Smrt
Moja me haljina od kamena umorila
stala sam
ukopala se
nasred jedne livade
dobro da je nasred livade
imat ću što slušati
i neću biti sama,
evo,
već su mi na ramenu
svile gnijezdo lastavice
već me opliću livadni pauci
i u pukotine haljine
zaviruju cvrčci
i iz pukotina haljine
kliju gavezi, trpuci
bokvice, različci i čičci
dobro je da sam se ukopala
baš tu
nasred livade
Bijeli jelen
Tiho, tiho je tu u tajnom vrtu, pssssst,
zatvorila sam vrata svijetu,
zalazak sunca pali glave cvijeću,
obrubljena sam suzom radosnicom,
iz ruke mi jede bijeli jelen,
bez brige dragi,
ja te nikada neću ostaviti,
od mene se nikada nećeš morati oprostiti,
niti ja od tebe,
tvoj jezik je jedini koji ja uistinu razumijem,
utekla sam i zatvorila za sobom vrata,
moja vjenčanica poderana na rubovima skuplja čičak,
ostat ću zauvijek u ovom tajnom vrtu,
zagledana u zapaljene glave cvijeća,
u plamene latice,
s ispruženom rukom prema tebi.
Krug
Otvorila sam oči
Zrake su probile zjenice
kao metak
napunile lubanju dupkom
tamo se kalile i talile
na usta mi izašla
mala ptica sjenica
Rupa
On u sebi nosi rupu,
duboku, nezasitnu.
Trpam u rupu slonove, kitove
još!,
trpam, zgrade, brodove,
još!
trpam kontinente, planete,
još!
naguram u nju naposljetku sebe,
dosta.
Zavođenje
Iza uha stavljam
miris trave,
miris zemlje,
na usta koralj,
u usta cvijeće,
oko vrata kišu,
u jednu ruku rijeku
u cvatu,
u drugu stablo
u cvatu
dođi, ah dođi
ti koji si
iza sedam mora
i sedam gora,
dođi, ah dođi
da te zaspem
Ljepotica i zvijer
vrata su se otvorila u sobu je nahrupio svježi planinski zrak u njemu snijeg snijeg je donio rumenilo njenim obrazima ona nepomična spava glava potonula u jastuk veliki jastuk od guščjih pera na jastuku rupa iz rupe izlijeću pera i razlijeću se po sobi ona sanja jato divljih gusaka koje je upregnula u svoje saonice pa se sjurila niz oblačne obronke njena glava kao jaje u gnijezdu kose crne i guste kao noć crne i guste kose kao njegova misao on ulazi za snijegom mrk prilazi tih njezinom krevetu guran pahuljicama otkinuo se od planine izašao iz šume iz svog tmurnog šumskog dvorca rogovi mu sjaje dok se nadvija nad njenu lijepu glavu od dodira njenog obraza svijaju se prema gore njegovi dugi nokti da ne grebu da ne rane sav je od noći borova i vatre ona spava rumena on podvlači svoju ruku pod njezino tijelo vadi ju iz kreveta noge su joj bose još uvijek tople rastapaju se na njenim stopalima snježne pahulje čvrsto spava ne budi se sva je utonula u njegovo mračno naručje on joj ljubi čelo prede iz njegovih usta sukljaju varnice odnosi ju goruć u planinu u šumu u svoj šumski tmurni dvorac da bude njegova gospodarica