Protiv neokolonijalizma i ciničkih hijerarhija

Slijedi ukratko prikaz glasgowskoga festivala žive umjetnosti The National Review of Live Art (NRLA) u kompleksu (kakav, na žalost, naša zemlja, ah, posve sam sigurna, nikada neće imati) pod nazivom Tramway. Dakle, riječ je o festivalu iniciranoga krajem sedamdesetih, koji funkcionira kao međunarodno susretište žive umjetnosti, i pritom je značajno da NRLA ne nudi samo godišnji susret praktičara i zagovaratelja eksperimentalne interdisciplinarne izvedbene prakse već i podupire takvu praksu, i stoga je na programu Festivala moguće vidjeti, rekli bismo, i tek stasale mlade umjetnike uz etabliranu garnituru žive umjetnosti. Ilustrirajmo primjerom: uz ravnopravni bok skupine Black Market International (BMI) ili pak Guillerma Gómez-Pe?e mogli smo vidjeti performans mladoga Katsunobua Yaguchija (rođen 1978. u Japanu, a živi i radi u Londonu).

Tramway

Katsunobua Yaguchija ovom prigodom nisam slučajno spomenula. Naime, na početku svoga performansa iPROJECTmyCORKING – sonorous son ostavio je vosak u loncu na plinskoj peći, na koji je tijekom izvedbe očito zaboravio, te se publika pri kraju izvedbe doslovno gušila i kašljucala u smradežu i dimu paljevine lonca (njegova dna) i voska. I, naravno, s obzirom na tamošnji strog nadzorni sustav požara, uključio se alarmni sustav i tako smo svi tog posljednjega predvečerja Festivala morali napustiti komplekse Tramwaya sve dok vatrogasci nisu obavili uviđaj “požarnoga” incidenta. Naime, da stvar bude za samoga umjetnika gora (ne i za publiku koja je dobrohotno prihvatila navedeni incident), Katsunobu Yaguchi paljevinu je voska pokušao ugasiti vinom, koje je isto tako koristio u performansu, tako da je lonac, koji je pritom držao u ruci, na vlastito iznenađenje pretvorio u plamteću buktinju. Sve u svemu, “incident” je prihvaćen s razumijevanjem i cjelokupan je program nastavljen nakon pauze od otprilike sat vremena čekanja ispred Tramwaya.

Ukratko, naznačila bih rečenicu-dvije o spomenutom kompleksu u kojemu se održava NRLA. Naime, Tramway slovi kao jedan od većih kompleksa za suvremenu vizualnu i izvedbene umjetnosti u Europi, a nalazi se na broju 25 u Albert Driveu (nedaleko od samoga centra nakon što prijeđete rijeku Clyde od Željezničkoga kolodvora/Central Station). Naime, sama zgrada, koja je sagrađena između 1895. i 1899., prvotno je služila kao remiza za tramvaje, a dizajnirao ju je inženjer William Clark. Kako su se konjušnice, štale nalazile na katu, gdje su bili smješteni konji, koji su u to doba vukli tramvaje, tako se u današnjem kompleksu Tramwaya, pored većih dvorana (koje su zadržale ime kompleksa) u prizemlju (T1, T2, T3, T4), na gornjem katu nalaze prostorije koje su zadržale naziv “Stable” (štala, konjušnica) 1, 2, 3 itd.

Mapirano tijelo

Guillermo Gómez-Pe?a i njegova trupa La Pocha Nostra predstavili su se multimedijalnim performansom Mapa Corpo koji je izvedbeno strukturiran na četiri postamenta između kojih je publika slobodno šetala i birala postaju, minijaturnu pozornicu, i tako mijenjanjem vizure pratila disparatno zbivanje te multimedije o neokolonijalizmu i dekolonijalizmu. I dok je na jednome postamentu feminina figura odjevena u indijsku nošnju plesala prema indijskim simboličkim figurama plesa mišića, i pritom u jednomu trenutku taj ples na iscrtanoj mandali nastavila i s kalašnjikovim u ruci, na postamentu nasuprot nje nalazio se Guillermo Gómez-Pe?a odjeven u androgine kostimografske uljepke: pritom na gornjemu dijelu tijela aplicira odjevni kôd staromeksičkih ratnika, vjerojatno Azteka, a na donjemu dijelu tijela, poput “maskuline”, moćne Fride Kahlo, aplicira suknju, preuzetu iz meksičkoga folklora; i nadalje, na jednoj nozi ima obuvenu crnu vojničku čizmu a na drugoj štiklu s aplikacijama umjetnoga leopardova krzna. I pritom na način bajanja čita višejezičnu poemu kojom apostrofira paranoje globalnoga neokolonijalizma nakon 11. rujna. Nadalje, s jedne strane nalazi se postament na kojemu je položeno nago djevojačko tijelo, prethodno prekriveno zastavom Ujedinjenih naroda, i zakrivenoga, onemogućenoga pogleda, na kojemu druga ženska osoba obavlja akupunkturu iglama, točnije američkim i britanskim zastavicama, zastavama “koalicijskih snaga”. Nasuprot navedenoga postamenta, s druge strane, nalazi se medicinski stol, koji istovremeno otvara i značenje stola na kojemu se provodi kidanje tijela (sparagmos) i jedenje sirovoga mesa (omophagia) ranjenoga tijela. Naime, tijelo je bilo premazano crvenom bojom i aplicirano životinjskim iznutricama, tako da je cijela tekstura tijela-mesa podsjećala na dva konteksta: na obredno vađenje srca u aztečkoj civilizaciji (što je označeno vađenjem životinjskih iznutrica s površine ranjenoga tijela), ali i na figuru lažnih iscjelitelja, u ovom slučaju – političkih iscjelitelja koji svojim globalnim programima uvode međuetničke paranoje i međukulturne tumore. Odlično simbolički osmišljena četverodijelna scena zrcali dominantne binarizme: indijska plesačica s kalašnjikovim u ruci nasuprot androginom staromeksičkom ratniku koji povremeno šetucka među publikom uz pomoć štaka te akupunkturno tijelo s doslovnim mapiranjem moći neokolonijalnih gospodara na njegovoj tjelesnoj površini nasuprot zrcalno postavljenoga ranjenoga i raščerečenoga tijela. Osim toga, izvedba se u jednome trenutku modificirala i u happening kada je publika pozvana da na ranjenome tijelu ispisuje olovkama za oči i ružem za usne poruke, a sam Guillermo Gómez-Pe?a, “urođenički antropolog”, odnosno “techno-shaman-in-drag persona”, silazeći povremeno s postamenta, ostvarivao je prisnu komunikaciju s pojedinim osobama iz publike, poništavajući time tvrde granice između promatrača i izvođača.

Black Market International

Skupina Black Market International svoju petodnevnu instalaciju prostora i vremena izvodila je svakoga dana, i to u trajanju od nekoliko sati: u srijedu od 18 do 22.30 sati, u četvrtak od 14 do 22.30, u petak i subotu od 12 do 22.30, te u nedjelju od 13 do 19.30 sati, a performans su izveli u galerijskoj prostoriji Tramway 2, veličine otprilike 1030 kvadratnih metara. Naravno, s izvedbe se moglo otići po želji, s obzirom na brojni program u okviru Festivala koji je brojio sedamdesetak izvedbi pored instalacija, predavanja i razgovora o viđenim eksperimentalnim praksama, koji su svakoga dana organizirani točno u podne pod nazivom Invitation Breakfast.

Naime, kao što je zapisala Nathalie Perreault u katalogu The Principle of Black Market International 1985.-2005. u povodu jedne njihove prostorne i vremenske instalacije: “Nije jednostavno pisati o akciji BMI-a. Doista je teško opisati četverosatnu akciju u kojoj osam osoba radi bez teme i predodređenog cilja. Opis ne bi bio od velike koristi”, slijedim u potpunosti navedeno mišljenje i za ovu višednevnu izvedbu u kojoj je sudjelovalo jedanaest umjetnika/umjetnica. Stoga, zaustavimo se svega na jednoj slici te instalacije koja, s obzirom na golemo mnoštvo detalja u jedinosti, nalikuje na Boschov imaginarij fragmentiranoga prostora koji se neprestano anamorfizira i rekombinira. Riječ je o instalaciji globalnoga zatopljenja koja je instalirana krajnje simbolički jednostavno: na radnome stolu postavljen je plamenik ispred kojega je položen okrugao plosnat komad leda na čijemu se rubu nalazi staklena čaša puna tekuće vode. Ujedno, na toj plosnatoj ploči smještene su i figure zoosvijeta polarnih krajeva – polarni medvjed, tuljan i pingvin. Led koji se otapa pod toplinom plamenika polako, vrlo polako kaplje na pod sve do trenutka kada se ledena okrugla ploča otopila i s njegova ruba staklena čaša strmoglavila u bezdan krhotina. Riječ je o savršenoj metonimiji globalnoga zatopljenja koje će se, na žalost, producirati u kataklizmičkim razdorima; staklena čaša puna vode na rubu plosnate ledene ploče koja se otapa...

Ptice tuge

I završimo ovaj prikaz o programu NRLA s prisjećanjem na tri sjajne performerice koje su izvele monodrame, odnosno izvedbenu formu koja je u angloameričkoj tradiciji određena kao (solo) performans, a koju Antonio Lauer naziva verbalni ili američki performans. Riječ je o švedskoj umjetnici Charlotte Engelkes s odličnim performansom Miss Very Wagner, nadalje, o britanskoj umjetnici Marcii Farquhar s performansom Acts of Clothing: 7up i kanadskoj umjetnici Alexis O’Hari s interaktivnim događanjem The Sorrow Sponge, koji je inscenirala na stilskom dvosjedu na gornjem katu Tramwaya, a u okviru kojega je pojedinačno pozivala publiku da podijeli iskustvo tuge naslanjanjem glave na njezino “The Sorrow Sponge” rame, ali s krajnje optimističnim stavom: “Ne možete zaustaviti ptice tuge da lete iznad vaših glava, ali ih možete zaustaviti da se gnijezde u vašoj kosi”. Osim te interaktivne žive instalacije, posljednjega je dana Alexis O’Hara izvela multimedijalni performans u kojemu je demonstrirala sjajno sempliranje (na nizu električnih pedala), kao i modulacije vlastita glasa u izvedbenoj poeziji. Svakako središnja figura ovogodišnjega NRLA-a bila je i Anne Seagrave s nezaboravnim multimedijalnim performansom Jamais Vu, koji, kao što je sama apostrofirala, funkcionira kao vizualizacija psihičkoga stanja, putovanje kroz sebe, pridodajemo, kroz plesne tehnike svog savršeno satkanoga androginoga tijela.

Uglavnom – nezaboravno, a ostale informacije o drugim umjetnicima i umjetnicama koji su sudjelovali na ovogodišnjem NRLA-u svakako pogledajte, ako želite, na festivalskoj web-stranici www.newmoves.co.uk. I na kraju da spomenemo da je ove godine od naših umjetnika u program festivala The National Review of Live Art ušao Robert Franciszty s animalističkim performansom O pravdi ili crno-bijeli svijet/lista (inače, iznimno prihvaćen u sredini koja, srećom, ne dijeli umjetnost od aktivizma) i Lena Šimić (točnije, spomenuta umjetnica živi i radi u Velikoj Britaniji), a koja je svojim performansom najavila reinterpretaciju biograma Ivane Orleanske, odnosno izazova koncepta heroizma. Uslijedio je povratak s pticama tuge Alexis O’Hare u hrvatsku kulturnu stvarnost bez kompleksa poput Tramwaya, bez festivala žive umjetnosti poput NRLA i njegove umjetničke direktorice Nikki Milican...