Protiv cirkuske šatre kulturne moći

Možda na početku da izdvojim predstave koje su me, kako bi to promišljeno rekao Vili Matula, obuhvatile svojim značajem. Dakle, na prvo mjesto svakako postavljam Harmsov Cirkus Šardam u izvedbi Tigar Teatra, a u režiji, meni osobno, nikad predvidljivoga, i rekla bih, dobrog voditelja političke burleske i groteske Marija Kovača. I nadalje, dirnule su me dvije gostujuće predstave, naravno, svaka na svoj način: odlična predstava amsterdamskoga Circusa Klomp, koji je svojim akrobatskim i ekvilibrijskim Plesom klompi ponudio jednosatnu duhovitu smijuriju našim najmlađima, a i onima odraslijima, a koji su (ovdje posljednje navedeni) na sudbini seoskoga para Driekusa i Berthe kao i njihova plesa na makro-klompama prepoznavali ironične sudare onoga što nosi tradicija i onoga što nepredvidljivo donosi globalna ekonomija. I svakako bih, pored navedene novocirkuske predstave koja je nacionalne odrednice premostila internacionalizmom, izdvojila i predstavu Bon voyage švicarsko-australskog umjetnika Toma Oskara koji je vlastito putovanje iz rodne Švicarske u udaljenu Australiju odlično scenski metaforizirao minijaturnom crvenom lokomotivom – simbolom kozmopolitizma koja putuje kroz ruke, dlanove, prste onoga dijela publike koja se odlučila na navedenu interakciju s odličnim transformatorom kroz mnoštvene facijalne ekspresije.

Cirkus izvan HNK-a i ZKM-a

Ovogodišnja preddogađanja Festivala novog cirkusa započela su festivalskim najavama na pressicama, od kojih se prva održala 10. studenoga 2006. u kafiću Teatra ITD, a gdje je Mala performerska scena aka Mala prsa pojasnila sljedeće pitanje: “Zašto se Festival novog cirkusa neće održati u Hrvatskom narodnom kazalištu i Zagrebačkom kazalištu mladih?”. Pritom je na kraju pressice jedan od izvođača pantomimičarski i ironično demonstrirao upotrebu najskupljih rukavica ikad proizvedenih u Hrvatskoj. Naime, riječ je, kako su organizatori pojasnili, o “unikatnom primjerku ekskluzivnih rukavica, najskupljih na hrvatskom tržištu” za pljesak. Ili dodatnim pojašnjenjem: “Taj neobični modni dodatak ukrašen je licem ravnateljice Zagrebačkog kazališta mladih Dubravke Vrgoč i licem intendantice Hrvatskog narodnog kazališta Ane Lederer. Za one koji nikad nisu vidjeli ove gospođe, na svakoj rukavici otisnuto je i slovo. Slovo L, kao Lederer ili lijevo, na lijevoj, te D, kao Dubravka ili desno, na desnoj rukavici”. Naravno, demonstracija vehementnog pljeska, uprizorenja usporenoga pljeskanja “L” o “D”, ali i obrnuto, pripala je spomenutom pantomimičaru. Pritom su mladi organizatori odaslali još jedno pojašnjenje: “Ovaj jedinstveni primjerak zimskoga modnog asesoara stavljen je na tržište i cijena unikatnog para je 80.000 kuna plus PDV, sasvim slučajno jednaka cifri za koju je HNK, u vrijeme kad drugim manifestacijama naplaćuje 50.000 kuna, želio pripustiti Festival novog cirkusa u svoje visoke odaje”. I nadalje, kako je pojasnio na toj prvoj pressici direktor Festivala Ivan Kralj, i kada je Festival novog cirkusa ipak pristao na sve njihove uvjete, ZKM i HNK otkazali su još početkom godine s Festivalom utvrđene termine o najmu. ZKM navodno zbog bitnijeg domaćeg programa (pritom su organizatori Male performerske scene aka Mala prsa provjerili da 20. studenoga, dakle, na dan otvaranja Festivala, na programu ZKM-a začudo nema izvedbe), a HNK zbog toga što je predstava S tobom portugalske skupine O último momento (riječ je, naime, o francusko-portugalskoj koprodukciji), kako su utvrdili, navodno “tehnički prezahtjevna”, iako u istoj godini tu predstavu sasvim izvedivo ugošćuje, primjerice, jedan Burgtheater.

Osobno, čini mi se da organizatori ovogodišnjega Festivala novog cirkusa što se tiče mjesta ostvarenja festivalskoga programa iskreno mogu zahvaliti i HNK-u i ZKM-u jer, naime, vjerujem kako neke od navedenih novocirkuskih predstava ne bi bilo toliko privlačno gledati u interijeru tih kazališnih kuća koliko je to bilo ostvareno u zajedništvu publike na iznajmljenim i poprilično visokim tribinama u zabačenoj šatri Tvornice Jedinstvo – istina, u adaptiranoj industrijskoj hali i uz grijanje na unajmljenim puhalicama na naftu. Dakle, usprkos tome što je Tvornica Jedinstvo, hoćemo-nećemo, izmještena iz urbanoga centra (a osim toga zamračen pješački pristup Močvari usamljenim šetačima i šetačicama u sitne noćne i prohladne sate podiže strah u kosi), na samom otvorenju pojavio se i ministar kulture, dakako, uvijek nasmiješen, i pritom vjerojatno i obodren pozivom “Last call, minister Biskupic”, koji se svakih nekoliko minuta prije samoga otvorenja Festivala oglašavao sa zvučnika. A ako me moć opažanja ne vara, bio je to i posljednji put što je naš ministar kulture kročio na ovogodišnji novocirkuski program. U svakom slučaju – pohvalno; bolje jednom nego nijednom, kao što je bio slučaj prošle godine.

Hod po rubu

Osim spomenutoga, odlično je bio osmišljen i festivalski vizualni identitet kao i promotivni materijali na kojima bi Festivalu novog cirkusa mogli pozavidjeti već etablirani i utaboreni festivali. Naime, kao što je poznato, cijeli se Festival odvijao u znaku avioprometa. Tako su i ulaznice bile izrađene u formi avionskih karata, program u formi časopisa za čitanje u avioprijevozu (putni časopis), na samom ulasku, točnije, čekiranju prvoga dana na predstavi Gledam gore, gledam dolje francuskih umjetnica Compagnie Moglice – Von Verx dvije “stjuardese” na ulazu u Močvaru na simpatičan su način pregledavale, provjeravale posjetitelje (da podsjetim samo na jedno od simpatičnih pitanja: “Imate li metalne žice u grudnjaku?”)... Navedeni je vizualni identitet novocirkuskoga festivala sjajno ocrtao koncepcijsku odrednicu “Relativnost barijera”, okupljajući novocirkuske izvedbe koje tematiziraju prekoračenje granica te je organizacija festivala priredila i radionicu cirkuskih vještina za mlade s invaliditetom.

Zaustavimo se ukratko na spomenutoj predstavi Gledam gore, gledam dolje. Naime, francuske trapezistice Chloé Moglia i Mélissa Von Vépy kao scenski kamen kušnje koriste pet i pol metara visok pravokutnik na kojemu su omjeravale svoje ekvilibrijske sposobnosti, i to uglavnom na svojim kostimografskim uljepcima – haljinama koje su se raskopčavale i pritom tvorile linije, užad, lijane po kojima su se verale prema gore i spuštale prema dolje. Ukratko: iako je riječ o interpretaciji života i hoda po rubu, o propitivačkom stajanju “bih-ne bih”, izraza “život je opasna igra” i “biti na rubu ponora”, riječ je o sjajnom odabiru za festivalsko otvorenje.

Harmsov Šardam

Ukratko o domaćoj produkciji. Dakle, osim predstave Putovanje splitskoga Hrama te plesnoga teatra Grupo Amazonas, koja se u Hrvatskoj bavi promicanjem capoeire i brazilske kulture, a koja se predstavila predstavom Maculel?, svakako bih ovom prilikom istaknula već spomenuti Tigar Teatar koji je izveo Harmsov Cirkus Šardam. Osim toga, navedena je predstava jedina odudarala iz novocirkuskoga reda stvari jer nije demonstrirala novocirkuske vještine, nego je tematizirala globalnu metaforu svijeta kao cirkuskoga kroćenja, svijet kao jednu i jedinu globalnu cirkusku menažeriju marioneta i vladajućih totalitarističkih dresura. Osim toga, tu Harmsovu lutkarsku igru za djecu Tigar Teatar je odlično modificirao u glumačku igru u kojoj je redatelj Mario Kovač preuzeo i ulogu voditelja cirkusa Šardam. Navedenome pridodajem da su nas u programskoj knjižici Festivala izvijestili članovi Tigar Teatra kako je riječ o prvom prijevodu navedenoga Harmsova djela na hrvatski (prevela: Zrinka Kušević) te logično i o njegovoj prvoj izvedbi u Hrvatskoj, tako da smo svjedočili i njegovoj hrvatskoj praizvedbi, što je isto tako pomalo začudno s obzirom na naše odlične sisačke harmsovce iz Daske, koji se zanimljivo nikad nisu odlučili na izvedbu te Harmsove cirkusijade-lutkarijade o globalnoj menažeriji duha.

Kineska motka i HNK

Upitnost o spomenutoj navodnoj “tehničkoj prezahtjevnosti” portugalske skupine O último momento (riječ je inače o solo izvedbi) i nemogućnosti njezinoga taborovanja pod šatorskom neobaroknom kupolom HNK-a, u Tvornici Jedinstvo demonstrirali su njezini tehničari. Naime, uprava HNK utvrdila je da se šest metara visoka kineska motka ne može postaviti na njihovoj sceni vertikalno, a ipak tehničari (pridodajem – svega dvojica) iz spomenute skupine demonstrirali su postavljanje te kineske motke za nešto manje od tri minute. U odbrojavanje minuta, sekunda i desetinki na displayu naočigled mnogobrojne publike upriličena je na većinsko čuđenje i zadovoljstvo navedena tehnička “prezahtjevnost”.

Ovogodišnji, drugi po redu, Festival novog cirkusa pored spomenutih predstava ugostio je i predstavu Slobodni pad u izvedbi finskih novocirkuskih umjetnika i predstavnika finskog electrojazza – Circo Aereo & Rinne Radio (inače, Finska je bila zemlja-partner ovogodišnjem festivalskom izdanju) te devilstick točku Edward Ante Ursića iz Berlina, a kojemu je ovo ujedno bio i prvi nastup u Hrvatskoj. Uz bogat dodatni festivalski program – primjerice da spomenemo izložbu Circo Aereo – prvih deset godina, predavanje Novi valovi cirkuske umjetnosti Tomija Purovaare, radionice novocirkuskih vještina (Maksim Komaro, Cirkus Klomp, Tom Oskar), okrugli stol Europske kulturne politike prema novom cirkusu i street artu te projekciju filma o francuskom Cirque Plume, ovogodišnji je festival završio radionicom cirkuskih vještina (Circus Factory) za mlade s invaliditetom iz udruge Zamisli (podsjećam da je prošlogodišnja novocirkuska radionica bila usmjerena na rad s romskom djecom), a sve je okončano glazbenom večeri duboko u noć u kojemu su izvedbene snage omjeravali disk jockey na gramofonskim pločama i pancake jockey na pločama za palačinke.

I na kraju jedina mala zamjerka: mislim kako bi trebalo više poraditi i na okupljanju uličnih izvedbi, jer cirkus zahtijeva i nebesku šatru, a pogotovo je dobro kada smijeh može zatitrati na licima više otužnih nego sretnih prolaznika i prolaznica na zagrebačkim ulicama i trgovima. Ako se ne varam, prema jednom nedavnom istraživanju, s obzirom na materijalne ne/mogućnosti Hrvati najmanje od Europljana putuju svijetom. A kako ne putuju, onda neka barem novocirkuska šatra dojezdi u njihovo osinje gnijezdo.