Protiv omerte

Novi roman Miljenka Jergovića Freelander prva je njegova knjiga koja premijerno izlazi u Sarajevu, umjesto u Zagrebu, još od piščeva dolaska u hrvatsku metropolu početkom devedesetih. Razlozi za to su manje-više poznati. Nakon što je pretprošle godine u romanu Ruta Tannenbaum kritički propisao o zagrebačkim godinama Drugoga svjetskog rata, izložen je kanonadi optužbi i invektiva i ušao u sukobe sa zavidnim brojem aktera lokalne kulturne i medijske scene. Znani i neznani, pozvani i nepozvani, a mahom samozvani čuvari identiteta glavnoga grada, podigli su zaglušnu halabuku oko tog proznog prikaza neslavne endehazijske epizode zagrebačke povijesti. Povode za bijes pronašli su mnogi koji mu već godinama lijepe etiketu “zagrebofoba”, ponajviše, dakako, ne bi li afirmirali vlastito zagrebofilstvo i legitimirali svoj koncept identiteta grada. Kao i uvijek kada se o književnosti priča više nego što je uobičajeno, o književnim je temama bilo najmanje riječi. Manirom neurotično pedantnih čistunaca, Jergovićevi su oponenti pronalazili u romanu sitne povijesne netočnosti, ukazivali na neadekvatnosti nekih izraza korištenih u dijalozima i, ukratko, činili sve da u prvi plan iznesu što više sporednih detalja kako bi eskivirali eventualnu raspravu o cjelini teksta i širini konteksta Rute. Da ne bi bilo nesporazuma, taj roman ne spada u vrhunce autorova opusa, ali njegovi problemi ipak nisu u piščevu slabijem znanju o tome “kak’ su se stari Zagrepčanci zaprav’ razgovarali” dok su zemljom vladali rasni zakoni. U Freelanderu autor nije odolio da se, onako usput, ne naruga takvim prigovorima, pa je samoga sebe uključio u radnju kao epizodista kojemu glavni lik, inače umirovljeni profesor povijesti, susrevši ga na utrinskoj tržnici prigovara što je cara Franju Josipa Prvog u svome najpoznatijem romanu nazvao Franjo Josip Drugi. Jergović je, pritom, sačuvao i dovoljno samoironije da odmah opiše i vlastitu uvrijeđenu reakciju na taj prigovor, a ni na stvarne prigovore nije reagirao blaže, pa su svađe, eto, kulminirale raskidom suradnje s njegovim stalnim nakladnikom, Durieuxom Nenada Popovića, i objavljivanjem Freelandera u novopokrenutoj izdavačkoj kući Ajfelov most Semezdina Mehmedinovića.

Bosna na razmeđu 19. i 21. stoljeća

Slučajno ili ne, sadržaj romana kao da izdaleka reflektira te izvanknjiževne okolnosti. Pripovijest, naime, prati povratak već spomenutog bivšeg srednjoškolskog profesora Karla Aduma iz Zagreba u rodno Sarajevo. U Sarajevu je Adum proveo rano djetinjstvo, ali, preselivši se po završetku Drugoga svjetskog rata nikada ga više nije posjetio. Sada, netom nakon što mu je umrla supruga i nakon što je umirovljen, pa se čini da mu je preostalo tek raspoređivati preostalo vrijeme svakodnevnim rutinama i prisjećanjima na bolju prošlost, on prima telegram kojim ga pozivaju na čitanje oporuke strica, čovjeka s kojim je njegova obitelj bila u zavadi i kojega se gotovo i ne sjeća. Taj zaplet je tek otponac za odmotavanje retrospektivne pripovijesti o profesorovu životu s jedne, ali i vizije današnje Bosne kao neobične zemlje na razmeđu 19. i 21. stoljeća, u kojoj je na štandovima piratskom robom u Republici Srpskoj pored CD-ova turbofolk diva Seke Aleksić i Dare Bubamare izložen i onaj s ustaškom poskočicom Jasenovac i Gradiška Stara u izvedbi Marka Perkovića Thompsona, a seoski moćnici kupuju “na neviđeno” jedanaestoricu gladnih Brazilaca kako bi lokalni nogometni klub uveli u prvu ligu.

Adum na čitanje posljednje volje putuje starim “volvom”, svojim prvim automobilom koji vozi još od sredine sedamdesetih. Nekad, taj je auto bio ekstravagancija, limuzina kakvu “nije vozio ni centarfor Dinama”; sada je tek dobro održavan, ali ostario i bezvrijedan podsjetnik na doba kada je od života očekivao puno više nego što je kasnije dobio. U sumi tog života porazi, kukavičluci i propuštene prilike daleko su učestaliji od sretnih trenutaka, i postupno se slažu u mutan i neveseo životopis kroz okvirnu priču koja vremenski obuhvaća profesorovo jednodnevno putovanje preko Slavonskog i Bosanskog Broda, Dervente, Doboja i Zenice, ali i jedan zagrebački dan koji mu prethodi te jedan sarajevski koji slijedi.

Taj popis malih, privatnih nesreća i užasa neraskidivo upletenih u tragedije nedavne povijesti ovih prostora započinje Adumovim djetinjstvom u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Njegov otac je invalid, u spominjanoj svađi sa stricem izgubio je palac. Uzroke te prepirke profesor nikada nije doznao, ali otac je nakon nje ostao opustošen, zatvorio se u sobu i dane provodio u nesuvislim kletvama, grebući s preostala četiri prsta osakaćene šake po zidovima dok ih ne bi raskrvario. Majka se, za to vrijeme, entuzijastično podavala viđenijim sarajevskim ustašama i nacistima, fascinirana njihovom moći. Malenog je sina oblačila u crnu uniformu i učila ga da salutira “kao Duce”, ali za njega, zapravo, nije pretjerano marila. Obiteljsko preseljenje u Zagreb, nakon završetka rata, neće bitno promijeniti stvari: drukčije su tek uniforme majčinih ljubavnika. Adumov odnos spram majke ostat će do njezine starosti i smrti kompleksan, opterećen i zatrovan predbacivanjem, zamjeranjem i golemom distancom. Niti profesija mu neće donijeti uspjeh: jedini je kandidat za asistenta na Sveučilištu koji nije odbijen političkom direktivom, nego zato što ga studenti nisu htjeli, a tu mu vijest cinično priopćuje izvjesni profesor Šušnjar, lik kojega je Jergović evidentno modelirao aludirajući na pokojnog Stipu Šuvara. Adum, tako, do umirovljenja ostaje gimnazijski predavač, a čitatelj prati kako ideološki denuncira kolege iz zbornice, ogovara ih i podmeće im, da bi u devedesetima dočekao i priliku da se osveti ciničnom Šušnjaru.

Snaga zaborava

O profesorovu braku doznaje se malo, a i to je obojeno njegovim žaljenjem za bliskošću i nježnošću koje su s vremenom izblijedjele u brigama svakodnevice i tupilu navike. U tom retrospektivnom odmotavanju promašaja i pogrešaka Karlo Adum gotovo je uvijek slab i često maliciozan, osjetljiv je i uvredljiv, nemoralan i nekarakteran, sklon podvalama i spletkama s vrlo ozbiljnim posljedicama za tuđe sudbine; usprkos svemu tome, nikada nije odiozan niti degutantan, i ako čitatelj uspostavi emotivnu relaciju spram lika, tada je to relacija empatije i sažaljenja.

Profesora Karla Aduma pripovjedač je izgradio pozorno i vrlo promišljeno, sugestivno i s profinjenim osjećajem za detalje ponašanja. Riječ je o jednom od najzaoukruženijih i najboljih Jergovićevih likova dosad. On je upravo freelander iz naslova, premda taj motiv u romanu funkcionira na više razina; čovjek je bez zavičaja, koji senzibilitetom ne pripada niti jednom gradu, niti jednoj tradiciji, niti jednom mentalitetu. Značajno je što će se tek prispjevši u Sarajevo prisjetiti tragičnog događaja kojem je još kao dijete bio svjedok i zbog kojeg su njegovi morali odseliti u Zagreb. Sve ove godine on nije ni pomislio na vlastitu krivnju za odlazak iz rodnoga grada, kao što nije mislio ni na taj grad, niti na Bosnu. Freelander je, tako, tekst o potrazi za identitetom, ali, prije svega, tekst o snazi zaborava, mehanizmima potiskivanja, ignoriranja i iskrivljavanja prošlosti, o prazninama u sjećanju i lažljivim uspomenama kojima se identiteti formiraju. Lik Karla Aduma, tako, istodobno je i upečatljiv komentar ovdašnjih kolektivnih zabluda, samozavaravanja i prešućivanja, a činjenica da je profesor pritom nominalno stručnjak za povijest samo ironizira cijelu stvar: on na Bosnu gleda kroz stereotipe i predrasude uobičajene za zemlje kojima je ona istočno, pa na putovanje, za svaki slučaj, nosi čak i pištolj. Upravo zahvaljujući tome, priča dobiva na napetosti, iako se motiv pištolja mogao i ekonomičnije iskoristiti, ne pribjegavajući tako često poigravanju s prastarom konvencijom prema kojoj oružje koje se pojavljuje na prvim stranicama mora opaliti pri kraju djela.

Automobili kao simboli nerealiziranih nadanja

A kada je o prigovorima riječ, najozbiljniji bi se dali uputiti onim, na sreću rijetkim, dionicama teksta u kojima Jergović nije uspio suzdržati sebi svojstvenu autorsku maniru sentencioznosti i “mudrovanja”, pa se komentari o nasilju u Americi ili terorizmu Al Qaide čitaju kao nepotreban, pretenciozan, površan i neduhovit danak nedostatku spisateljske discipline. Posebnu pozornost zaslužuje motiv profesorova starog automobila. Poznavatelje Jergovićevog opusa taj će “volvo” vjerojatno podsjetiti na drugog oldtimera, Buick Riveru iz istoimena piščeva romana-prvijenca. Ti automobili na cestama Jergovićevih pripovijesti funkcioniraju kao simboli nerealiziranih nadanja njihovih vozača, čuvajući bogat potencijal za rasplitanje priča o neshvaćenosti, neuklopljenosti i nepripadanju, pa se izvanredno uklapaju u njegovu poetiku zasićenu nesuzdržanom povišenom emocijom. Ne čudi, stoga, što bi, prema autorovim riječima, Freelander trebao biti tek druga u nastajućem nizu knjiga “o autima i ljudima”.

Žanrovski, dalo bi ga se nazvati “romanom ceste”, što nije naročito učestala oznaka u našoj književnosti, iz krajnje jednostavnih razloga: dok se likovi iz američkih romana voze, primjerice, Routeom 66, cestom koja spaja dva kraja SAD-a dužinom od gotovo 4000 kilometara, ovdašnji su književni putnici na cilju već za koji sat, pa to može biti dovoljno tek za crticu ili kraću pripovijetku. Jergović s ovakvim nedostatkom “pogonskoga goriva” za pripovijedanje, naravno, nema velikih problema. On i dalje zavođenje pričom shvaća kao umijeće neprestanog digresiranja, umetanja zaokruženih pripovjednih epizoda i refleksivnih pasaža, vremenskih skokova i asocijativnih skretanja. Pripovjedni rukavci njegovih romana uvijek su razgranati i nepredvidljivo meandriraju.

I ma koliko Jergović bio umješan i vješt pripovjedač, pri takvom strukturiranju naracije sve stoji i pada na osnovnom, temeljnom konceptu koji ta nebrojena pripovjedna skretanja, umetanja i odgađanja zaokružuje, opravdava i sprječava da se raspu u nesvrhovitu skribomaniju i pripovjednu logoreju. Ponekad je takav koncept pronalazio, ponekad ne; u Freelanderu je nedvojbeno uspio. Roman je zaokružen i, premda ne donosi značajnije pomake u Jergovićevom autorskom rukopisu – a njih, uostalom, malo tko i očekuje – zasigurno je među boljim knjigama pozamašnog autorskog opusa. Pritom je, treba spomenuti, ideološki i politički znatno provokativniji, oštriji i hrabriji od Rute Tannenbaum, ali to se površnom čitanju, naravno, neće otkriti. Pisac je, tako, ovaj put bio pošteđen otrovnih strelica, ali to je tek deminutivan opis kritičke recepcije ovog romana u Hrvatskoj.

Freelander je prilično temeljito prešućen – izuzmemo li manji broj kulturnjačkih medija, stvar gotovo da je nalikovala na omertu. Naravno, uvijek se može potražiti opravdanje u činjenici da je knjigu izdao inozemni nakladnik, ali on se istodobno uistinu potrudio distribuirati je mrežom hrvatskih knjižara, tako da prešućivanje knjige autora o kojem se do jučer entuzijastično pisalo i o kojem se govorilo preko svake mjere pokazuje tek isključivost, hipokriziju i neodgovornost sitnih interesa i golemih taština – sve ono što dragovoljci bitke za kulturni identitet Zagreba i Hrvatske vjerojatno nikada neće primijetiti. Niti će shvatiti koliko rječito neugodna šutnja što se slegla oko Freelandera govori o palanci skrivenoj fasadama metropole.