Protiv likvidacije nasljeđa '68.

Otkad je krenulo obilježavanje ‘68., uvijek se iznova javljaju oni koje muče “povampireni duhovi prošlosti”. Tako je u posljednjem svom tekstu pod naslovom Crni i crveni duhovi prošlosti Josip Pavičić veoma uvrijeđen jer “crveni maneken krvavih ruku”, što je naime opis za Karl-Heinza Dellwoa koji je kao bivši pripadnik RAF-a gostovao u sklopu Subversive Film Festivala, drži predavanja i daje intervjue. I to ni manje ni više nego u “njegovim” novinama – Večernjem listu!

Kao što je i očekivano, ovdje kao i svaki put kad se u Hrvatskoj govori o ‘68. imamo usporedbu s onim što je istinski “hrvatsko”. Još četiri godine prije Dellwoa, također u Stockholmu, također u ambasadu, ali jugoslavensku, upala je “skupina boraca za hrvatsku neovisnost, htjela je oteti ambasadora i za njegovo oslobađanje tražiti puštanje na slobodu svojih suboraca”. Premda nije jasno želi li Pavičić insinuirati da je i sam Dellwo bio inspiriran hrvatskim borcima (netko će reći teroristima), simptomatično je da je točno dva mjeseca prije u istim novinama Pavao Pavličić u tekstu pod nazivom “lažni mit o 1968.” također htio pokazati neoriginalnost (ovaj puta) ‘68. (a ne postšezdesetosmaških terorista), kazavši da su studentski događaji uvezeni izvana: “Pa još da su uvezeni izravno iz Pariza, ni po jada! Nego su uvezeni iz Beograda, gdje također nisu bili autentični”. Dakle, tu se otkriva da je Pavičić zapravo nastupio kao Pavličić, i obrnuto, da je Dellwo zapravo poslužio kao simptom koji razotkriva logiku koja se krije iza lokalnog “obračuna sa ‘68.”.

Patnje djece šezdesetosmaša

Ovako je u jednom intervjuu Sophie Dannnenberg, njemačka autorica koja je sa svojom knjigom Das bleiche Herz der Revolution četiri pune godine prije Götza Alyja dala vjerojatno prvi “obračun” sa ‘68. iz pozicije “djece” (autorica je ‘71. godište), opisala svoje patnje: “Kad sam bila mala, moja obitelj je s drugim studentima i jednim ETA-teroristom živjela pod jednim krovom. Tada sam bila u jednom antiautoritarnom vrtiću i kasnije sam bila pod utjecajem jedne staljinističke učiteljice. Već s četrnaest sam po svaku cijenu htjela postati komunistkinja i revolucionarka. Ono što me od toga odagnalo bila su opažanja u svakodnevici. Tada sam češće odlazila u posjet jednoj šezdesetosmaškoj obitelji koju sam smatrala totalno sjajnom. Međutim, jednog dana primijetila sam da je dvogodišnje u slobodi odraslo dijete cijeli dan samo sjedilo u kolicima i da se igralo vlastitim izmetom. Samo rijetko bi roditelji promijenili pelene i zato je dijete imalo velike fleke na genitalijama. Kad je jednom plakalo, majka, emancipirana žena, izderala se: ‘Prestani me patronizirati!’ Rijetko kad sam doživjela nešto tako grozno i istovremeno apsurdno. Šezdeseosmaši koje sam osobno poznavala najčešće nisu bili dobri ljudi, nego cinični i mrzovoljni. Iz tog sam razloga mislila da ta stvar ne može biti dobra i stoga tome više nisam htjela pripadati.”

Ono na što neizbježno podsjeća taj citat, kao i cijeli slučaj Sophie Dannenberg, jest praksa koja je danas već naširoko znana u politički korektnom svijetu. To je pozicija žrtve. Gdje god se okrenemo postoji ta opasnost da će netko ispasti žrtva. Ili kako to kaže Slavoj Žižek u svojoj novoj knjizi O nasilju, “središnje ljudsko pravo u društvu kasnoga kapitalizma u sve većoj mjeri postaje pravo da se ne bude uznemiravan, dakle pravo da se ostane na sigurnoj distanci od drugih”. Dakle, sasvim je logično da netko može biti žrtva čak i “emancipatorskog” diskursa ili prakse, poput ‘68. Međutim, dovoljno je zamisliti bilo koju njemačku, ne-lijevu obitelj iz ‘68. za koju ne vrijedi “duboki uvid” Dannenbergove. Zar se isto “nasilje”, netolerantnost spram djece, ne bi moglo pronaći i u nekoj desnoj, nacionalističkoj obitelji? Ili, zašto bi to nasilje uopće moralo biti ograničeno na političke “strane”? Kao što znamo, točno takvi, gore opisani slučajevi javljaju se svugdje i u svim vremenima. To je, na žalost, dio funkcioniranja (nekih) obitelji.

Sarkozy kao pervertirano dijete ‘68.

Simptomatično je da Dannenberg, u istom intervjuu, upozorava na “kulturalnu hegemoniju ‘68. u medijima, znanosti, vrijednosnim sustavima, svakodnevnom diskursu”. I tu jasno odzvanja ona znamenita Sarkozyjeva tvrdnja – i želja – iz prošlogodišnje predsjedničke kampanje da nasljeđe ‘68. bude likvidirano. Ili, u izvorniku: “U ovim izborima riječ je o tome hoće li nasljeđe svibnja ‘68. biti ovjekovječeno ili će jednom za svagda biti likvidirano”. Zanimljivo je da je Sarkozy pritom iskoristio isti žargon kojim se već tradicionalno napadaju postmodernisti među filozofima; naime, prema njemu je ‘68. rezultirala onima “koji su rekli da sve može proći (anything goes), da su autoritet, dobri običaji i poštovanje izvan mode; da ništa nije sveto; da se ničemu ne treba diviti; da nema pravila i standarda; i da ništa nije zabranjeno”.

Naravno, kad čujemo te riječi teško je ne sjetiti se nemira iz francuskih predgrađa iz 2005., putem kojih je Sarkozy upravo na bizaran način izgradio svoju političku karijeru (sjećate se još one verbalne akrobacije kad je imigrantsku mladež nazvao “smećem” koje treba “počistiti” s ulice?). Jer nisu li upravo homines sacri novoga doba potvrdili da ništa nije sveto (francuska država) i da se ničemu ne treba diviti (privatnom vlasništvu), a kamoli slijediti pravila i standarde (paljenjem automobila)?

Vjerojatno ponajbolji odgovor Sarkozyju dao je Danny le Rouge, odnosno Daniel Cohn-Bendit, doduše koristeći jedan skoro pa argumentum ad hominem, ali pogađajući stvar: Dokaz da je i Sarkozy dijete ‘68. jest da je predsjednik države čovjek koji je dvaput razveden! Štoviše, upravo se jedan od najpoznatijih šezdeseosmaških slogana Vivre sans cotrainte et jouir sans entrave (Živi bez kočnica i uživaj bez uzdržavanja) može prikladno primijeniti i na Sarkozyjev privatni život, a posebice njegovu vezu s kontroverznom Carlom Bruni.

A ako ćemo biti do kraja realistični, pokazujući naizgled nemoguće – što Cohn-Benditu ipak nije pošlo za rukom jer vjerojatno ne prati dovoljno što se događa s Davidom Beckhamom i Bradom Pittom – treba reći da upravo Sarkozy stoji uz bok najveće holivudske i najveće nogometne zvijezde kao najbolje odjeven muškarac po izboru časopisa Vanity Fair – i to ni manje ni više nego na 68. mjestu! I tu se otkriva koliko je Sarkozy umjesto istinskog djeteta ‘68. zapravo njezino pervertirano dijete. Umjesto strukturalnih promjena, danas se ‘68. pretvorila u “životne stilove”.

“Novi političari” umjesto “novih filozofa”

E sad, ako hoćemo ozbiljno uzeti Sarkozyjevev predizborni govor u kojem je obećao da će uništiti “cinizam” onih koje je nazvao “gauche caviars” i koje je optužio za krizu “morala, autoriteta, rada i nacionalnog identiteta”, onda bismo ga trebali najprije primijeniti na njega. Jer nije li on sam oličenje svoje metafore “lijevih jedača kavijara”: gauche je u etimološkom značenju “lijevo”, a u suvremenom francuskom označava nešto što je “nepristojno”, što iznova dolazi od prve upotrebe te riječi kada su gauche bili zvani oni “ljevoruki”, odnosno već tada u pejorativnom značenju oni “nespretni”.

U svakom slučaju, kao i Donald Rumsfeld, tako je i Sarkozy još jedan od vrhunskih jezičnih akrobata. I zapravo, gdje god se okrenemo nailazimo na taj novi cinizam. Sjetimo se samo nedavnog sastanka Berlusconija i Putina, kad je na konferenciji za novinare u privatnoj rezidenciji u Portu Cervu Silvio Berlusconi pantomimom, ali uz osmijeh, “strijeljao” rusku novinarku Nataliju Melikovu. Zašto? Pa zato jer se novinarka, unatoč činjenici da je u Rusiji u posljednjih desetak godina ubijeno više od 200 novinara a da nisu nađeni ubojice, usudila njegova gosta Vladimira Putina pitati što je istina o njegovoj navodnoj vezi s bivšom gimnastičarkom i sadašnjom političarkom Alinom Kabaevom.

Ako nešto možemo naučiti iz svega toga onda je to činjenica da danas imamo posla s novom vrstom političara. To su Sarkozy, Berlusconi i Putin. A htio to ili ne, još jedan cinik koji im je ravnopravno mogao parirati – Tony Blair – otkriva u čemu je njihovo značenje. “Treći put” današnjice je upravo cinizam koji samom svojom gestom i autoreferencijalnošću (Sarkozy koji kritizira ostavštinu ‘68. čiji je i sam baštinik, Berlusconi koji “strijelja” novinarku i tako oslikava situaciju u medijima kakva je i u Italiji) briše sve tragove onog ideološkog.

Drugim riječima, ono što imamo na djelu kod tih novih političara kao zamjene za “nove filozofe” je perpetuirano priznavanje i nijekanje vlastitih pogrešaka, obrazac po kojemu je sasvim normalno da jedan Putin ima aferu s najpoznatijom ruskom gimnastičkarkom ‘83. godišta, da potom Berlusconi simulira ubijanje novinarke koja se usudi pitati ga o tome, te da na kraju kao šlag na torti Putin, utjelovljujući tako stereotip i vlastitu želju o Rusima kao fatalnim zavodnicima, izjavi kako “su u publikacijama iste vrste spomenuta imena drugih uspješnih, prekrasnih mladih žena” i kako nije neočekivano ako će reći da ih voli sve – “ja volim sve ruske žene!”. Nazivajući Ruskinje najtalentiranijim i najljepšim ženama na svijetu, Putin dakako nije zaboravio spomenuti da se jedino talijanske žene mogu mjeriti s ruskima, te je tako nesvjesno ili svjesno vratio uslugu Berlusconiju koji ga je uzeo u obranu svojim “zračnim pištoljem”.

Anything goes!

Dakle, ako postoji koja karakteristika “novih političara” onda to nije samo lijepa žena koja stoji pokraj njih, nego je to i činjenica da svi oni stoje jedni pokraj drugih. Bilo bi pretjerano reći da se radi o nekom novom trojnom paktu (Berlusconi, Putin, Sarkozy), međutim ta se trojka ipak dovoljno razlikuje po jednoj karakteristici od četvrtog najmoćnijeg muškarca na svijetu – dok su Bushevi gafovi na neki tragikomičan način smiješni, sve izjave i cinične geste ove trojke su uznemirujuće. One ukazuju na situaciju u kojoj je apsolutno sve dopušteno, ili da upotrijebimo Sarkozyjevu kritiku ‘68. – upravo za ovu trojicu važi staro načelo anything goes!

I tu se vraćamo na našu lokalnu priču: naravno da će Dellwo – koji je nota bene pošteno odslužio svoju kaznu, za razliku od mnogih “crnih manekena krvavih ruku” – biti okarakteriziran kao “crveni maneken krvavih ruku” i da se ništa neće dogoditi zato jer jedan Pavičić eksplicitno zagovara da “crni manekeni krvavih ruku” dobiju pravo na svoju priču. Prisjetimo se, početak teksta glasi: “Ne znam jeste li primijetili da se u našim novinama nikad uz fotografije osoba u crnim odorama sa slovom U na kapama, a kojih je najviše u proljeće, kad okopne snjegovi nad neobilježnim grobovima, nikad ne može pronaći ni najpovršnija informacija o identitetu tih kostimiranih manekena. Tko su ti golobradi mladići i njihove zbunjene cure? Koje škole pohađaju, imaju li imena, roditelje? Otkud su ti umorni starci, gdje su zaradili penzije? I, na koncu konaca, zašto se preoblače u crne uniforme?”

Pavičiću je, dakle, do toga da i oni dobiju dostojan medijski tretman te da se prema njima mediji ne odnose kao prema utvarama; pa i Hitler, po novome, ima pravo na “svoju priču”, zašto ne bi i mladi ustaše? Pritom se “crni manekeni”, u njegovoj vizuri, naravno shvaćaju kao “manjina”, premda ih je na glavnom zagrebačkom trgu nedavno čak bilo 60.000.