Provjereni aduti i nova iskustva

Britanski i američki pisci, ili "samo" pisci ljudskog stanja?

Ovogodišnji Festival europske kratke priče nam je otvorio prozor u intimne svjetove kratkopričaša iz Velike Britanije i Amerike, u većoj ili manjoj mjeri upisanih u njihovu prozu. Pitanje nacionalne književnosti, tj. primjenjivosti te kategorije, povlačilo se kroz cijeli Festival. Dok su dvoje britanskih pisaca, Jon McGregor i Jenni Fagan, beskompromisno odbacila ideju pripadanja britanskoj književnosti koja još uvijek koketira s konzervativnim anglosaksonsko-protestantskim poimanjem britanščine, gost iz SAD i strastveni jedriličar Jadranom, David Vann, tradiciju američkih belles lettres objeručke prihvaća. Ono što povezuje ova tri veoma različita pisca je njihova usmjerenost na prikazivanje surovih graničnih prostora, geografskih u slučaju Vanna i McGregora i socijalnih kod Fagan.

Sve priče u McGregorovoj zbirci uokvirene su krajolikom pokrajine Lincolnshire na sjeveroistoku Velike Britanije čiji je položaj određen vječnim titranjem između bivanja mirne i plodne ravnice i potopljene pustoši. Napetost takvog krajolika, koji istovremeno pobuđuje osjećaje klaustrofobije i agorafobije, u kojem je i jedna kap previše dovoljna da uništi sav život na jednom prostoru, u McGregorovim pričama se preslikava na živote njegovih likova. Kako li se samo lako neočekivani, naizgled beznačajni događaji transformiraju u katastrofične potrese u našim prividno uređenim životima. To može biti sasvim mala stvar, poput šećerne repe iz McGregorove priče Žice koja nam razbije vjetrobran na povratku kući. Naslov McGregorove zbirke kratkih priča This Isn’t the Sort of Thing That Happens to Someone Like You ironičan je, jer je svatko od nas ostavljen na milost i nemilost tragičnim životnim nepredvidivostima koliko god se mi to trudili zaboraviti. McGregor svoje priče ostavlja otvorenima, bez kraja, pouke ili mogućnosti iskupljenja, kako bi nam nakon čitanja ostao barem djelić tog osjećaja zlokobnog sudbinskog proganjanja i nesigurnosti. Ako tražite hepiend, kod ovog pisca ga sigurno nećete naći. Tome svjedoči i zadnja, uvjetno rečeno, priča (kratke priče su svi književni oblici koji se mogu pročitati u jednom sjedenju, kako nam je McGregor rekao)u zbirci Memorial Stone, koja se sastoji od popisa mjesta koja bi bila potopljena u slučaju dizanja razine mora.

Jenni Fagan, mlada škotska spisateljica, pjesnikinja i aktivistica za prava onih koje je društvo odbacilo a institucije pokušale progutati, kroz svoj umjetnički i spisateljski rad pokušava dati glas i vidljivost "manjini manjina". Ona je i sama prošla kroz mlinac institucionalnog sustava socijalne skrbi u kojem je provela 16 godina svoga života. Za razliku od Amerikanca Vanna koji nas je na Festivalu pozvao da na oltaru književnosti žrtvujemo svoju obitelj i razotkrijemo naše obiteljske priče i traume, Škotkinja Fagan rezolutno odbija pisati i javno iznositi životne priče koje nisu samo njezine. U svom romanu prvijencuThe Panopticon, kojeg upravo prilagođuje za filmsku ekranizaciju, Fagan oživljava Benthamovu opresivnu nadzornu konstrukciju, preteču današnjih CCT-kamera, u koju smješta svoju teenage junakinju i siroče Anais Hendricks. No to nije dickensovski roman, već je bliži, ako ga se već mora uspoređivati, Trainspottingu i Skagboysima Irvina Welsha. Središnje pitanje romana je mogućnost samoaktualizacije i postizanja autonomije od društveno nametnutih etiketa i postavljenih barijera. Faganina kratka priča Catfish – ako je niste imali priliku čuti na Festivalu, preporučam da ju pročitate na stranicama online časopisa Underground Voices – također rastvara ideju performativnosti identiteta i prava na samoodređenje. Hoće li marginalci koji su se uspjeli izvući iz institucionalnog jarma uvijek biti percipirani kao somovi s perikom iz Faganine priče, kao ptice kukavice u društvenom gnijezdu? Fagan na to pitanje odgovara parafrazom Gertrude Stein: "Odgovor je da nema odgovora. Niti ga je ikada bilo."

Hrvatska publika je već mogla susresti pa i popričati s Davidom Vannom 2012. prilikom izdavanja prijevoda na hrvatski njegove knjige Legenda o samoubojstvu. Ova se sastoji od središnje novele Otok Sukkwan uokvirene s pet kratkih priča. Vannove priče i tri romana se isprepliću s njegovom obiteljskom povijesti koju su definirale traume: pet samoubojstava, jedno ubojstvo, obiteljsko nasilje. McGregorovu festivalskom zahtjevu upućenom kritičarima – da se konačno odmaknu od analiza života pisaca i okrenu kritičkom promišljanju samog teksta – jednostavno se ne može udovoljiti kada je riječ o Vannovom književnom stvaralaštvu. Vann, kako produkt američke terapijske kulture, kako ju Frank Furedi naziva, svojoj publici to nediskriminatornoi omogućava. Kao što on sam kaže: "Isplati se pisati samo o onome čega te je toliko sram da te budi noću oblivenog znojem." Vannu njegove knjige nude drugu priliku za pomirenje sa svojom obiteljskom prošlosti i skoro pa religiozno iskupljenje od vlastitih grijeha, krivnje i bijesa. Smisao književnosti, po Vannu, jest transformacija ružne, bolne i besmislene stvarnosti u smislenu ljepotu punu značenja i uzoraka. Kada Vann govori o pisanju kao o struji nesvjesnog koja dovodi do otkrivanja neplaniranih uzoraka i motiva kao da se čuje jeka modernističkih pisaca i tate Freuda. No, ubrzo se njegovo književno usmjerenje otkriva više kao fusion antičke tragedije i američkog realizma. On stavlja svoje likove u surove krajolike hladne i kišne Aljaske i suhe i vruće Kalifornije, krajolike koji na njih djeluju poput Rorschachovog testa. Značenje krajolika se mijenja kako se dramatski pritisak na lika povećava. U trenutku kada lik konačno pukne po šavovima krajolik se otkriva kao paranoidna refleksija njegovog psihološkog stanja. Vann se time poziva na dugu tradiciju američke književnosti (ali i na neizbježan frontier myth) u kojoj surovi krajolik igra glavnu ulogu u formiranju čovjekovog karaktera i identiteta. Poput Jenni Fagan, Vann je zaokupljen pravom na samoodređenje. Razlika je u tome što se Vann želi osloboditi sudbinskog osuda svojih obiteljskih tragedija, dok Fagan pokušava skinuti okove disciplinarnog društva. Vannova poruka je nešto sretnija. Više nije ljut na svog oca, te iako bolje razumije razloge očevog samoubojstva, više se ne boji da će završiti kao on. Bit će u svakom slučaju zanimljivo pročitati Vannov nadolazeći roman o Medeji – prvoj feministici, kako ju on naziva. On je razriješio svoje obiteljske traume spontanim terapijskim pisanjem, čime je i postigao svjetsku slavu, te se na njih više ne mora vraćati. Kada bi svi bili te sreće…

(Dunja Opatić)





Bez popuštanja napetosti

Nije čudno što je Festival europske kratke priče ove godine doživio svoje 13. izdanje. Festival ima već etablirani organizacijski tim uz otvorenost prema novim volonterima i suradnicima; vjeran je starim i ugodnim prostorima, ali u stalnoj potrazi za novim gradovima i prostorima; dolazi u relativno popularnom i pristupačnom paketu (festival i kratke priče), ali nudi i kvalitetan sadržaj; naposljetku, ima već etabliranu i zahvalnu publiku. Zbog prave kombinacije provjerenih aduta i potrage za novim iskustvima, Festival ne samo što preživljava iz godine u godinu, nego i svaki put donosi neko ugodno iznenađenje.

S druge strane, ako napravimo odmak od poznatog nam događaja, ideja ovakvog festivala može se činiti neobičnom. Naime, program se temelji na razgovorima s autorima i izvedbama kratkih priča: pisac čita kratku priču na izvornom jeziku dok publika može pratiti hrvatski i engleski prijevod na velikim ekranima. Tako kratka priča, izvorno pisana za usamljenog čitatelja, prelazi u sadržaj namijenjen kolektivnoj publici. Takav festival, osim kao zanimljiv pokušaj premještanja književnog teksta u novi medij, služi i kao odličan pregled manje poznatih stranih autora čiji bi se prijevodi uskoro trebali naći i na osiromašenim policama hrvatskih knjižara. Od 24 gostujuća pisca (pri čemu je tek 23 nastupalo jer Paula Parisot nije mogla doći), čitatelji svih afiniteta mogu otkriti nekoliko svojih favorita.

Gost Festivala kojeg će sigurno svi pamtiti je nizozemski pisac Tommy Wieringa. Njegove priče i uživo i na papiru ukazuju da se radi o zanimljivom i neobičnom piscu koji ima što za reći, i zna kako to napisati. Izdvojiti Wieringu u ovom pregledu i nije neki podvig budući da se radi o piscu koji u inozemstvu uživa status zvijezde, a u Hrvatskoj je već objavljen njegov roman “Joe Speedboat“ (Fraktura, 2010.) Dva su razloga zbog kojih se Wieringa ipak našao na ovom Festivalu: prvo, domaćoj je publici i dalje relativno nepoznat jer navedeni roman nije privukao ni približnu pažnju kao u inozemstvu gdje je prodan u 350.000 primjeraka. Drugo, radi se o autoru za kojeg se odmah moglo znati da će svojim nastupom osvojiti publiku na mah. Osim efektnog nastupa, i njegove priče imaju nužnu atmosferu koja preuzima potpunu pažnju čitatelja / slušatelja. Kako sam Wieringa kaže: “U pisanju romana možete, štoviše morate, odstraniti napetost i nabijenost iz nekih rečenica, sve kako bi mogli voditi pripovijedanje u smjeru koji želite. U kratkoj priči svaka rečenica mora biti moćna i jaka, nema opuštanja napetosti ni na trenutak.“ (Wieringa u razgovoru s Nevenom Svilarom, “Kratka priča mora biti moćna“, Booksa.hr, 12.6.2014.) Takvu napetost podjednako osjećaju slušatelji u publici, kao i čitatelji u vlastitoj sobi.

Drugu krajnost predstavlja njemačko-hrvatska autorica Marica Bodrožić čije priče zahtijevaju strpljivog i temeljitog čitatelja. Bodrožić o svojim tekstovima kaže: “Moji likovi nisu klasični, oni su u biti uvijek fraktali, muzikalnost, sjećanje, ritam unutarnje dimenzije, prirode itd. Želim time pokazati da je sve što nas okružuje i dio nas. (...) - sve što je oko nas ima svoju poruku, sve smo mi, to postoji i u nama – moramo samo gledati unutarnjim očima; mene zanima baš taj eho, jezik iza jezika, svijet iza svijeta.“ (Bodrožić u razgovoru s Katarinom Brajdić, “Marica Bodrožić: Kratka priča manje laže“, 20.5.2014.)

Premda uživo i na papiru takve ideje zvuče manje “moćnima“ od Wieringinog pristupa, radi se o pričama koje itekako zaslužuju pažnju voljnog čitatelja. Još kada znamo da je Bodrožić primijenila ovu filozofiju na Dalmaciju kao mjesto radnje, dobivamo tekstove koje je idealno čitati upravo u ovom trenutku, kada se za Dalmaciju uglavnom lijepe turističke i/ili komične naracije o rajskom moru i “smišnim“ Dalmatincima.

Tako nam je Festival uspio predstaviti nizozemskog “superstara“ u punom književno-izvedbenom sjaju, kao i uputiti pozornost na slavnu autoricu koja se ne uklapa tako lako u izvedbeni kalup Festivala. Unatoč tome, zbog FEKP-a možemo staviti “Baladu o zvjezdanom moru“ na popis za čitanje te s nadom zaokružiti svibanj ili lipanj sljedeće godine kada nas sigurno očekuje novi 14. FEKP.

(Luka Ostojić)