Uza sve mane koje možemo naći njegovoj knjizi, Jaron Lanier dobro je "odrukao" svoje kolege kao nositelje tendencija nad kojima se vrijedi zabrinuti
Svatko kome je u dom ušlo dijete ili barem kućni ljubimac zna tko ubrzo, perfidno "spontano" postane gazda, centar oko kojega se vrti sav svijet, uspjevajući sebi podrediti živote ostalih članova obitelji nerijetko do krajnje ponižavajućih razmjera (čestitke čvrstokarakternim iznimkama). Jaron Lanier pak nije prvi autor iz žanra promišljanja (ne)vidljivih problema u suvremenom medijskom pejsažu koji tvrdi da nam se isto događa i s dolaskom tehnološke prinove u obitelj. Teoretičari kulture već su odavno uzduž i poprijeko analizirali na koje se sve načine organizira raspored namještaja u odnosu na središnje mjesto koje zauzima i s kojega dirigira televizor, kao i podređivanje ritma svakodnevice televizijskome programu – dok će Karin Knorr Cetina poručiti kako je krajnje vrijeme da tradicionalnu definiciju društvenosti proširimo s ljudi na objekte. Međutim, Lanier ipak ide korak dalje i u knjizi Vi niste gadget ocjenjuje zabrinjavajućom pojavom da se među ljudima javlja osjećaj inferiornosti i manjka inteligencije kada ne uspijevaju svladati korake u rukovanju ovom ili onom opcijom sofisticiranoga gadgeta, promovirajući tako "stroj" u strahopoštivajući autoritet.
Riječ je naizgled o sitnici, o prolaznom (ne)raspoloženju na koje zaboravimo čim smo svladali prepreke tehnološke kompetencije i informatičke pismenosti, ali Lanier iz toga razvija čitavu teoriju o naopakoj hijerarhiji. On smatra da se zaboravlja kako je autor računalne inteligencije ipak čovjek, da je on njezin otac i stoga istinski autoritet, a ne mcluhanovski spolni organ tehnologije. Vrhunac ideologiziranoga uvjeravanja do stupnja podrazumljivosti da su računala inteligentnija od ljudi (zaboravimo sad na komplekse i strahopoštovanje puka prema "tehnološkim čudima") nalazi u propagandno posve jasnom spektaklu šahovske partije između računala i Garija Kasparova, dok vrhunac perfidnosti vidi u naizgled benignom nuđenju opcija korisniku: ljupko susretljive poruke kao "do you really want to..." ili "do you mean..." stvaraju dojam da nas računalo razumije čak i bolje od nas samih, da je "mudriji" partner u donošenju naših odluka. Ali pri tome zapravo želimo, mislimo i odlučujemo samo u okvirima koje nam računalo dopušta.
Teror kvantifikacije Lanier je još zanimljiviji kada insajderski opisuje opasan kult koji je zavladao u Silicijskoj dolini. Bezrezervna fetišizacija digitalne tehnologije, idolatrija (kvazi)otvorenog društva heterarhijske mreže, tobožnja mudrost masa i gotovo religijsko vjerovanje u misiju kolektivne inteligencije koju će utjelovljavati noosfera čini geekove iz Silicijske doline – primjećuje Lanier – euforično zanesenima u zahuktalo preoblikovanje svijeta, slijepom sljedbom pred opasnom mogućnošću da je njihov revolucionarni progres zapravo potpuna destrukcija dosadašnje stečevine civilizacijskih i kulturnih vrijednosti. "Kibernetski totalizam" i "kultura kompjutacionalizma" Lanierovi su nazivi za "ideal" novog društvenog poretka koji se širi iz Silicijske doline i urasta u strukturu naše kulture i svakodnevice pa i mišljenja, preoblikujući ih u logiku digitalne kulture i prilagođavajući ih obrascu algoritamskoga procesuiranja ili datoteke. To nekritičko (de)formiranje društva i uma tehnologijom vidljivo je ne samo u metaforama i vokabularu IT inteligencije koje sve više koristimo u tumačenju i razumijevanju svijeta i pojava, nego i u načinu organiziranja gotovo svake postojeće aktivnosti u društvu, čemu je možda ponajbolji primjer teror kvantifikacije nad svakom djelatnošću i njezino ukalupljivanje u jednoobrazne parametre.
S druge strane, religijske dimenzije tehnokracije postat će vam jasne uzmete li u ruke, recimo, popularnu McLuhanovu biografiju iz pera Douglasa Couplanda ili životopise velikana informatičke revolucije kao što je, primjerice, Steve Jobs. U narativnoj shemi i žanrovskoj tipiziranosti ta se štiva nimalo ne razlikuju od hagiografija, svetačkih žitija. Vrhunac takve literature uvijek predstavlja intelektualna epifanija, tehnološki inovativno otkriće ili epohalni gadget koji su patentirali: spoznaja ne Boga, nego Koda. Junaci tih priča postaju odabrani, proroci, apostoli, koji s intelektualnih visina spuštaju tehnološki raj među nas smrtnike ili barem opisanim životnim putem demonstriraju koje su vrline tražene da bi se dosegao i iskusio misterij stvaranja tehnološkog čuda.
I Lanierov bismo slučaj mogli nadalje slikovito tumačiti u okvirima iste konceptualne metafore, kao tipičan primjer istinskog vjernika ili prvoborca Revolucije koji u jednom trenutku zapaža da se Crkva/Partija za koju je živio otuđila od svog izvornog nauka. Same old story kada je riječ o utopijama i njihovim ovozemaljskim realizacijama. Jedan od pionira razvijanja računalne tehnologije i jedan od utemeljitelja virtualne stvarnosti, Lanier će svako malo komentirati kako se ideja Interneta "izopačila", kako su počeci bili "romantičniji" i kako je zamrla "humanistička informatička tradicija". Mjestimično evocirajući uspomene o entuzijazmu, idealima, slobodi i kreativnosti koje je dijelio sa "suborcima" iz "prvog vala internetske kulture", locirat će nekoliko presudnih "točaka preokreta" nakon kojih, boji se, možda više nema mogućnosti povratka na ispravniji put.
Globalna digitalna kaša Prije svega, Lanier smatra da je korporativni monopol nekolicine "jačih igrača" nad daljnjim etapama digitalne revolucije ubio onaj stimulativni, gotovo erotski osjećaj apsolutne slobode za ostvarenje baš svake pa i najluđe zamisli – ne bismo li bili korak bliže posve novom svijetu neizbrojivo obećavajućih perspektiva. Od tih prvih dana, kada je samo nedovoljno nesputana mašta mogla predstavljati ograničavajući faktor i kada su se pravila igre tek uspostavljala, došli smo do stupnja kada se postojeći sustavi i alati korporativnih moćnika smatraju prirodnim dijelom kulture, zadanim okvirom koji više nije iz temelja promjenjiv, nego ga treba samo usavršavati i servisirati. Lanier novim generacijama geekova zamjera nesposobnost imaginacije i razmišljanja out of the box: odrasli na Googleu, Facebooku, Twitteru i Wikipediji, oni nemaju odvažnosti pomisliti da bi digitalna kultura možda mogla biti i korjenito drukčija, za njih su zamislivi samo još bolji Google, Facebook, Twitter i Wikipedia. Lanier zapisuje kako mu duša plače dok gleda mlade genijalce s prestižnih sveučilišta kako uprežu svoje umove u izradu algoritama i petlji samo za to da bi krajnji korisnik s još većom komocijom i cool osjećajem mogao šerati "sličice zmajeva i medvjedića" i slične trivijalne budalaštine.
Za Laniera, novomedijska konfiguracija pokazala se izvrsnim alatom i servisom za ekonomizaciju i konformizaciju nekih aspekata ljudskih djelatnosti, ali je pala na ispitu kreativnosti te zbog toga treba biti oprezan s izrazom digitalna kultura. Digitalno i kultura, poručuje Lanier, sve su udaljeniji pojmovi pa čak i suprotstavljeni procesi u kojima se kultura danas sve teže odupire "digitalnom sravnjivanju u globalnu kašu". On to uspoređuje s uvidima iz svojeg drugog života, života glazbenika, razočarano zapažajući da programi i alati digitalne tehnologije nisu u glazbenoj povijesti uspjeli polučiti kreativnu revoluciju i radikalnu inovaciju kakva se događala tijekom ranijih inputa. Prevedemo li jedno Lanierovo poglavlje u slikoviti sažetak, struja i tradicionalni mediji učinili su rock’n’roll silom koja je mijenjala svijet i povijest, dok je uloga današnje glazbe ravna funkciji koju imaju i osvježivači zraka – ugodno popunjavanje etera.
Stoga njegova nostalgija odlazi i dalje od "zlatnog doba" plemenitih, filantropskih i tada na kapital i reklame imunih klapa i ekipa koje su u garažama udarale temelje 21. stoljeću. Lanier oplakuje pred očima nestajuću mu kulturu, uviđajući da je s razlogom bila kroz stoljeća vertikalno ustrojavana u hijerarhije, procedure i norme za koje se fatalno mislilo da ih kao elitističke i represivne mehanizme vladajućega ideološkoga poretka treba deprivilegizirati i u potpunosti demokratizirati. Ono što nas danas oduševljava do te mjere da smo spremni govoriti o kulturnoj renesansi zahvaljujući digitalnim tehnologijama zapravo je, dobro zapaža Lanier, puko parazitiranje na plodovima tradicionalne kulture i tradicionalnih medija, na plodovima koje Internet gargantuanski usisava i zlorabi.
(Pre)strog, ali vjerodostojan Međutim, što je – pita se Lanier – istinski kulturno vrijedno osvanulo na Internetu isključivo kao plod digitalne kulture? Nemojmo brkati mogućnost downloada filmskih klasika ili skeniranih antologija književnosti s Jackass klipovima na YouTubeu i kućnim pornićima. O tom pitanju bi se dalo raspravljati: Lanier je možda prestrog i zanemaruje postignuća digitalne estetike, recimo, posebice u filmskoj i video umjetnosti ili dizajnu. Ipak, dio kritika ispravno je upućen, ponajviše kada je riječ o prividu akumulacije znanja, pri čemu je Lanieru Wikipedia notorni predstavnik idealiziranog fenomena koji zapravo demonstrira ključne karakteristike ugroze znanja u vrlom novom stoljeću. Za razliku od Andrewa Keena, koji će u Kultu amatera načelno osuditi psihologiju mase i ideju totalnog egalitarizma na Internetu, smatrajući to novom barbarizacijom kulture, Lanier ipak preciznije opisuje uzroke tog diskutabilnog procesa. Prema njemu, izvor tog "zla" je čvrsto uvjerenje Silicijske doline u ispravnost teorije o mudrosti masa prema kojoj će veća kvantiteta što masovnije uključenosti sama po sebi izroditi kvalitetu. Lanier se u knjizi ponajviše obračunava s tom "dogmom", konstatirajući da dobivamo konglomerat nekonteksualiziranih fragmenata bez imalo artikulirane suvislosti te se jasno deklarira: on nije za statistički dokazanu zakonitost, nego za iznimku, on je za povratak autorstva, za "ideju kvalitete" (sintagma koju često upisuje u tekst) kakva se brusila, filtrirala i postizala u tradicionalnim medijima, za inteligenciju pojedinca naspram mentaliteta čopora. Ukratko, nešto što bismo i sami potpisali nakon nedavnog referendumskog iskustva.
Vi niste gadget vrvi lucidnim uvidima, ali nije intelektualni vrhunac na razini klasika Frankfurtske škole. Neka autorova razmišljanja kao da su više nadahnuta epizodom Zvjezdanih staza nego Adornom ili barem Chomskym, no knjiga je svakako vrijedno štivo u smislu iskustava koje Lanier iznosi iz prve ruke, kao računalni veteran iz prvih redova digitalne revolucije i epicentra današnjeg poretka. Možda je ponekad nefokusiran, možda afektivan uslijed ogorčenosti na propast njegovih nekadašnjih snova, definitivno patetičan kada pokazuje brigu za globalno zatopljenje i mir u svijetu, ali u konačnici: dobro je "odrukao" svoje kolege kao nositelje tendencija nad kojima se vrijedi zabrinuti.
Reklo bi se: kako Lanier stari, sve više zastupa sve starije vrijednosti.