Protiv patrijarhata revolucijom, a ne reformacijom

“Ono što tražimo nije ništa manje nego potpuna revolucija, revolucija čiji će oblici stvoriti budućnost oslobođenu neravnopravnosti, dominacije i nepoštovanja individualnih razlika – ukratko, feminističko-anarhističku revoluciju.” Taj gorljivi citat pripada Peggy Kornegger, autorici djela Anarchism: the Feminist Connection. Kad govori o revoluciji, ona misli na potpuno, radikalno oslobađanje, na rodnu i socijalnu revoluciju.

Isti su ti koncepti u temeljima Anarhofeminističkog festivala koji se prošli vikend prvi put održao u Zagrebu. Trodnevni program (od petka 13. do nedjelje 15. travnja) obuhvatio je niz predavanja, rasprava, radionica i izložbi, a ostvaren je uz pomoć gostiju iz Grčke, Makedonije, Srbije, Rumunjske, Češke, Poljske i Hrvatske. Sudionice su artikulirale kritiku postojećeg stanja u društvu, predstavile neke alternativne uradi sam/a modele djelovanja, a neke su rasprave bile usmjerene prema subverziji kategorije roda. Iza cijelog projekta stoji Anfema, neformalna, nehijerarhijska, neprofitna i samoodrživa skupina ljudi koji su se 1999. godine povezali sustavom uzajamne solidarnosti, suradnje, osobne odgovornosti i zagovaranja individualnosti. Skupina kroz različite projekte promiče ideju anarhofeminizma koja objedinjuje anarhizam i feminizam, međusobno ih dopunjuje, te negira svaku klasnu i spolnu represiju.

Feminizam je danas jedini aktivni anarhizam

Ideja je intrigantna. Zanimljivo je vidjeti što to anarhizam i feminizam imaju zajedničko, koje to dodirne točke dvaju pokreta čine takav festival smislenim. Odgovor daje (naslutiti) Lynne Farrow u Feminism as Anarchism: “Feminizam prakticira ono što anarhizam propovijeda. Možemo otići toliko daleko i tvrditi kako su feministkinje i feministi jedina postojeća skupina koju iskreno možemo nazvati anarhizmom u praksi.”

Feministička borba protiv patrijarhata iznimno je teška i zahtjevna, zbog duboke ukorijenjenosti patrijarhalne svijesti u društvu gotovo od početka ljudskoga roda. Pojava feminizma znatno je narušila dotadašnji tijek društvene evolucije - ali se onda dogodilo (i to naravno ne samo od sebe) da je sustav progutao i infiltrirao revolucionarnost feminizma. Anarhizam želi izbjeći tu sudbinu kombiniranjem anarhističke metode, prezira prema sustavu i svim oblicima autoriteta, a pogotovo državi, i osnovnim idejama feminizma.

Iščitavanjem literature (poput Cathy Levine, The Tyranny of Tyranny) otvaraju se pitanja, a odgovori uzmiču. Zar ne bi anarhizam već sam po sebi trebao sadržavati ideje feminizma? Što je s feminističkom kritikom anarhističke prakse? (Ona potječe iz 19. stoljeća i odnosi se na dominantno ponašanje muškaraca unutar anarhističkog pokreta, to jest njihovo preuzimanje postojećih patrijarhalnih obrazaca ponašanja i prenošenje u anarhistički pokret, čime se on maskulinizira i grubo militarizira.)

Ustvari, dva su se iskonski srodna pokreta - anarhizam i feminizam - udaljili kad je borba protiv države kao represivnog sustava potisnula borbu protiv patrijarhata. Usporen je proces osvještavanja jednakovrijednosti spolova, a time i proces subverzije nametnutih kategorija roda. Djelujući kao pokret prema van, zanemarila se važnost borbe iznutra.

Anfema i njezin Anarhofeministički festival zadrli su u novo isprepletanje onoga što i nije trebalo biti razdvojeno, unatoč tome što je feminizam za razliku od naglog anarhizma u biti reformističkog karaktera, jer nastoji ostvariti jednaka prava za sve ljude unutar postojećeg sustava. Točka u kojoj su se feminizam i anarhizam najviše spojili je radikalni feminizam, koji hoće izravnom akcijom, a ne polaganim insistiranjem, ostvariti pravednost u društvu.

Uradi-sam/a

Organizatorica Festivala Sunčana (anarhofeminizam nalaže prešućivanje prezimena kao simbola patrijarhalnog žigosanja) navodi vrlo važnu, iako na prvi pogled banalnu razliku između anarhizma i feminizma (pa i onoga radikalnog). Različitim ih, naime, čini način financiranja programa.

“Za feminističke je skupine karakteristično hijerarhijsko organiziranje skupina i financiranje kroz pisanje zahtjeva za projekt, poslanih raznim fondacijama, pa čak i veleposlanstvima (danas je razlika samo to što se više pazi koje se veleposlanstvu šalje zahtjev), ministarstvima i drugim tijelima vlasti. Također su takve skupine spremne na suradnju s pojedinim državnim tijelima; one vide ostvarenje ciljeva borbe u donošenju novih zakona. Za razliku od toga, anarhofeminističke skupine ne surađuju ni s kakvim tijelima vlasti, a financiraju se same, koristeći se metodama uradi sam/a pristupa”, kaže Sunčana, ističući kako je u praksi teško ostvariti takve anarhističke načine funkcioniranja, ponajprije zbog opće indoktrinacije ljudi odraslih u ovom kapitalističkom i patrijarhalnom sustavu.

Ipak je stvar uspjela. Novac za organizaciju prikupljan je intenzivno u posljednjih nekoliko mjeseci, pojedinačnim donacijama i na dobrotvornim koncertima demo bendova na vrlo nekonvencionalnim mjestima (poput skvota na Knežiji), a sve ostalo bila je stvar umrežavanja pristaša festivala: smještaj za sudionice koje su u Zagreb došle iz inozemstva bio je improviziran kod bilo koga s krevetom viška tko je bio voljan primiti cimericu za vikend; tako jednostavno. Prostor je ustupio net klub Mama u Preradovićevoj.

“Možda je dugotrajnije i zahtjevnije od dobivanja sredstava kroz razne fondacije, ali je definitivno slađe kad nešto postigneš sama, zahvaljujući suradnji i međuljudskoj solidarnosti. Osim toga, važno nam je da dokažemo ponajprije sebi samima da se takva vrsta događaja može organizirati pomoću uradi-sama-principa, te da je samoodrživost neobilazni dio anarhističkog djelovanja”, zaključuje Sunčana.

Približavanje anarho-fem ideja lokalnoj zajednici

Konačno, ono najvažnije: sam program. U Anfemi nisu htjeli da se festival pretvori u puka izlaganja i teoretiziranja, nego su ga oplemenili praktičnim stvarima poput radionica sitotiska, fanzina, DJ-inga. Za preispitivanje anarhofeminističkih stajališta osobito je vrijedna bila radionica-predavanje Anarhofeminizam neće biti televiziran – o odnosu anarhofeminizma i medija. Predstavila ju je skupina Emancypunx i Kvir sfera kolektiv iz Poljske. Govorilo se o tome s kojim se problemima suočavaju anarhofeministice kad pokušaju prenijeti svoje ideje širem društvu i javnim medijima, o tome koje situacije treba pritom izbjegavati i kako učinkovito raditi bez reproduciranja odnosa moći i stereotipa. Predstavljeno je samoedukacijsko djelovanje anarhofeminističkih aktivistkinja iz Češke, a posljednjeg dana festivala dogodile su se dvije najvažnije rasprave – o autonomnim ženskim prostorima i smjerovima te budućnosti anarhofeminističkog pokreta. O tom posljednjem Sunčana kaže:

“Festival je organiziran radi približavanja anarhofeminističkih ideja lokalnoj zajednici, budući da je kao kombinacija tih ideja široj javnosti potpuno nepoznata. Cilj je i razvijati suradnju između postojećih projekata ili skupina koje se bave tim idejama. Nadamo se da će se razbiti mnoge predrasude vezane za anarhizam i da će anarhisti i anarhistkinje shvatiti važnost širenja ideje feminizma anarhističkim metodama.”

Nije zanemarivo ni to da je, s obzirom na malobrojnost anarhofeminističkih skupina i njihovu geografsku raštrkanost, Anarhofeminističkim festivalom učinjen velik korak prema njihovoj boljoj povezanosti i suradnji.

Od triju izložaba koje su pratile festival, jedna je bila osobito zanimljiva. Zlostavljanje: prešućena stvarnost – tako je nazvan izloženi ciklus fotografija i novinskih isječaka koji je upozoravao na povezanost borbe za prava životinja s onom za prava žena, te muškog nasilja koje se u patrijarhalnom društvu čini nad ženama i onog koje društvo čini nad životinjama. Svakako, usporedba vrijedna razmišljanja.