Razgovarali smo s pokretačicom ruskog književnog časopisa Nosorog o društvenom kontekstu jednog samizdata koji se bavi književnošću
Samizdat kao oblik nezavisnog izdavaštva i danas živi u Rusiji. Književni časopis neobičnog naziva Nosorog, kojeg je pokrenula književna kritičarka i spisateljica Katja Morozova, primjer je jedne takve inicijative. Prva dva broja Nosoroga plijene pozornost vizualnim izgledom te predstavljaju mlade pisce i likovne umjetnike, a novi prijevod Mallarméove poeme samo je potvrda da će ovdje na prvom mjestu biti eksperiment.
Kako je nastala ideja da pokrenete književni časopis?
Još u studentskim danima htjela sam pokrenuti književni časopis, ali se realizacija te ideje, što vjerojatno nije sasvim slučajno, poklopila s izvjesnim periodom i situacijom u današnjim medijima. Danas taj period opisujemo uz pomoć jedne riječi: kriza. I pritom ne mislim samo na ekonomski aspekt te krize. Čini se da je kraj velikim i skupim projektima, a na njihovo mjesto dolaze nezavisni projekti, samizdati, specijaliziranija izdanja. Jedna takva priča je i nezavisni književni časopis. Znakovito je da se istodobno s Nosorogom pojavljuju i drugi, slični nezavisni projekti (primjerice, časopisi 12 krajnosti ili Rusija bez nas).
Koliko ljudi čini redakciju jednog nezavisnog književnog časopisa kao što je Nosorog i tko je zaslužan za njegov zanimljiv izgled?
Našu redakciju čini samo dvoje ljudi: ja i moj kolega, pjesnik i kritičar Igor Gulin, koji mi se pridružio još u početnoj fazi nastanka časopisa. Bez njega ništa ne bi bilo moguće. Osobitu pažnju smo posvetili vanjskom izgledu. Maketu prvih dvaju brojeva napravio je moskovski dizajner Kirill Gluščenko. Doduše, od sljedećeg broja koji izlazi početkom ožujka, s nama će raditi drugi dizajner, autor stranice VOS (w-o-s.ru; op. prev. Vokrug Ogromnaja Strana) Aleksej Ivanovskij, pa će časopis dobiti svoj novi izgled.
Ionesco - komentator suvremene Rusije
Naziv časopisa upućuje na istoimenu dramu Eugena Ionesca. Likovi u toj drami se redom preobražavaju u nosoroge, a glavni lik se uspijeva oduprijeti ‘’nosorogizaciji’’ do samog kraja drame kada njegov strah i odbojnost prema nosorozima zamjenjuje razumijevanje pa se i sam uklopi u novi poredak. U kojem pogledu časopis Nosorog nastoji odraziti apsurd prisutan kod Ionesca?
Naziv časopisa govori puno toga, ponajviše zbog asocijacije na Ionescovu dramu. Poetika apsurda nam je svakako bliska, ali se ne bismo htjeli ograničiti na rad sa samo jednom skupinom autora. Dokaz toga je i prvi broj Nosoroga koji je svojevrstan manifest. U jednom trenutku smo se usuglasili oko toga da budemo glasnogovornikom određene ideologije bez obzira na to što je svatko od nas svjestan vlastitih stavova i zna kojoj ideologiji pripada. Isto vrijedi i za književne pravce: bliske su nam modernističke i avangardne tendencije, ali časopis u većini slučajeva moramo predstaviti u drugom, manje eksperimentalnom izričaju. Što se tiče općeg metaknjiževnog značenja emblema nosoroga, on je nastao iz nekoliko fragmenata. Naravno, očigledna je njegova veza s Ionescom i ona može doprinijeti razvijanju vlastitih asocijativnih mehanizama kod svakog čitatelja. Ipak, svi podjednako možemo osjetiti neobjašnjive podsvjesne osjećaje straha i tjeskobe, koji sežu iz prošlih vremena, a upravo se ti osjećaji neizbježno pojavljuju pri svakom susretu s Ionescom. To je zajedničko što karakterizira našu suvremenu situaciju u Rusiji. Radi se o donekle neuhvatljivom društvenom motivu koji je za nas itekako važan i kojem treba pokloniti pažnju. Zato treba shvatiti da je Nosorog mjesto za takva iskustva, njihov brojnik i nazivnik, i da ovdje nije riječ o nosorogu u kojeg se pretvaraju heroji Ionescove drame. Njegova je drama nazvana u čast nosorozima, ali je njena tema protivljenje “nosorogizaciji”, strah i borba s njima i sa situacijom u cjelini.
Također treba istaknuti da nam načelno nekritička pozicija (jer ne tiskamo kritiku i teoriju, već samo beletristiku) dozvoljava da se prema “Nosorogu” odnosimo kao prema nečemu što je iznad društva i iznad književnosti. Nosorog je jedan od stvarnih prototipova srednjovjekovnog mitskog jednoroga kojeg su ljudi lovili radi njegove nadnaravne moći – protuotrova. Tekstove koje objavljujemo u ovom časopisu također možemo smatrati nekim tipom protuotrova.
Privatno stvaralaštvo kao politički čin
Čini se da kod Nosoroga važnu ulogu igra upravo suradnja s likovnim umjetnicima. Dosad je bila riječ uglavnom o figurativnim radovima. U kojem pogledu ona doprinosi jednom književnom časopisu u cjelini?
Iako se predstavljamo kao književni časopis koji uglavnom objavljuje prozu i poeziju, u nekoj mjeri se ovdje radi o književno-umjetničkom časopisu jer ton svakog broja određuje i njegova vizualna komponenta koju čini naslovnica i prilog u boji s reprodukcijama različitih likovnih radova. U prvom su broju objavljeni radovi mladog ruskog slikara Kirilla Garšina kojem je Nosorog otvorio brojne mogućnosti. U drugom broju našli su se radovi Rumunjke Teodore Aksente, predstavnice umjetničke škole Kluž. Ovo dvoje autora povezuju i brojne druge sličnosti osim činjenice da je u oba slučaja riječ o figurativnim slikarima. Naime, većina stanovništva s prostora bivšeg SSSR-a živi u stanju svakodnevnog nadrealizma. Spoj bijede i bezizlaznosti koji je ovdje posrijedi ima obilježja traumatskog stanja izazvanog raspadom države i svi problemi teže svojevrsnom nadrealističnom i apsurdnom izlazu. Na Internetu postoji uvriježen termin weird russians (“ludi rusi”) koji nije primjenjiv samo na Ruse, nego i na stanovnike ostalih istočnoeuropskih zemalja. Izraz prije svega upućuje na fotografije koje prikazuju posve neobično i apsurdno ponašanje ljudi, a koji se nikako ne uklapaju, ponašanjem ni vanjskim izgledom, u standarde stanovnika kapitalističkih zemalja. Upravo se tom temom bavi i Kirill Garšin, prenoseći na papir prizore sa starih polaroidnih fotografija koji prikazuju postsovjetske praznike i svakodnevicu. Stvaralaštvo Teodore Aksente slijedi slične principe, iako u njenim radovima dolazi do izražaja i nadrealistički element pred kojim uzmiče kritički realizam prikazane svakodnevice. Njena naslovnica u drugom broju časopisa predstavlja naličje nosoroga, a ujedno i prikazuje neke od likova iz objavljenih djela. Tekstovi koje čitatelj može pronaći unutar svakog broja imaju određen stil koji je vizualno prenesen na naslovnici. Osim toga, svaki rad u određenom pogledu doprinosi cjelokupnom stilu izdanja, uznemirujućem, zagonetnom, zastrašujućem i, na kraju krajeva, apsurdnom.
Možete li usporediti Nosorog s ostalim književnim samizdatima u Rusiji? U Rusiji danas postoje i drugi zanimljivi samizdati koji se ne bave isključivo književnošću...
Od suvremenih književnih časopisa koji su se pojavili u posljednjih nekoliko godina i koji označavaju novi val samizdata, izdvojila bih Rusku prozu i [Translit] kao najupečatljivije primjere, iako se tu, naravno, kada ne govorimo samo o književnosti, pojavljuje i velik broj zinova koji podsjećaju na europske i američke primjere. Ako govorimo o književnim časopisima, treba spomenuti da je ovaj format u Rusiji i dalje najvažniji te u nekoj mjeri i najranjiviji (to se ne odnosi samo na samizdat, nego i na posve službena izdanja). Prevelik je teret odgovornosti na leđima onih koji žele ostaviti traga u povijesti ovog fenomena, pogotovo nakon takvih časopisa kao što su Sovremennik, Lef i Novyj mir. Važni književni časopisi u Rusiji su oduvijek bili mjesto međudjelovanja književnosti i politike. Devedesetih se taj sistem raspada pa danas u književnim časopisima nema ni deset posto od njihovog prijašnjeg utjecaja - ni književnog, ni političkog. Postepenoj promjeni ove situacije, s naglaskom na jačanje političkog, u velikoj mjeri doprinose naši kolege iz almanaha [Translit]. Nosorog još uvijek, ako ćemo se koristiti terminom iz eseja pjesnika Kirilla Medvedeva objavljenog u [Translitu], radi s poetikom “privatnog stvaralaštva”, formalnijom, usmjerenom na estetska traženja. No, ako se bolje pozabavimo ovim problemom, pokazat će se da čak i “privatno stvaralaštvo” u današnjoj Rusiji, kroz format časopisa kakav je Nosorog, postaje prostor političkog: sama činjenica da stvaraš nezavisni prostor za književne eksperimente, osobito tijekom 2015. godine koju je Ruska Federacija prozvala godinom književnosti, predstavlja određeni politički čin.
Stihijsko formiranje publike
Nosorog je mlad časopis. Dosad su izašla tek dva broja, a časopis je već izazvao interes i izvan Rusije. Kakav je interes u Rusiji za književnim časopisima i općenito ovakvim tipom kulture? Vjerojatno ciljate na određen krug ljudi.
Nosorog je izazvao vrlo velik interes prije svega u Moskvi i Sankt Peterburgu što je uglavnom povezano s visokom razinom potrošačke kulture, pa tako i s dijelom intelektualne kulture koja tijekom posljednjeg desetljeća živi u određenim krugovima aktivnih i kreativnih mladih ljudi, predstavnika srednjeg sloja. Mane takvog tipa potrošnje i odnosa prema kulturi kao robi su očigledni. Pa ipak, osim profesionalnih čitatelja i književnih radnika, upravo taj sloj čini osnovnu publiku časopisa. Nismo provodili nikakva istraživanja o ciljanom čitateljstvu. U našem se slučaju publika stvara stihijski, bukvalno pred našim očima, što je također zanimljivo promatrati jer nam omogućuje donošenje nekih zaključaka o društvenim procesima u našoj zemlji.
U prvom ste broju kao svojevrsni manifest objavili poemu Stephana Mallarméa “Bacanje kocke nikad neće ukinuti slučaj”. U drugom ste se broju okrenuli iranskoj poeziji. Kakve zanimljivosti, što se tiče tema i sadržaja, pripremate za buduće brojeve?
Ideja da objavimo poemu Mallarméa uslijedila je nakon odluke da tiskamo prijevod knjige Quentina Meillassouxa Broj i sirena, posvećen analizi te poeme. Meillassoux pripada spekulativnom realizmu, pravcu koji je trenutno vrlo popularan u Rusiji, a njegovo djelo ovdje još uvijek nije prevedeno ni objavljeno. To nije samo filozofski tekst, nego i svojevrsni pokušaj književne interpretacije koji me osobno u potpunosti oduševio. Meillassoux je opširno pisao o rođenju nove poezije, o Mallarméu kao prekretnici nakon koje poezija nije mogla ostati ista. U Nosorogu uglavnom nema mjesta za tradicionalnu poeziju i zato je opsežan filozofski tekst u prvom broju bio krucijalan za promišljanje njenog značenja. Samo Mallarméovo djelo objavljeno je u novom prijevodu pjesnika Kirilla Korčagina.
Suvremena iranska poezija je posve nepoznata u Rusiji i ovo je prvi put da su djela ovih autora objavljena. Zatim, politička situacija u Iranu ponekad podsjeća na našu, odnosi vlasti i kulturnih djelatnika također, pa se ovdje radi o jednoj djelomičnoj usporedbi, iako je u prvom planu, naravno, upoznavanje naših čitatelja s poetskom misli te zemlje.
Što se tiče planova za sljedeće brojeve, s potpunom preciznosti mogu najaviti tek sljedeći broj koji će uvjetno biti posvećen manirizmu, kako u književnosti, tako i u slikarstvu. Objavit ćemo prijevod ulomka iz francuskog manirističkog romana Floridine pustolovine Francoisa Beroaldea de Vervillea koji dosad nije objavljen na ruskom jeziku. Od drugih zanimljivih tekstova namjeravamo objaviti poeziju i dnevnik Gerarda Manleya Hopkinsa, nekoliko novih djela naših mladih prozaika i veliki esej glavnog ruskog stručnjaka za manirizam, povjesničara Arkadija Ippolitova.