Uz Konverzacijski party grupe R e z o n i r a t i (Luana Lojić, Antonio Kiselić Ledinsky, Marko Gutić Mižimakov i Ivana Rončević) uprizoren u Pogonu
Oko koje vidiš je oko
ne zbog toga što ga ti vidiš,
nego zato što ono tebe gleda.
A. Machado
U programskom letku uz događaj pod nazivom Konverzacijski party navedeno je: “Tri su faktora potrebna za stvarnu promjenu: N/Nezadovoljstvo stvarima kakve jesu sada; V/Vizija onoga što je moguće; P/Prvi konkretni koraci koji vode ka toj (novoj) viziji”. Luana Lojić, Antonio Kiselić Ledinsky, Marko Gutić Mižmakov i Ivana Rončević dočekuju nas u Pogonu krajnje neformalno. Još nisu sigurni kako trebaju biti postavljeni crni stolovi (rastavljeno ili sastavljeno), kako smjestiti goste, kako im se obratiti. Počinju dijeleći nam rukom ispisane papiriće i verbalne upute prema kojima navodno započinjemo “igru bez pravila”, igru koja s jedne strane nije stigla biti uvježbana jer do dolaska ove publike zapravo nije bilo posjetitelja, a i igru koja je posljedica jednostavne produkcijske odluke da se “nešto izvede” u Pogonu, ali ne nužno i produkcijskih uvjeta koji zahtijevaju puno proba ili obimnijeg vremenskog angažmana izvođača. Za tako nešto (još) ni Pogon ni izvođači nisu spremni. Zato smo, naglašeno je od voditelja događaja, u “slučajnoj”, ali nadasve gostoljubivoj zoni. Nimalo slučajno, publika na ovakav uvod odmah ulaže primjedbe. Kako da se igramo bez pravila, kad već sjedimo na mjestu koje je obilježeno određenim značenjima, kad ne govorimo svi u isto vrijeme, kad smo od organizatora dobili određene rečenice o kojima smo implicitno pozvani i razgovarati... Postoji, dakle, jasni i tekstualni predložak i implicitni set-up događaja. Voditelji Konverzacijskog partyja uvjeravaju nas, međutim, da se ne moramo držati ni ponuđenih rečenica na papirićima, niti bilo čega što inače očekujemo od razgovornog susreta. I zbilja, neki sudionici papiriće slažu u uredne redove, drugi ih vraćaju pošiljatelju. Neki izdvajaju samo jednu rečenicu (ja biram rečenicu Sve je etika). Ponovno smo upozoreni da možemo ići konverzacijskim putem koji na licu mjesta izmislimo. Facilitatorsko zazivanje veće slobode ponašanja publike ne polučuje oduševljene, pa čak ni osobito zainteresirane odgovore. Mnogo je više komentara na račun “praznine” i nedomišljenosti ovakvog pristupa. Osobno, pitam se postaje li arbitrarnost omiljena hrvatska društvena igra na svim razinama. Okupljena grupa sudionika svakako je sklonija međusobnom proučavanju i oprezu, negoli uspostavljanju kontakta.
Hoćeš li postići dijalog,
Prvo pitaj,
Onda... slušaj.
A. Machado
Facilitatori nam u početku ne postavljaju pitanja.
Čekaju da ih mi postavimo, zatim na njih spremno odgovaraju.
Unatoč njihovoj prvotnoj suzdržanosti (možda i neraspoloženosti), vremenom postaju zarazne Antonijeva otvorenost i znatiželja (komunikativna je čak i njegova majica s crtežom ljudskog zagrljaja), baš kao i Luanina suptilna, pjesnički povišena i povjerljiva upotreba jezika i imaginacije, svakako i Markov zaigrani, dosljedni skepticizam. Tu je i Ivanina dublja odgovornost za pitanja i situacije, prisutna u potrebi da stigne do najtočnijeg i najbespoštednijeg objašnjenja.
Promjena na razini grupe kreće se od početne zatvorenosti i defanzivnosti sudionika, prema većoj spremnosti na osobna svjedočanstva. Ispovijed ima drugačiju težinu od dijeljenja dojmova, postavljanja pitanja ili elaboriranja stavova. Grupa stiže do točke u kojoj se gotovo svi slažu da se kvalitetna konverzacija temelji na nekoj vrsti međusobnog povjerenja.
Razmišljam o tome kako u konverzacijskom salonu Srećka Horvata, rezerviranom u Hrvatskom narodnom kazalištu i na Trećem programu Hrvatske radiotelevizije isključivo za dostatno slavne sugovornike, sva pitanja djeluju “korektno”, ali previše predvidljivo, utabano i poznato. Možda pitanja ne treba postavljati kao da je u pitanju ispitivanje gradiva. Sudimo li po Sokratovim mukama, uopće nije lako postaviti dobro otvoreno pitanje, inspirativno demokratsko pitanje, čak i ako ga uporno postavljaš na ulici ili hrvalištu, svojim susjedima i sugrađanima.
Mnoga pitanja već u sebi donose ili podrazumijevaju odgovore.
Dovršena su kao put koji se pred nama zatvara, umjesto da vodi (kako je na početku najavila Ivana Rončević) na posve novo mjesto. Problem i izazov konverzacije u tome je što postoje socijalni intenziteti do kojih nikako ne možemo doći sami, niti sa svojim istomišljenicima. Ne možemo im pristupiti nikako drugačije nego kroz “krizu” višestrukog neslaganja i istodobno znatiželjnog približavanja sugovornika. Dijalogičar može podnijeti frustraciju neodobravanja vlastitih vrijednosti.
Ono za čime traga pjesnik
nije bazično ja
nego najdublje ti.
A. Machado
Mislim da se dobro pitanje kao predložak za dijalog ne može unaprijed smisliti. U mom iskustvu, ono nastaje iz finih niti ljudskog refleksivnog isprepletanja, neslaganja, fleksibilnog podnošenja konflikta, kao i nestidljivog prožimanja iskustva. U našoj sredini još uvijek se najlošije podnosi onaj aspekt dijaloga koji ima neposredne veze s prihvaćanjem kritike, odnosno prolaskom kroz zonu povišene konfliktnosti. Nedavno sam zaključila kako ne želim prisustvovati predstavi pod nazivom Četverorukost, jer na pozivu objavljenom na stranicama Akademije dramske umjetnosti i u pozivu koji sam dobila piše: Ne želimo razviti diskusiju, debatu ili kritičko seciranje teme i umjetničkih radova, želimo razgovarati uz čaj i kolače, sir i vino, šutnju i vikanje, smijanje i plač. Ne želimo definirati, želimo zajedno bivati u trenutku, dijeliti senzacije i razmišljanja te raslojiti, razmrežiti i uspostaviti međusobnu podršku. Ako netko unaprijed zna da ne želi ni diskusiju ni debatu ni kritičko “seciranje” (usput nam sugerirajući da je kritika vrsta autopsije, a ne sustvaralaštva), pri čemu sami izvedbeni događaj pokreće zato da bi stigao do mreže međusobne podrške, za mene je u pitanju terapijska, a ne umjetnička grupa. Svatko tko se obraća javnosti mora moći podnijeti više od bezuvjetne podrške, uz čaj i kolače. Konflikt nije samo važan dio spoznajnog procesa, nego i sastavni dio svake nadosobne pravičnosti. Pravičnost je konflikt, glasi naziv čuvene knjige Stuarta Hampshirea. Produktivno kritičko pitanje je, između ostaloga, pokretač interpretacijskog produbljivanja umjetničkog materijala. Dobro pitanje je zasebna umjetnina ili ono što Vlado Martek, citirajući Ronalda Sukenicka, zove “emocionalno poštenje ekperimentalnih djela”.
Nije čudo da malo kad uspijeva.
Razmišljam o tome kako do pravih pitanja s bliskim prijateljima obično putujem satima – i to nakon što smo “raščistili” čitavu hrpu potpitanja i raznih vrsta misli/potštapalica, skloništa, (pre)udobnih jazbina. Kao da se polako penjemo prema tom pitanju, s kojeg puca novi i širi pogled na čitav proces razmišljanja.
Možemo li do pravog pitanja stići sa strancima?
Ivana Rončević: “Možda bi ovaj konverzacijski salon trebao trajati mnogo dulje od dva sata”.
Ne požuruj stvari.
Ako želiš opet napuniti šalicu,
prvo je ispij do kraja.
A. Machado
Tjeskoba sudionika Konverzacijskog partyja vidi se po tome što jedna sudionica poseže u džep i provokativno stavlja svoj novčanik na stol, postavljajući pitanje je li to konačni dokaz arbitrarnosti situacije, dok ga drugi gledatelj istog trena grabi i sprema u svoju košulju, čekajući dobrih sat vremena da ga vrati sudionici – na kraju to čineći na njezin eksplicitni zahtjev. Mala drama “ponuđenog” i zatim “ugrabljenog” novčanika nikome ne promiče, ali svi čekaju da se čovjek i žena sami dogovore oko toga što je dopušteno, a što nedopušteno ponašanje. Gesta odricanja od vlastitog novčanika s jedne strane riskira prijeći društvenu granicu doličnosti, ali s druge je sračunata na uvjerenje da ga ipak nitko neće uzeti. Obzirom da je gesta (munjevito) dovedena u pitanje, pretvorivši se u nijemu bitku oko granica privatnog posjeda u okviru javnog događaja, grupa bira ulogu promatrača. Je li to zato što se svi slažemo da je u kazalištu “krađa” u pravilu inscenirani dio igre? Ili zato što im dajemo vremena da se dogovore? Kako god bilo, novčanik se vraća vlasnici. Pravila kooperativnosti ne samo da postoje, nego se pokazuju nehotice izvedbeno ironizirana, zatim opet afirmirana.
Temom postaju “dobroćudne laži”.
Jedna od sudionica pripovijeda o tome koliko je puta mobitelom lagala mami da je u Istri, a zapravo se nalazila u mnogo daljim i “opasnijim” lokacijama. Grupa upozorava pripovjedačicu da joj ne vjeruje kako je tom pričom htjela “zaštititi mamu”. Čini se da je prvenstveno htjela zaštititi sebe (od majčine ljutnje). Moje priznanje tiče se toga da često tvrdim kako sam alergična na alkohol, samo zato da izbjegnem pritisak kolektivnog opijanja. Organizatori Konverzacijskog partyja priznaju da u procesu rada na predstavi ili javnoj izvedbi često puta sa suautorima izbjegavaš govoriti o najbolnijim temama, tješiš sebe i druge, na kraju ostajući zarobljen u raznim vrstama dobroćudnog izbjegavanja pravih problema. Umjetnost, opet se ispostavlja, loše podnosi palijativnu skrb. Ne funkcionira kroz terapijsku, već kroz revolucionarnu (u prijevodu: prevrednovalačku) grupu. Sviđa mi se što je Konverzacijski party zapinjao i glavinjao; sviđa mi se što nije stigao do zaključaka; sviđa mi se što me nije “utješio”. Antonio Machado: "Nikad ne definiraj svoje granice,/ nemoj dovršiti svoj profil./ Otvori sve svoje vanjske rubove". Tome uistinu i služi konverzacijsko susretište.