Prvi genocid 20. stoljeća

Moramo bez milosti ubijati sve. Muškarce, žene i djecu. Nećemo se obazirati na javno mnijenje, jer tko danas uopće više govori o ubijenim Armencima.

Hitlerova poruka njemačkim časnicima uoči napada na Poljsku

U ovom, za međunarodnu zajednicu povijesnom trenutku, kada se obilježava 60 godina od sloma nacifašizma i slavi pobjeda antifašističke koalicije nad mračnim silama zla, trebali bi se svakako prisjetiti i prvog velikog zločina genocida u 20. stoljeću, koji su Turci počinili nad Armencima, jer je po mišljenju većine suvremenih, uglednih pravnika i povjesničara upravo taj zločin postao stravični raison d’etre Holokaustu i svekolikim tragičnim zbivanjima uoči i nakon Drugog svjetskog rata, ne samo u Hitlerovoj Njemačkoj nego i u sovjetskoj Rusiji, Kambodži, Vijetnamu, Kini, i na drugim brojnim stratištima diljem svijeta. Ali, genocid nad Armencima, koji su 1915. godine počinili Turci (24. travnja spomenute godine bilježi se kao službeni početak masovnih deportacija i pogroma, u kojima je po naređenju tadašnjih turskih vlasti, tj. revolucionarne organizacije Mlada Turska, bilo ubijeno, pomrlo od gladi, fizičke iscrpljenosti, tortura i boleština oko 1,5 milijuna ljudi, a turski izvori “dopuštaju” tek brojku od 300.000 osoba), još, nakon devedeset godina od počinjenog zločina, izaziva žustre polemike i strasne kontroverze, ne samo u složenim i bremenitim tursko-armenskim odnosima nego i diljem demokratskog svijeta.

Turska poriče genocid

Turska je praktički sve do danas odbacivala teze o genocidu; službena Ankara tvrdi da su to bile zapravo “represije u kontekstu građanskog rata”, posebice zbog toga što su se Armenci priklonili ruskim trupama koje su počinile invaziju na Tursku početkom Prvog svjetskog rata. Osim toga, turska se strana poziva na dokumente i arhivu onodobnoga generalštaba, u kojima se tvrdi da su “armenske bande” od 1910. do 1922. ubile 524.000 Turaka. Drugim riječima, Turci ne samo da time žele posvema odbaciti optužbe za zločin genocida nego se žele prikazati kao “žrtve armenskog nasilja”. Međutim, poznati armenski povjesničar, Aram Simonijan, u studiji o počinjenom genocidu upozorava kako za službeni Erevan priznanje genocida ne predstavlja samo povijesno pitanje nego ima i izrazite elemente nacionalne sigurnosti. Naime, suglasan je s aktualnim ministrom inozemnih poslova Vardanom Oskanijanom da Armenija ne može imati povjerenje u susjednu Tursku (koja, nakon SAD-a, raspolaže najvećom vojnom silom u okviru NATO-pakta), dok Ankara ne prizna da je armensko stanovništvo iz Anadolije nasilno preseljavano u pustinju Mezopotamije, te da to nije (u)činjeno ni po kakvu slovu pozitivnog zakona, na što se poziva turska strana, nego se radilo o grubom narušavanju elementarnih ljudskih prava jednog naroda. Pritom, napominje Oskanijan, ne treba zaboraviti da i danas Turska aktivno podržava Azerbajdžan u krvavom vojnom konfliktu u armenskoj enklavi Nagorno-Karabah, kojoj Baku ne dopušta odcjepljenje, nego i osporava pravo na bilo kakvo političko povezivanje s Erevanom. Dakle, iako je Turska desetljećima odbijala priznati da su zločini ikad počinjeni, pod pritiskom međunarodne javnosti, kao kandidat za članstvo u EU, pokazala je, istina mlaku, spremnost napokon pristupiti preispitivanju tzv. bijelih mrlja vlastite povijesti. Ponudila je nedavno Armeniji izradu zajedničke studije o krvavom masakru koji je kulminirao početkom Prvog svjetskog rata i trajao sve do 1923., ali u ime snažne i brojne armenske dijaspore reagirao je ugledni književnik Peter Balakijan (živi u SAD-u), koji je napomenuo kako su o genocidu već objavljena temeljna istraživanja (prije svega, ona pod pokroviteljstvom Međunarodne udruge povjesničara) i kako nema dvojbe da je riječ o zločinu masovnih razmjera, koji je danas u svijetu priznao veći broj demokratskih država: Francuska, Kanada, Švicarska, Danska, Italija, Vatikan, Grčka, Belgija, Rusije, a upravo je nedavno ova tema postavljena na dnevni red njemačkog Bundestaga. Naime, njemački konzervativci (CDU i sestrinska stranka CSU) odlučno se i otvoreno protive ulasku Turske u zajednicu europskih naroda te je ono najviše što nude Ankari tzv. privilegirano partnerstvo. Turska, životno zainteresirana za ulazak u EU, pokrenula je snažnu diplomatsku inicijativu da bi omekšala otpor konzervativaca i kako bi se izbjegle rasprave u njemačkom parlamentu, koje za tursku stranu imaju isključivo zadaću diskreditiranja i onemogućavanja ulaska Ankare u europske integracije. Pritom se turska strana oslonila i na snažnu svoju tromilijunsku zajednicu u Njemačkoj, ali najviše što su dosad postigli tek je svođenje rasprave o genocidu nad Armencima u okvire parlamentarnog Odbora za inozemnu politiku i europska pitanja. Predsjednik Bundestaga je na turske optužbe odgovorio kako “upravo njemački primjer pokazuje da se mračne stranice povijesti i prošlosti ne smiju zatvarati i da je suočavanje s gorkim istinama neodvojivi i sastavni dio europske kulture sjećanja, a ne zaborava”.

Suživot i napetosti od 17. stoljeća

Armenija je nakon stjecanja neovisnosti (nakon raspada SSSR-a) učinila velike napore kako bi uvjerila međunarodnu zajednicu kako se masakr iz vremena Prvog svjetskog rata, sukladno međunarodnim pravnim standardima (dakako, i moralnim), mora okarakterizirati kao genocid jer Armenci i danas trpe posljedice tog zločina, prije svega drastičnim padom demografske strukture, s obzirom na to da ih danas u svijetu ima tek nešto više od četiri milijuna. Ljudi od struke ne žele ove zločine svoditi na danas popularnu kvaziteoriju o povijesnom sukobu muslimana i kršćana, ali, kako se pita ugledni turski književnik Orhan Pamuk: “U ovoj je zemlji nekad živjelo mnogo nemuslimanskog stanovništva, a danas to više nije tako. Zašto? U ovoj su zemlji nekad živjele stotine tisuća Armenaca (danas u Turskoj ih živi oko 60.000). Što se dogodilo s njima?” Kako bi se odgovorilo na ova pitanja; kako bi se Turci definitivno suočili sa svojom paranojom, a Armenci sa svojim traumama, nužno je retrospektivno sagledati suživot Turaka i Armenaca od prve polovine 17. stoljeća, kada su Armenci potpali pod otomansku vlast. Naime, Turci su spojili zapadnu Armeniju s ostalim dijelovima svoga carstva; bolje rečeno, sukladno svojoj politici nastojali su ovu oblast što je moguće brže i masovnije etnički očistiti kako bi “oslobodili” prostor “prijateljskim narodima” imperija i zauvijek prisvojili teritorije između Turske i Kavkaza na kojima su živjeli Armenci.

Istočni dio Armenije ostao je pod perzijskom vlašću sve do 1828., kada je iranski šah doživio poraz u ratu s Rusijom te je istočne dijelove svoga carstva, tj. Erevanski i Nahičevanski kanat morao prepustiti ruskome caru. Međutim, armensko pitanje postaje zanimljivo međunarodnoj zajednici tek nakon rusko-turskog rata (1877.-1878.), tj. nakon što je bio potpisan Sanstefanski mirovni ugovor koji u Armenaca budi nadu da bi nakon stoljeća ropstva mogli obnoviti svoju državnu suverenost. Međutim, to se na njihovu žalost nije ostvarilo, jer na Berlinskom kongresu 1878., usprkos svekolikim obećanjima, velike svjetske sile – kako se ne bi zamjerile Turskoj – jednostavno zapostavljaju rješavanje armenskog pitanja. Istina, prema članku 61. Berlinskog kongresa, turska Visoka porta se obvezala na reformu tzv. armenskih vilajeta, ali ih nikad nije realizirala. To je naravno uvjetovalo formiranje armenskih političkih stranaka koje su ilegalno počele pripremati oružani otpor turskom svevlašću. Programi i metode tako stvorenih političkih partija bili su izrazito polarizirani, ali ipak su se sve stranke slagale u tomu da treba, bilo pregovorima bilo ratom, ostvariti nacionalnu emancipaciju i narodno oslobođenje Armenije. Prva politička stranka (Armenakan) formirana je 1885. u Marseillesu, a 1890. godine u Tbilisiju je stvorena stranka Dašnakcutjun (Armenska revolucionarna federacija), koja je za svoj cilj postavila ujedinjenje svih političkih skupina u armenskom društvu u borbi protiv Turaka. Nakon toga, formirali su se i socijalni demokrati, ali i u dijaspori izrazito ugledna Liberalna stranka (Ramkavar Azatan). Istodobno s ujedinjavanjem armenskih političkih stranaka, rađa se i nova turska politička stranka Jedinstvo i napredak, čiji se članovi nazivaju Mladoturcima, a koji su kroz doktrinu osmanizma, uz pomoć porobljenih naroda željeli stvoriti novu Tursku kao konstitucionalnu monarhiju. Međutim, neturski narodi u toj novoj tvorevini ne bi ostvarili svoju nacionalnu slobodu nego bi se u interesu opstanka osmanske imperije morali asimilirati s većinskim stanovništvom. Toj ideji su se najžešće suprotstavili upravo Armenci, tako da u razdoblju od 1894. do 1896. godine dolazi do prvog velikog masakra prilikom kojeg je ubijeno oko 300.000 Armenaca.

Pod udarom Mladoturaka

Tijekom Prvog svjetskog rata Mladoturci postaju sve uvjereniji da je budućnost Turske vezana isključivo uz Aziju, te da upravo na tom prostoru moraju razvijati ideju panturkizma. Prva etapa na tom putu bio je Azerbajdžan, u čijem su graničnom pojasu, slično kao i na turskoj strani, uglavnom obitavali Armenci, koji su po mišljenju Mladoturaka predstavljali smrtonosnu opasnost za ostvarenje njihove ideje. Osim toga, tijekom 1915. turska vojska je na Kavkazu doživljavala sve češće i veće poraze od Rusa, tako da je tursko vojno zapovjedništvo za svoje neuspjehe optuživalo upravo Armence koji su činili većinu njihovih vojnih snaga na tom području, predbacujući im da su u dosluhu s Rusima te da namjerno gube bitke kako bi što je moguće više oslabili Tursku, pridonijeli njezinu brzom raspadu i tako uz pomoć ruskog carizma ostvarili svoju samostalnu državu. Stoga, turska je vlada izdala 24. travnja 1915. (dan na koji se danas svi Armenci u domovini i dijaspori prisjećaju žrtava i pogroma kojem su bili izloženi) zapovijed o uhićenju 200 najuglednijih vođa armenske zajednice, pod optužbom da se protive središnjim vlastima. Zapravo, to je bio “signal” za masakre koji su potom uslijedili nad Armencima. Mjesec dana kasnije, tj. 26. svibnja 1915., otomanske su vlasti posebnim zakonom odobrile deportacije tzv. sumnjivih grupa, a sve pod izgovorom “unutrašnje državne sigurnosti”. Tadašnji turski ministar unutrašnjih poslova, Talat, poslao je pismenu zapovijed guvernerima provincija u kojoj se izrijekom “ukida pravo Armencima da žive i rade na teritoriju Turske”. Dakle, bila je izdana zapovijed o deportaciji Armenaca iz tzv. ratnih zona prema konclogorima u sjevernoj Siriji, a perzekucije i internacije su se nastavile sve do 1923. Time je zapravo započeo genocid nad Armencima, u kojem ih je bilo ubijeno više od 1,5 milijuna (a danas se čak spominju i brojke od više od 2,5 milijuna žrtava), a u tu svrhu bio je i formiran specijalni ured (Teskilati Mahsusa), kojem su se na čelu nalazili mladoturski vojni zapovjednici, a kojem je glavna zadaća bila organizacija i istrebljenje Armenaca. Tijekom deportacija, Armenci su bili izloženi nezamislivim mukama; veliki ih je broj umro od gladi i žeđi, a onima koji su uspjeli preživjeti na tom putu samo je produljena agonija, jer ih je u konclogorima čekala sigurna smrt. “Originalnost” ovog zločina i mladoturskog plana genocida bila je upravo sadržana u ideji deportacije, kojoj je cilj nije bio etničko preseljenje, nego etničko uništenje Armenaca. Time je ovaj zločin genocida postao paradigmom svih nacističkih i staljinističkih zločina, koji su uslijed tehnološkog i “civilizacijskog” napretka postali još krvaviji i učinkovitiji.

Pokušaji dijaloga i otvaranja granica

Turska do dana današnjeg negira zločin genocida nad Armencima i odbija uputiti službenu ispriku armenskom narodu za počinjena zlodjela. Istina, UN je 1985. priznao da je bila riječ o pokušaju posvemašnjeg fizičkog istrebljenja Armenaca, a Europski parlament je 1987. pozvao Tursku da prizna počinjeni genocid, uvjetujući time njezin prijem u EU. Ali, usprkos jasnom upozorenju, tursko društvo i javnost, bez ogleda na oprezne i blage pozitivne pomake u odnosu na ove tragične događaje, očito još nisu u stanju suočiti se s prošlošću i počinjenim zločinima, te tako i u vlastitom interesu zatvoriti jednu od najkrvavijih stranica povijesti 20. stoljeća. Slični problemi egzistiraju i u armenskom društvu, jer se svaki pokušaj pregovora s Turskom odnosno Azerbajdžanom (oko armenske enklave Nagorno-Karabah) smatra u velikom dijelu populacije nacionalnom izdajom i sramotom. Posljednjeg tjedna u travnju ove godine, kada se po tradiciji Armenci prisjećaju genocida, u katedrali Svetog Grigorija u Erevanu bila je organizirana Božja služba i ceremonija, na kojoj su se okupili predstavnici većine kršćanskih zajednica Istoka i Zapada, te su bile turskoj strani odaslane poruke koje su bitno odudarale od onoga što se desetljećima moglo čuti u ovakvim prigodama. Naime, aktualno armensko političko vodstvo počinje shvaćati kako se katastrofalna gospodarska situacija u kojoj se nalazi država (slaba ekonomska infrastruktura, bez energetskih i prehrambenih rezervi, odsječena od svog prirodnog opskrbnog zaleđa), može jedino riješiti odustajanjem Erevana od puke politizacije, ipak u biti povijesne teme genocida Turaka nad Armencima. Ako ništa drugo, ono barem pred međunarodnim forumima, čemu se žestoko suprotstavlja snažna armenska dijaspora o kojoj uvelike ovisi svaka vlast u Erevanu. Karizmatski premijer Levon Ter-Petrosjan bio je i smijenjen (1997.) kada je upravo radi ekonomskih razloga Azerbajdžanu ponudio ustupke glede Karabaha, odnosno kada je, pod pritiskom SAD-a i Rusije, uskratio otvorenu podršku separatistima u susjednoj enklavi. Svjestan stanja u zemlji, Petrosjan je pokušao promovirati kompromisnu ideju odlaganja rasprava o genocidu i tursko-armenskim odnosima, te uopće o odnosu prema susjednom muslimanskom stanovništvu. Međutim, tada oporbeni politički vođe (Vazgen Manukijan i Robert Kočarijan), nisu o tome željeli čak niti raspravljati, a danas aktualna vlast u zemlji postaje svjesna kako se bez određenih ustupaka ovaj gordijev čvor neće niti može razriješiti.

Turska je priznala neovisnost Armenije 1991., ali sve do danas nisu uspostavljeni puni diplomatski odnosi, a granica između ove dvije države je zatvorena od 1993. zbog sukoba u Nagorno-Karabahu. Kako bi se izašlo iz slijepe ulice, koja jednako smeta i Turcima i Armencima, turska vlada i oporba najavile su krajem svibnja ove godine organiziranje kongresa na kojem bi se kritički raspravljalo o povijesnim temama, s posebnim osvrtom na genocid iz 1915. Svoj dolazak najavili su i armenski znanstvenici iz domovine i dijaspore, što sve najavljuje postupno ali ipak izvjesno napuštanje dosadašnjih tvrdih i nepopustljivih stavova i rovovske bitke, koja do danas nije nikome donijela ništa dobroga.