Protiv struje

Nakon objave prvog albuma izabranih stripova iz magazina Love & Rockets braće Hernandez, koje potpisuje stariji brat Gilbert, Fibra je u drugom albumu domaćoj publici predstavila mlađeg brata Jaimea i njegov udarni serijal Mechanics (Mehaničari ili Mehaničarke), koji kasnije mijenja naziv u Locas (Ludače). Promjena naziva serijala bila je uvjetovana promjenom njegova karaktera, s obzirom na to da je Jaime prošao sličan razvojni put kao i Gilbert: od stripova koji izražavaju prije svega ljubav prema stripu do stripova koji govore o ljubavi prema i među ljudima. Kako su braća odrastala zajedno, u djetinjstvu su čitala iste stripove i njihovi su uzori vrlo slični. Tako su i Jaimea u ranoj fazi stvaralaštva fascinirali superheroji, naivni znanstveno-fantastični zapleti, pomalo idealizirani likovi… Ukratko, sve ono što čini tradiciju američkog populističkog, eskapističkog stripa srednje struje. S druge strane, na Jaimea, kao i na Gilberta, utjecala je i jaka underground strip scena šezdesetih godina, povezana s hipi supkulturom, koja je sve vrijednosti američke države prisutne u komercijalnim stripovima, poput vjere u napredak, patriotizma i kapitalističke liberalne ekonomije oštro kritizirala i podvrgnula beskompromisnoj satiri.

Doza dokumentarnosti

Ranih osamdesetih godina uloga koju je u generaciji underground stripaša šezdesetih imao hipi pokret u generaciji braće Hernandez pripala je punk subkulturi, koja je tijekom cijelog desetljeća bila posebno jaka na zapadnoj obali SAD-a, gdje su najveći gradovi – Los Angeles i San Francisco – bili žarišne točke scene koja se iz njih širila prema unutrašnjosti države. Tu se rodio specifičan američki stil punka – hardcore punk, koji je osim posebnih glazbenih karakteristika imao i jasnu ideološku poziciju, suprotstavljenu dominantnoj ideji američkog sna, što ga je činilo bliskim hipi pokretu od dvadesetak godina ranije. Najvažnijim se smatrala sloboda pojedinca i njegova mogućnost da sam oblikuje vlastiti život, uz što manji utjecaj državnih institucija i standardnih kanala komunikacije, od novina do ostalih masovnih medija. Upravo je zato punk subkultura stvorila vlastiti oblik tiskovine – glazbene fanzine, koji su pisali o svemu što su komercijalni mediji ignorirali. Fanzine su često stvarali glazbenici sami ili njihovi prijatelji i izdavači. Takav je ‘’uradi sam’’ način razmišljanja potaknuo braću Hernandez da sami objave i distribuiraju prve brojeve svog strip magazina.

Za razliku od Gilbertovih stripova, čiji likovi žive u jednom dosljednom, nama vrlo bliskom, ali ipak fiktivnom svijetu, Jaimeovi stripovi posjeduju određenu dokumentarnu kvalitetu, s obzirom na to da se u njima vjerno odražava duh kalifornijske punk scene ranih osamdesetih. Od samog početka Jaime svoje glavne likove – djevojke Maggie i Hopey – na početku serijala tek tinejdžerice, predstavlja kao drske, pustolovne pankerice, možda i u lezbijskom odnosu, koje žive zajedno u latinoameričkoj četvrti Los Angelesa Hoppers (Skakavci) i pohode koncerte hardcore bendova koji su doista krstarili Amerikom u to vrijeme, poput Black Flaga i Minor Threata. U ranim je stripovima (koji čine veći dio ovog albuma) Jaime i crtački i pripovjedno neobuzdan, stvarajući hommage svim stripovima koje je volio u djetinjstvu. Tako on zapošljava Maggie kao tzv. prosolarnu mehaničarku, a njezin svijet nastanjen je svemirskim letjelicama, dinosaurima, robotima, šašavim diktatorima latinoameričkih banana država, ocvalim superherojima, ali istodobno i njezinim prijateljicama i prijateljima, koji muku muče s ljubavnim i etičkim problemima. U energiji punka oni traže izlaz iz dominantne roditeljske kulture i emotivnu katarzu koja im se nigdje drugdje ne nudi. Međutim, Jaime će postupno svoje stripove očistiti od većine naivnih, djetinje privlačnih elemenata i fokus prebaciti isključivo na ljude i razvoj njihove životne sapunice, čime nimalo ne gubi na šarmu, a itekako dobiva na originalnosti i pamtljivosti. Disciplinirajući sebe kao pripovjedača, obuzdao se i kao crtač, i obrnuto. Nakon nekoliko epizoda serijal postaje urbana priča o životima mladih djevojaka u velikom gradu, koje su u potrazi za zabavom, poslom, ljubavi i, naravno, samima sobom. Kako su djevojke uglavnom pripadnice latinoameričke manjine, njihovo podrijetlo otvara u stripu brojne teme opstanka multikulturne zajednice i rasnih problema koji iz njezine strukture neizbježno proizlaze. Bitna je tema i nastojanje djevojaka da se uklope u zajednicu koja neće biti determinirana rasnim ili klasnim porijeklom, i tu punk supkultura dolazi kao idealna podloga na kojoj će se ispreplitati, zapetljavati i rasplitati međuljudski, prijateljski i ljubavni odnosi. Pri tome se svaka djevojka sa životom suočava svojom vlastitom, upečatljivom i emancipiranom osobnošću. Tu do izražaja dolazi izvanredna sposobnost Jaimea Hernandeza u portretiranju ženskih likova, dok muški likovi, koliko god mjestimice bitni bili, ostaju prolazni šetači u životima djevojaka, i konačno sporedni likovi.

Spontanost i intuicija

Jaimeov način pripovijedanja počiva prije svega na dijalogu kao glavnom verbalnom elementu, likovi govore bogatim jezikom punim poštapalica na španjolskom, čime se stvara jedan autentičan žargon i svaki pojedini lik dobiva na plastičnosti i uvjerljivosti. Čitatelj priču promatra iz trećeg lica što, kao i kod Gilberta, jača dojam neovisnosti i realnosti Jaimeova svijeta, u kojem priča slobodno teče i život se odvija i kad se s čitanjem prestane. Tu nema naglih narativnih skokova ili pripovjednih struktura koje bi narušile osnovni ritam priče. Sam Jaime kaže kako je scenarije svojih stripova rijetko pripremao unaprijed, već je imao određen pravac kojim je znao da se želi kretati, a kasnije su ga u pripovijedanju vodili interesi za pojedine narativne i likovne detalje i čista intuicija. Možda zbog toga njegovi stripovi imaju prepoznatljiv dojam spontanosti, gdje ni jedan rasplet nije konačan, nego se sapunica i dalje odmata i uvijek nalazi nove tokove priče, kako to u životu obično i jest.

Dinamičnost Jaimeova crteža temelji se na jakim kontrastima crnih i bijelih ploha koji su u izravnoj suprotnosti s mirnom, staloženom linijom. Prepoznatljiv fizički izgled svakog lika Jaime oblikuje s minimalnim brojem poteza, i dok njegov crtež možda ne posjeduje vidljivu snagu u smislu pokreta i ekspresivnosti linije, upravo su spomenuti crno-bijeli kontrasti ono što ga čini uzbudljivim, i iz igre tame i svjetla Jaime izvlači maksimum izražajnosti i privlačnosti, i naravno, dramatičnosti, što emotivne sukobe i lomove njegovih likova stavlja u odgovarajuće okruženje. Svojim je stilom vidljivo utjecao i na neke domaće autore, npr. Edvina Biukovića u srednjoj fazi stvaralaštva – serijal Koko u Modroj Lasti, i posebno Gorana Sudžuku – serijal Svebor i Plamena, također u Modroj Lasti, prema scenarijima Darka Macana, na kojeg je pri radu na tom serijalu Jaime očito utjecao i svojim pripovjedačkim darom. Očito je, dakle, da za razliku od hrvatskog strip izdavaštva, koje neprestano kaska za svjetskim standardima, domaći autori već odavno itekako prate bitne pomake u razvoju medija, prenoseći iskustva inozemnih suboraca u lokalne okvire, u primjerima poput spomenutih nimalo na štetu vlastite originalnosti, već lucidno i sa sviješću o domaćem kontekstu, uz nužnu dozu inovativnosti.