Prva bolonjska DEgeneracija

Nešto se čudno događa u Zagrebu ovoga proljeća. Nakon što su se na ulicama Zagreba našli sindikati, a nešto poslije njih srednjoškolci, na red su došli i studenti. Ne bismo mnogo pogriješili kada bismo ustvrdili da je izlazak na ulice, jedne od najprozivanijih pasivnih skupina, ujedno i jedan od najiščekivanijih, tako da ćemo se na tome prosvjedu i zadržati u ovome tekstu.

Protiv uvođenja školarina

Studentska skupina koja se formirala kao kritična masa i koja je pozvala na studentski prosvjed, ima jednu zajedničku stvar. U najvećoj se mjeri radi o studentima koji studiraju po tzv. Bolonjskom procesu te su problemi na koje su upućivali jednako tako vezani uz Bolonjski proces. Među studentima je nezadovoljstvo jako dugo tinjalo, više od dvije godine, i bilo je pitanje vremena kada će se loš odnos prema studentima prenijeti, kao posljedica, i na ulice. Prvi koji su se odlučili na nekakav vid djelovanja su bili studenti Biološkoga odsjeka PMF-a, zakazali su prosvjed za 7. svibnja i angažirali odvjetnicu koja se trebala brinuti za kvalitetno pravno zastupanje, a nekako se istovremeno poklopilo i da su studenti zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta odlučili raditi tribinu na temu Bolonjskog procesa, na kojoj su i gostovali kolege s PMF-a. Dvorana u kojoj se održavala tribina primila je više od 500 zainteresiranih studenata, a u nekim trenucima je nalikovalo kao da će sama tribina prerasti u spontani prosvjed. Bilo je jasno koji su sljedeći koraci.

Nakon što su predstavnici studenata izašli u javnost sa svojim zahtjevima te obrazloženjem samoga prosvjeda, pojavilo se i jedno od najučestalijih pitanja – zašto je zahtjeva u tolikom broju, umjesto da je samo jedan, dva, kao što su mediji očekivali poučeni srednjoškolskim primjerom. Odgovor je na to jednostavan, Bolonjski proces je i sam pun problema, pa se automatizmom dolazi do toga da su i studenti prepoznali njegove probleme te ih onda i artikulirali. Zahtjevi, odnosno problemi, rangirani su na nekoliko razina, međutim jasno se među njima mogu uočiti da su jedni poprilično opći te se za njih može reći da vrijede za gotovo sve studente Zagrebačkoga sveučilišta. Ono što su studenti tražili bilo je da se omogući upis na diplomski studij svakome studentu bez plaćanja školarine. U javnosti se pitanje školarina iskristaliziralo kao jedno od najbitnijih po studente. Naime, školarine su trebale biti uvedene jer su mnogi fakulteti tvrdili da su njihove financijske mogućnosti jako slabe te da je baš to glavni razlog uvođenja školarina kako bi se nadoknadio manjak u njihovome proračunu.

Jedan je od zahtjeva bio i da se definiraju konkretne ustanove i područja rada na kojima se mogu zaposliti prvostupnici i magistri svih smjerova preddiplomskih i diplomskih studija te da se kao dodatak tituli prvostupnika priloži i dokument koji će pažljivo opisati područja u kojima je to prvostupnik stručan. Naime, stav je studenata bio da se prebacivanjem stjecanja titule struke na diplomski studij malo učinilo na pojašnjavanju sposobnosti i stručnosti osoba koje s fakulteta izađu samo s prvostupničkom diplomom, dapače da se takvim studentima niti na jedan način ne jamči mogućnost zapošljavanja.

Vrag je odnio šalu

S obzirom na sustav koji tek pokušava proraditi na propisani način, što se najbolje vidi iz izjava zaduženih za Bolonjski proces da se tu upravo radi o procesu, studenti su inzistirali i na tome da profunkcionira jedan od bitnih dijelova – ravnopravno sudjelovanje studenata u kreiranju nastave, te da se radi na poboljšanju sustava upravljanja kvalitetom visokog obrazovanja, i to, kao jedan od načina, tako da rezultati anketa o kvaliteti nastave budu javni te da u provjerama budu uključeni i sami studenti. Kako je obrazloženo, studenti žele da se loše profesore na neki način jednostavno ukloni iz samoga sustava. Ujedno, kao jedan od najbitnijih elemenata u ovome dijelu je i da se rezultati studentske ankete o kvaliteti nastave uzimaju, što prije, u obzir prilikom napredovanja profesora u akademskim krugovima.

No da se previše ne gubimo u svim zahtjevima, kojih ima uistinu mnogo, možda će cijela stvar biti jasnija pokušamo li prokomentirati načine njihova rješavanja. Dva dana prije najavljenoga prosvjeda “pobunjene” je studente na razgovor u Ministarstvo pozvao Vito Turšić, ravnatelj Uprave za visoko školstvo MZOŠ-a, a uz njega su, a na strani Ministarstva, bili prisutni još i državni tajnik Radovan Fuchs te Božo Pavičin i Luka Juroš. Na suprotnoj su strani stajali studenti Biološkoga odsjeka PMF-a, kao organizatori prosvjeda, te studenti zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta. Sastanak se očito odvijao svojim tokom, i to slabije za Ministarstvo, s obzirom na to da su odlučili udovoljiti svim studentskim zahtjevima, samo ako time mogu spriječiti prosvjed.

Navedena vatrogasna mjera bila je najjasnija u trenutku kada su predstavnike Ministarstva studenti upozorili da nikada do toga trenutka nisu čuli da se diplomski studiji neće plaćati, nakon čega su uslijedila nejasna obrazloženja i slabo artikulirane optužbe na račun fakulteta. Vrag je očito odnio šalu, pa se sastanku pridružio i ministar Primorac koji je ponovio sva obećanja te najavio razgovor s Rektorskim zborom. Rezultat sastanka je i priopćenje s kojim je u javnost izašlo Ministarstvo, a u kojemu je najavljeno da će ministar Primorac sudjelovati na izvanrednoj sjednici Rektorskoga zbora, najavljenoj za dan poslije, te da će pokušati uvjeriti Rektorski zbor u ispunjenje studentskih zahtjeva. Ministarstvo je podržalo prijedlog da troškovi školarina za sve studente koji namjeravaju nastaviti svoje obrazovanje na diplomskom studiju bude u potpunosti pokriveno te da će se za to naći mjesta u državnome proračunu, očito nikako drukčije negoli rebalansom proračuna. Naravno, poštujući autonomiju sveučilišta, sam ministar nije mogao zajamčiti na koji će se način sveučilišta domisliti rješavanju svih problema te na koji način će se u javnosti očitovati.

Definiranje odgovornosti

Konačno je došao i dan kada su članovi Rektorskoga zbora medijima poslali svoje zaključke te se iz samog dokumenta moglo jasno vidjeti da su rektorati raspolagali određenim informacijama na temelju kojih su analizirali dosadašnji tijek provedbe reforme obrazovanja na hrvatskim sveučilištima. Time je postalo jasno da studenti imaju potpuno pravo tražiti da se javno iznesu konkretni rezultati analiza te podaci i kriteriji po kojima su rađene analize, jer svega toga do tada nije bilo. A ako negdje i jest, onda nikakve analize nisu bile javne te nisu poticale na javnu raspravu. U svezi s time je studente zanimalo i na koji su način odobrene dopusnice za studije, kad je Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje tek dvije godine nakon ulaska u Bolonjski proces, dakle ove godine, donijelo odluku o vrednovanju studijskih programa. Što bi značilo da je zakazala ona instanca koja se trebala pozabaviti upravnim nadzorom, jer da se upravni nadzor vršio na pravi način, odmah bi se ukazalo na potrebu vrednovanja studijskih programa, umjesto, a što studenti naglašavaju, da vrednovanje studijskih programa započinje tek ove godine, dakle 2008., tri godine nakon uvođenja Bolonje u hrvatski obrazovni sustav. Na tragu je toga i zahtjev studenata da Rektorski zbor definira i osnovne pretpostavke na temelju kojih je započela sama reforma te koje su mjere poduzimane u svrhu što učinkovitije provedbe Bolonjskoga procesa.

Ujedno, Statutom Sveučilišta u Zagrebu definirano je da preddiplomski studij završava polaganjem svih ispita, dovršenjem ostalih obveza te izradom završnoga rada, odnosno polaganja završnoga ispita, pa se ne čini u redu što se na nekim fakultetima naknadno donose odluke o izradi završnoga rada, odnosno o polaganju završnoga ispita, ako te odluke nisu bile poznate već prvoga dana pri upisu na fakultet. Ono što su studenti u više navrata isticali je činjenica da je upravni nadzor vrednovanja studijskoga programa izostao, te da je to glavni razlog zašto se nešto ovakvo može i dogoditi. Dakle, pitanje koje se ponavlja jest: kako studenti mogu steći uvjete za upis kada se ti uvjeti ne znaju, nisu poznati ili su jednostavno veliki broj puta mijenjani. Tko potpisuje dopusnice? Ono što studenti uporno traže je točno definiranje odgovornosti svih ustanova i osoba koje su povezane s reformom visokoga obrazovanja. Na tome tragu je studente vjerojatno razveselila izjava Rektorskoga zbora da su posebno opravdani zahtjevi koji se odnose na poštivanje zakona, propisa i općih akata od strane visokih učilišta, što ukazuje, dakle, na činjenicu da su se do sada kršili.

Kršenje studentskih prava

Isto tako, od Ministarstva se jasno tražilo da se službeno objavi odluka po kojoj se omogućuje upis na diplomske studije svim studentima, bez obzira kada su upisali fakultet, bez plaćanja školarina ili participacije, ukoliko su stečeni uvjeti za upis, tj. ako je završen preddiplomski studij. Što je naravno udovoljeno parcijalno, odnosno Rektorski je zbor načinio preporuku da se to omogući studentima prve bolonjske generacije, što se ponovo činilo kao vatrogasna mjera kako bi se smirilo upravo one koje se očekuje ove godine na prvoj godini diplomskoga studija.

Studenti su ujedno u više navrata isticali neslaganje s izjavom Rektorskoga zbora da se na najvećem broju hrvatskih sveučilišta i njihovih sastavnica poštuju objavljeni propisi i uvjeti studija, jer su uvjeti izvođenja studijskih programa u potpunosti nedefinirani, nejasni te nisu u skladu sa zahtjevima studenata. Naime, neshvatljivo je da su studenti upisani na fakultete a da opći akt Sveučilišta, onaj kojim se uređuju uvjeti prelaska s preddiplomskoga na diplomski studij, nije donesen do današnjega dana. Iako to ni najmanje ne čudi, naime, ni sam Pravilnik o studiranju nije donesen ni na jednome fakultetu, jer je izostao dokument na razini sveučilišta po kojemu bi se onda sastavnice mogle i ravnati, a da ništa ne donose na svoju ruku.

Rektor Zagrebačkoga sveučilišta Aleksa Bjeliš na to je u više navrata izjavljivao da do donošenja takvoga pravilnika privremeno vrijedi Statut Sveučilišta te pravilnici koje donesu sami fakulteti. Jasno je potpuno da je ovakva situacija izravno kršenje studentskih prava, međutim ostaje nejasno kako će se navedeno riješiti te načini kojima će se odgovorni kazniti. Pouzdano se zna samo to da studenti već treću godinu studiraju po privremenom pravilniku.

Koji su zahtjevi studenata?

Što se, dakle, htjelo? Iz prije napisanoga je jasno da se zahtjevi studenata nikako ne mogu staviti u jednu jedinu rečenicu, jer se radi o tome da je reforma visokoga školstva otvorila mnoga pitanja i probleme, a što se samo dodatno zakompliciralo upornim odbijanjem rješavanja te upornim odbijanjem otvaranja komunikacije između Sveučilišta i studenata. Očito je da Zagrebačko sveučilište ima ozbiljnih problema sa svojim integriranjem, što se vidi i po odnosu prema studentima, a ne samo po žestokim diskusijama koje se vode na sjednicama Senata Sveučilišta. No samim time, naravno ne prestaje i odgovornost Ministarstva. Jasno je da se Ministarstvo ne može zakonski miješati u rad sveučilišta, ali svakako može detaljno provoditi financijski i upravni nadzor, koji je, jasno je, izostao.

Iako se čini da je studentima bio isključivi cilj osigurati neplaćanje školarina, kao što se počesto predstavljalo u javnosti, to je samo dijelom točno. Cilj koji su studenti isticali u više navrata je i otvaranje komunikacije s Ministarstvom i Sveučilištem, na svim razinama, na način da će studenti biti ravnopravni partner te, što onda proizlazi iz prije spomenutoga, ujedno i poboljšanje uvjeta studiranja i kvalitete nastave.

Uglavnom, studenti su, ljuti na parcijalno ispunjene zahtjeve, kao da ih se nije dobro niti pročitalo, izašli na ulice. Prvo je okupljanje bilo na Filozofskom u 11 sati na parkiralištu ispred fakulteta, a nakon dvadesetak minuta krenulo se prema Mimari – čak oko 2000 studenata – gdje su ih čekali kolege s PMF-a od 12 sati. Sljedeće postaje su bile Rektorat, a nakon toga i Ministarstvo. Prosvjedu je pristupilo oko 4000 studenata samo u Zagrebu, a iz solidarnosti, ili zbog vlastitih problema, pridružilo im se i oko 1000 studenata u Zadru, Osijeku, Splitu, Slavonskom Brodu, Dubrovniku... Izlaskom na ulice studenti su htjeli iskazati i nagomilano nezadovoljstvo sramotnim odnosom prema studentima, čijem se rješavanju problema pristupilo tek najavom izlaska na ulice, a jasno su isticali i da je to bio prosvjed koji se iskazuje da neće podnositi lošu koordinaciju između Sveučilišta i Ministarstva, ni sada ni ubuduće. Istina, ne možemo reći da su studenti tražili previše ako su tražili da nadležne institucije rade posao za koji su i plaćeni. Sličan je bio i odgovor studenata ministru Primorcu, koji se sam pozivao u mimohod sa studentima, da je nekako logičnije da se za svoga radnoga vremena na našetava gradom, nego rješava nagomilane probleme.

Upitani što i kako dalje, studenti odgovaraju – idući put nas može biti samo više, idemo do kraja, prosvjedujemo dok se svi naši zahtjevi ne ispune na način kako smo ih mi sami formulirali!

Zašto studenti odbijaju politiku u svojim redovima?

U jednome se trenutku studentima predbacivalo da su politički izmanipulirani, nagađale su se stranke koje, navodno, stoje iza njih, međutim studenti su uporno odbijali pomoć bilo koje stranke te povezivanje s politikom. Zašto? U biti, a zašto ne? Očito je da je hrvatsko društvo ispolitizirano do te mjere da je u njemu sve osim politike prestalo imati neku važnost, a da ne govorimo o samoj ozbiljnosti nekoga pokreta koji niječe uplitanje u političke igre. Ako negdje nije uključena politika, odmah se gubi legitimitet i ozbiljnost. Uostalom, puno je lakše ako se krivnja prebaci na svoje političke protivnike, jer se za njih zna tko su i što su, drugim riječima može ih se vrlo lako definirati. Očito je strah puno veći i snažniji od nepoznatoga protivnika. Dakle, tom i takvom društvu, ogrezlom u politički način razmišljanja, neshvatljivo je da postoji određena skupina zabrinutih studenata, koja ne želi pristati na takva pravila igre. Studentima je bilo poprilično mučno od tolikoga demantiranja političkih upliva, a sigurno je da im je bilo i dosta upornog demantiranja da su vezani uz pojedine političke stranke. Što se tiče zagrebačkoga studentskoga pokreta, akterima su bili najbitniji upravo studenti, glavno geslo kojim su se rukovodili bilo je da ako imaš indeks i ako si “bolonjac”, onda imaš i problema. Osobni interesi, ako ih je i bilo, stavljeni su po strani. Osobna vjerovanja, ideološka, nacionalna, sve je prestalo biti važno, bilo im je bitno samo riješiti zajedničke probleme. Međutim, postavlja se pitanje zašto je studentska populacija bila u tolikoj mjeri pasivna do ovoga trenutka? Je li se možda društvena rezignacija prebacila na sveučilišta s obzirom na to da se višim upisnim kvotama na fakultetima počela preslikavati, statistički, javna sfera. Nije li onda to još opasnije, jer ako su se sada studenti uspjeli homogenizirati oko zajedničkoga interesa, bez obzira na vlastite razmirice i ideološka stajališta, možemo li onda neki drugi put očekivati i građane da se homogeniziraju oko nekog njima zajedničkoga interesa?

Samim time što nisi ispolitiziran, postaješ dio problema. Kamo dalje? To nitko ne zna.