#440 na kioscima

11.2.2013.

Tamara Bakran  

On u sebi nosi rupu


Smrt



Moja me haljina od kamena umorila

stala sam

ukopala se

nasred jedne livade

dobro da je nasred livade

imat ću što slušati

i neću biti sama,

evo,

već su mi na ramenu

svile gnijezdo lastavice

već me opliću livadni pauci

i u pukotine haljine

zaviruju cvrčci

i iz pukotina haljine

kliju gavezi, trpuci

bokvice, različci i čičci

dobro je da sam se ukopala

baš tu

nasred livade

Bijeli jelen



Tiho, tiho je tu u tajnom vrtu, pssssst,

zatvorila sam vrata svijetu,

zalazak sunca pali glave cvijeću,

obrubljena sam suzom radosnicom,

iz ruke mi jede bijeli jelen,

bez brige dragi,

ja te nikada neću ostaviti,

od mene se nikada nećeš morati oprostiti,

niti ja od tebe,

tvoj jezik je jedini koji ja uistinu razumijem,

utekla sam i zatvorila za sobom vrata,

moja vjenčanica poderana na rubovima skuplja čičak,

ostat ću zauvijek u ovom tajnom vrtu,

zagledana u zapaljene glave cvijeća,

u plamene latice,

s ispruženom rukom prema tebi.

Krug



Otvorila sam oči

Zrake su probile zjenice

kao metak

napunile lubanju dupkom

tamo se kalile i talile

na usta mi izašla

mala ptica sjenica

Rupa



On u sebi nosi rupu,

duboku, nezasitnu.

Trpam u rupu slonove, kitove

još!,

trpam, zgrade, brodove,

još!

trpam kontinente, planete,

još!

naguram u nju naposljetku sebe,

dosta.

Zavođenje



Iza uha stavljam

miris trave,

miris zemlje,

na usta koralj,

u usta cvijeće,

oko vrata kišu,

u jednu ruku rijeku

u cvatu,

u drugu stablo

u cvatu

dođi, ah dođi

ti koji si

iza sedam mora

i sedam gora,

dođi, ah dođi

da te zaspem

Ljepotica i zvijer



vrata su se otvorila u sobu je nahrupio svježi planinski zrak u njemu snijeg snijeg je donio rumenilo njenim obrazima ona nepomična spava glava potonula u jastuk veliki jastuk od guščjih pera na jastuku rupa iz rupe izlijeću pera i razlijeću se po sobi ona sanja jato divljih gusaka koje je upregnula u svoje saonice pa se sjurila niz oblačne obronke njena glava kao jaje u gnijezdu kose crne i guste kao noć crne i guste kose kao njegova misao on ulazi za snijegom mrk prilazi tih njezinom krevetu guran pahuljicama otkinuo se od planine izašao iz šume  iz svog tmurnog šumskog dvorca rogovi mu sjaje dok se nadvija nad njenu lijepu glavu od dodira njenog obraza svijaju se prema gore njegovi dugi nokti da ne grebu da ne rane sav je od noći borova i vatre ona spava rumena on podvlači svoju ruku pod njezino tijelo vadi ju iz kreveta noge su joj bose još uvijek tople rastapaju se na njenim stopalima snježne pahulje čvrsto spava ne budi se sva je utonula u njegovo mračno naručje on joj ljubi čelo prede iz njegovih usta sukljaju varnice odnosi ju goruć u planinu u šumu u svoj šumski tmurni dvorac da bude njegova gospodarica

preuzmi
pdf