno. I to, nije li tako, nema cijene.

Sličnim bismo terminima mogli opisati užitak koji u republici iz koje dolazim izaziva konzumacija poslastice u obliku zareza, koju zovemo kroasanom.

Pospani se domoroci od ranog jutra naslađuju tim kroasanima, koji znatno doprinose poboljšanju njihova, u pravilu ubilačkog, raspoloženja.

Bez pretjerivanja možemo reći da kroasan ima svoje mjesto među užicima koje život pruža.

Ipak, žalosno je što se, po zapovijedi Policije manira, kroasan ne smije namakati u njegov prirodni element – mislim na kavu.

Takvim se sitnim frustracijama narod navodi na pobunu.

No, tu su čuvari da osiguraju red.

Jer, znajte, u republici iz koje dolazim nema zastupljenijeg zanimanja od zanimanja čuvara.

Takvo obilje ima svoje razloge.

Budući da je tamo sve podložno krađi, potrebno je čuvati stražu i držati na oku Arape sumnjiva ponašanja.

Najžešći čuvaju red pokazujući očnjake. Pretres! Ne mičite se!

Drugi, koji paze na ćudoređe, pokušavaju se noću uvući u labirinte duša, kako bi, kad im se kaže, mogli podnijeti izvještaj.

Oni poetičniji iscrpljuju se nadgledajući poljsko cvijeće i divlje kuniće, unatoč njihovu savršenu poštenju.

Najlukaviji čuvaju samo svoj položaj.

Poneki, nasmrt preplašeni, čuvaju bezdanu noć, drugi pak čuvaju zatvorenike, parkove, muzeje, zgrade, skupa tijela i tko zna što sve još. Popisu stvari koje treba zaštititi od krađe nema kraja, tim više što kradljivci neprestano kradu jedni od drugih. Iz čega se može izvesti zaključak da je krug začaran i da bi tamo, kako bi stvari funkcionirale, svakom predmetu trebalo dodijeliti jednog čuvara.

U republici iz koje dolazim, ljudi se gase, no kažu da su radosni. Njihov svijet je okrutan, no oni kažu da je sladak. Tako podnose ono što ih uništava. No ako se slučajno ukaže prava sreća, prolaze mimo nje ne prepoznajući joj lice, ili je gledaju s prezirom, ravnodušni prema njoj prije no što su je i upoznali. Katkad se čak, zabrinuti i sumnjičavi prema njezinu izgledu, bace na nju te je zadave.

U republici iz koje dolazim, čuveni su alkoholi i sirevi, kao i dobro poznati kolaboracionistički duh.

U republici iz koje dolazim, djeca su opremljena ocem, majkom, ujacima i tetama, izobiljem predaka, dobrim učiteljem, voditeljem kulturnih aktivnosti, savjetnikom za sentimentalni odgoj, nježnim logopedom, jednim ili više pedijatara, i, ako je moguće, vizionarskim psihologom. Oni ih svi zajedno drže pod čizmom, svi s jednim ciljem – da im pomognu pronaći slobodu.

Jer u republici iz koje dolazim, sloboda se cijeni iznad svega!

Mrtav je posljednji luđak

I posljednje dijete

Zemlja je k’o suza čista, rista.

Mlaka je klima u republici iz koje dolazim.

I mlaka su srca.

Tamo nema tigrova. Nema orlova. Nema Himalaje.

Samo livadice s potočićima uz koje pasu kravice, sve sami prizori koji ne mogu izazvati produhovljene osjećaje, ionako prilično zakržljale u tom kraju.

Tamo nema ničega jezgrovitog, ničega suštinskog.

Nikakve uzvišene Vizije koja bi se protezala do granice Mogućeg.

Tamo se ljudi brane od neumjerenosti kao od prostaštva.

Ako se voli, voli se slabo.

Ako se bori, bori se mlitavo.

Živjet će se drugi put.

Tamo su igre bez rizika.

Zimogrozne su ljutnje.

Na gutanje poniženja čovjek se navikne, kao i na sve,

A pogrde, umjesto da se razviju u raskošne melodije pune otrova, svode se na tri bijedne riječi, koje neću navesti.

Sve je tamo prosječno.

Prosječno je drveće, vrhom daleko od neba.

Prosječne životinje, smiješnih kandži.

Prosječan moral, prosječne oluje, prosječni pljuskovi koji se izdaju za potope, i očajno prosječan očaj.

Za razliku od ovdašnjih ljudi, koji su sposobni mirno i tiho sjediti dulje od sat vremena, stanovnici republike iz koje dolazim ne mogu ostati na jednom mjestu. Nešto ih stalno nagoni na kretanje. No nitko od njih ne zna reći što ga baca u taj vrtlog mahnitosti.

Ljudima se tamo uvijek žuri. Svi trče kao jedan, jednakih izraza lica, jednako prazni.

I u ljubavi im se žuri.

Tek što su prodrli jedno u drugo, već svršavaju, skaču iz kreveta, na brzinu se oblače, hitaju k vratima i bacaju se na posao, koji ih cijele guta. Epizoda je trajala ukupno dvadeset minuta. Može li tko još brže?

Na ulici, prizor zapanjuje. Nitko se ne moli. Nitko ne meditira nad životom. Ljudi znaju samo trčati, trčati i trčati.

I ako tkogod odjednom osjeti snažnu želju da se ispruži na pločniku jer ga sve boli, da se promatrajući sjene zamisli nad vlastitim životom, da porazgovara sa svojim utvarama i pokojnicima, da odmori dušu kako bi u njoj izdubio san, ili se pak jednostavno poželi popišati uza zid, odmah će ga otjerati službenici gradske čistoće, koji, nakićeni šmrkovima i metlama, hitro uklanjaju masne papire, otpatke, prosjake, sanjare i filozofe, a zatim sve skupa iskrcavaju na smetlište, ili u ubožnicu, kako koji dan.

U toj zemlji sa čistoćom nema šale.

S francuskoga prevela Smiljka Guštak

Lydie Salvayre (Francuska) rođena je 1939. u obitelji španjolskih republikanaca izbjeglih u Francusku. Diplomiravši književnost, studira medicinu i specijalizira psihijatriju. Od 1983. živi u Parizu i radi kao pedopsihijatar u centrima za medicinsku psihopedagogiju pariških predgrađa. Premda je romane počela objavljivati u zreloj životnoj dobi, njihova zapaženost brzo raste. Već prvijenac, Izjava (La Déclaration, 1990.) osvaja nagradu Herm?s koja se dodjeljuje prvim romanima. Slijede Običan život (La vie commune, 1991.), Moć muha (La puissance des mouches, 1995.; dramatizacija 2005.), Društvo sablasti (La compagnie des spectres, 1997.; nagrada Novembre, knjiga godine po izboru čitatelja časopisa Lire), Prijelaz među neprijatelje (Passage ? l’ennemie, 2003.), Milina metoda (La méthode Mila, 2005.), Ne govori to (Dis pas ça, 2006.), Portret pisca kao domaće životinje (Portrait de l’écrivain en animal domestique, 2007.). Zaigrano preplećući knjiški i govorni jezik, retoriku i stilske igre, tekstovi Lydie Salvayre najčešće uprizoruju obiteljske i profesionalne konflikte, dovodeći ih do apsurda. U njezinu promatranju svakodnevnog ljudskog ludila susreću se satira, patetika, moralizam i rableovska groteska.