Izgubila sam mir. I nije nekakva priča za ispričati – sjetio se kasnije da je u jednom trenutku bila rekla. Sjedili su u velikom prodajnom centru, na drugom katu s pogledom prema izlazu. Imali su panoramski pogled grada pred sobom. Jedno je vrijeme bilo spokojno gledati kako pada mrak iza tih velikih staklenih površina.
Gledao je čas u nju, čas u ta velika izlazna staklena vrata u prizemlju, koja su se neprestano okretala. Gledao je i tako nastojao istovremeno pratiti što mu govori, a da ne ostavi dojam kako ne prati razgovor. Kada je došao konobar, na tren je nastupila tišina.
Bila su to velika vrata koja bi ljudi gurali kada bi izlazili. Ili ulazili. Uočio je da ih uvijek guraju u istom smjeru. Upitao se zašto.
Pričali su dugo. Zapamtio je da je rekla kako je jedno vrijeme živjela s nekim tipom u stanu koji su kupili na kredit. I da su se planirali vjenčati. Ali nisu.
– Možda su svi koje sam do sada vidio dešnjaci jer uvijek prvo pruže desnu ruku naprijed prema vratima, pomislio je.
Zapamtio je da mu nije spomenula zbog čega su se razišli. Barem ne nešto konkretno, a da je želio znati. Da ga je bilo sram pitati. Možda bi je i pitao da nije neprestano kriomice gledao prema vratima nastojeći odgonetnuti zbog čega ih baš svi okreću u istom smjeru.
– Možda na vratima negdje po strani piše – Obavezno guranje u smjeru suprotnom od kazaljke na satu – pomislio je, ali to mu se odmah učinilo glupo. Kada je pogledao malo bolje, primijetio je da baš nitko ne staje da bi kakav znak pročitao.
Sjetio se da je govorila kako više ne žive u tom stanu, da su ga prodali kako bi platili kredit i da je još uvijek ostao dio kredita kojeg i dalje otplaćuju.
– Jedan mjesec ja, jedan on – bila je rekla – zamisli, što nas drži skupa.
Učinila mu se lijepa ta rečenica koju je rekla. Pomislio je na dijete i sjetio se da nemaju djece. I bilo mu je drago. Zbog djece, barem.
– Jesi primijetila da svi guraju ova ulazna vrata u istom smjeru? – u jednom trenutku je upitao.
– Ne – odgovorila je. – Vjerojatno su vrata automatska, nego htjela sam ti nešto ispričati – nastavila je. – Neki dan sam prolazila putem od posla do doma, sada opet živim kod staraca, to znaš, i namjeravala sam skrenuti malo s te rute.
Ne znam. Mislim da nisu, pomislio je. Ne okreću se stalno. Ljudi ih moraju gurnuti, mislio je dok je slušao to što govori.
– Sjetila sam se te naše zgrade, tog našeg stana. Iako mi je u većini slučajeva muka kad ga se sjetim. Ali ovaj puta sam ga htjela vidjeti. Htjela sam na neki način sama sebi doći na vrata – zastala je i nasmiješila se. Na tren, pa se zatim odmah uozbiljila. – Pa na kraju nisam došla –dovršila je.
Možda im je lijeva strana malo obojana u tamno ili je oblijepljena reklamama koje odovud ne vidim pa ih to navodi da pomisle kako u tom smjeru ne mogu proći, nastavio je razmišljati.
– Dok sam hodala, jedna se žena bacila sa zgrade. I pala točno ispred mene.
U tom trenutku je vidio tipa kako je gurnuo vrata jače nego je potrebno i kako su ta vrata na drugom smjeru udarila jednog od dvojice koji su ulazili u leđa. Iako su bili manji i očigledno slabiji, jedan od njih je, kada je iskoračio van, pokušao zavrtjeti vrata i vratiti udarac.
– Molim – rekao je u trenutku kada je to izgovorila. Iako je cijelo to vrijeme šutio i pitao se hoće li tko od nadolazećih pokušati ući ili izaći gurajući vrata u drugom smjeru, ovaj puta se cijelim tijelom okrenuo prema njoj.
– Ozbiljno – rekla je.
– Ma daj? – rekao je začuđeno očekujući da mu kaže nešto više.
– Da sam napravila još korak pala bi na mene – zastala je – nikad na jednom mjestu nisam vidjela toliku hrpu raspadnutog beživotnog mesa – rekla je konačno.
– U jednom sam filmu vidio scenu gdje se tip baca sa zgrade i kako mu tijelo pada, a duša mu je prikazana kako odlazi gore prema nebu.
Nije odgovorila na to. Napravila je gotovo nevidljivu grimasu usnama okrećući glavu malo udesno.
Ušutio je. Automatski, kao vrata, pomislio je. Osjetio je da ga nije razumjela. I da ne zna što je time točno htio reći. Pokušao je promijeniti temu, nadajući se da ga to neće ni pitati. Pogledao je prema konobaru nastojeći ga dozvati.