Psi čuvari kapitala. Dokle?

Na naslovnoj stranici knjige Monopoli/Društvena igra trgovanja s medijima, koju sam napisala zajedno s kolegom Lenartom Kučićem, na desnoj je strani prikazan daljinski upravljač i iz tog daljinskog upravljača izlaze različite veze između različitih korporacija. Kada pogledamo, vidimo da je taj globalni komunikacijski svijet mali, jer u njemu vrlo mali broj medijskih korporacija kontrolira većinu medijske ponude na kioscima, preko radijskih i televizijskih prijemnika ili Interneta diljem svijeta. Tako je mali slovenski Telemach u vlasti UPC-a, UPC je u vlasti Liberty Global Europe, a Liberty Global Europe je jedna od tvrtki koja je povezana s News Corporation Group itd. Ovdje imate WAZ, preko WAZ-a dođete do Europa Press Holdinga, onda imate Bertelsmann, pa preko njega dođete do RTL-a, Super RTL-a, RTL-a Burde, Disneyja itd.

Što čitaš?

Tu nema nikakvih teorija zavjere. Noam Chomsky kaže: nema nikakvih kontrola nad medijima, zato što su mediji u vlasti velikih korporacija, a one kroz medije koji su njihovo vlasništvo jednostavno produciraju određene poglede na svijet. Ono što mene zanima je, ne samo što mediji predstavljaju nego koji su to pogledi na svijet, koje događaje velike medijske korporacije predstavljaju? Zato što medijska moć nije samo u tome što se predstavlja nego i u onome što ostaje skriveno.

Navest ću jednu šalu o medijima koju mi je rekao dobar prijatelj iz Izraela prije nekoliko mjeseci. Dva prijatelja se sretnu na autobusu i jedan vidi onoga drugog kako čita arapske, palestinske novine, i kaže: “Jesi poludio, što čitaš arapske novine, kad imaš toliko izraelskih?” A drugi odgovara: “Čitam ih zato da preživim. Kada sam čitao izraelske novine stalno sam dobivao informacije o tome da je izraelska država u ratu, sve je u krizi, inflacija, nezaposlenost itd. A od kada čitam palestinske novine ustanovio sam da židovski lobi kontrolira cijeli svijet, da u svom vlasništvu imamo sve medije, cijela vojna industrija je naša, da smo najjača država na svijetu. Od kada čitam palestinske novine mnogo mi je lakše živjeti unutar izraelske države”. To je primjer kako bismo razumjeli da je za medijske korporacije taj dio svijeta bitan prije svega zato što predstavlja veliko tržište, kao što je za velike medijske korporacije trenutačno najvažniji jedan drugi dio svijeta, a to je Kina. Kina je najveće medijsko tržište na svijetu i naravno, kao što kažu Jack Goldsmith i Tim Wu u knjizi Tko kontrolira net?, nije samo bitno kako će se razvijati Internet u odnosu na Kinu, nego je bitno i kakvu će politiku razvoja Interneta Kina prihvatiti u budućnosti. To je i veliko marketinško tržište, a to znači da velike korporacije računaju da će unutar tog tržišta nekako razdijeliti 15 milijardi oglašivačkog novca iz 2003., koji ima porast od pet milijardi na godinu.

EU na području medija nema nikakvih zakona

Nakratko ću predstaviti postsocijalističko tranzicijsko medijsko tržište. Polazim od nekoliko važnih stvari koje trebamo poznavati kako bismo razumjeli koji se trendovi ovdje događaju. Prvo, većina tih medijskih tržišta malena je u usporedbi s drugim državama. Drugo, većina tih medijskih tržišta bila je prije petnaestak godina u državnom vlasništvu i 1992. u slučaju Slovenije, a slično je bilo i drugdje, država se odlučila za karakterističan oblik privatizacije. Ja to zovem posebnim oblikom darvinističkog ekonomizma, u kojem su jednostavno tržište medija osim radiotelevizije prepustili potpuno trendovima na tržištu, što je značilo da je većina medija u borbi za oglašavanje morala redefinirati svoje poslovne prakse. I posljednje, na svim tim tržištima postoji nezdrav, incestuozni odnos između medijskih vlasnika, političara i novinara, i upravo taj nezdravi odnos stvara veliki broj problema.

Kako je tranzicija počela? Više stvari je važno: medijska povijest, procesi privatizacije, zakonodavstvo. Neposredno prije izbora hrvatska vlast razmišljala je o tome da ponovo mijenja zakon o elektroničkim medijima, iako je, ako se ne varam, Zakon o radioteleviziji u posljednjih 15 godina bio promijenjen 12 puta. To je tipičan način kako medijsko tržište ovisi o politici, što se ne može unaprijed planirati, jer politika u svakom trenutku može potpuno voluntaristički promijeniti pravila igre i postaviti nova, a s time je povezana i regulacija. Postoje li nezavisne institucije koje imaju sposobnost održavanja reda? U većini tranzicijskih država nema nezavisne regulacije.

Kada Hrvatska bude prihvaćala zakonodavstvo EU-a, čut ćete famozni birokratsko-briselski žargon harmonizacije, implementacije i slično. U stilu: Hrvatska treba harmonizirati svoje zakonodavstvo s europskim. A Europa na području medija nema nikakvih zakona! Ima samo jednu direktivu, a to je ona o prekograničnoj televiziji koja je isključivo nastala zbog toga što su velike europske medijske korporacije trebale sigurnost na tržištima. Znači, trebale su postići stabilnost tržišta i mogućnost rasta da mogu konkurirati velikim američkim firmama. Europska politika je na tom području jasna. Napraviti jake europske medijske tvrtke koje će se na kraju ponašati jednako kao što se ponašaju američke.

Loše, nepostojeće ili neprovođeno zakonodavstvo

Za većinu tranzicijskih država ključan je problem u tome što je zakonodavstvo koje regulira medije katastrofalno. Ti zakoni se mijenjaju, u njih se uvode određena rješenja koja se prepisuju iz drugih zakona. Zanimljiv je primjer da je hrvatski zakon doslovni prijevod slovenskog. Mi smo to napravili i nismo u 15 godina uspjeli promijeniti stvar. Slovenija je daleko od toga da bi bila uzorna u bilo čemu. Ne postoje europski standardi. EU je nastao kao povezivanje različitih država u jedinstveno tržište, na kojemu neće biti granica za protok robe i kapitala, ali će ostati granice za protok ljudi i usluga. EU ima vrlo jednostavnu politiku kako napraviti transparentno tržište i kako učiniti da na tom tržištu velike korporacije učinkovitije djeluju. Prije mjesec dana EU je konačno priznao sukob između Europskog parlamenta i Europske komisije, gdje je Europska komisija priznala da postoje problemi s medijskim pluralizmom i da nešto treba promijeniti. Planiraju da bi u sljedećih godinu i pol napravili veliko istraživanje na osnovi kojeg bi pokazali u kakvom su odnosu medijski pluralizam i medijska koncentracija, gdje bi predlagali određene mjere s pomoću kojih bi pokušali osigurati pluralizam.

Kao zanimljiv primjer: imam jednu izjavu Maria Montija, bivšeg europskog komesara za konkurenciju. Mario Monti je poznat po tome što je vodio poznati slučaj protiv Microsofta. Ali, prije Montija komesar za konkurenciju bio je Karel van Meert, koji je poznat po tome što je spriječio više udruživanja velikih medijskih korporacija. Posebno je to radio u Njemačkoj, tako što se tiče udruživanja Kircha i Deutsche Telekoma, unatoč tome što je Kohl izveo veliki pritisak na EU da se to dopusti. Isti je van Meert trenutačno savjetnik odbora News Corporationa, najveće medijske korporacije na svijetu u vlasništvu Rupherta Murdocha.

Najveći problem s regulacijom jest da u tranzicijskim državama nema nikakve prošlosti na osnovi koje bi se mogli postaviti efikasni modeli regulacije. Što znači da smo mi iz državno nadziranog sustava ušli u sustav tržišta, na kojima su mehanizmi tvrde cenzure koja je vrijedila prije devedesete nadomješteni novim oblicima cenzure, a koji u biti imaju jednake posljedice kao i oni raniji.

Privatizacija i korporativizacija

Bavila sam se pitanjem privatizacije u većini europskih država i ustanovila da su u privatizaciji najviše profitirali oni koji su u vrijeme privatizacije bili na vlasti ili usko povezani s njom. Privatizacija se odvijala u dva smjera. Jedan smjer je bila spontana privatizacija, primjeri su Poljska, baltičke države, Madžarska... I privatizacija koja je bila pod utjecajem države, što je slučaj u Sloveniji, gdje su napravljeni posebni modeli kako bi se društveno vlasništvo privatiziralo, odnosno kako bi medijsko vlasništvo koje navodno nije imalo titulara konačno dobilo vlasnika. Većina problema koje imamo danas imaju korijene upravo u tom razdoblju.

U svim državama su bila tri tipična modela vlasništva. Jedno je bilo državno vlasništvo. Poljske dnevne novine Gazete Wyborcze uspješan su primjer kako se civilno društvo uspjelo konsolidirati i napraviti privatni medij koji je postao toliko bogat da su ga na kraju prodali na burzi. To je rijedak primjer uspješnog modela, no u većini država imali smo drukčije modele privatizacije. Najproblematičnije je od kuda je dolazio kapital ljudi koji su kupovali vlasničke udjele u medijima, jer je očito da je taj kapital imao političko zaleđe.

Mnogo država je rasprodalo medijsko vlasništvo strancima, tipičan primjer je Mađarska koja je do 1997. držala sve svoje medije; u Sloveniju su stranci došli relativno kasno i nema ih mnogo. Strane korporacije koje se pojavljuju na ovim prostorima su WAZ, CME, koji je prisutan prije svega u televizijskom mediju, Springer koji ima golem monopol u lokalnim medijima, RTL Group koja je s WAZ-om povezana preko vlasnika, Orcla koja je jedan od najvećih medijskih vlasnika u baltičkim državama i Poljskoj. Lako je pokazati u kojoj su mjeri te korporacije međusobno povezane. Proučila sam nekoliko medijskih korporacija, Axel Springer, Fininvest koja je Berlusconijeva, Bertelsmann, Vivendi Universal i News Corporation. Kada pogledate njihovu vlasničku strukturu, onda ćete vidjeti da su vlasnički odnosi među njima isprepleteni i da na ovaj ili onaj način te korporacije ne konkuriraju međusobno na tržištu, nego je njihova politika prije svega usmjerena da rade za vlastite interese, te da su interesno-korporacijski međusobno povezane. Nedavno sam pogledala upravne odbore tih velikih medijskih korporacija. Predsjednik uprave News Corporationa je José Maria Aznar, bivši predsjednik Španjolske, u Axel Springeru sjedi predsjednik uprave BMW-a, Berlusconijev Fininvest povezan je sa svime time i njegovi članovi sjede u upravnim odborima tih istih korporacija. Kada pogledate te upravne odbore ili nadzorne odbore koji bi morali nadzirati da te korporacije djeluju u skladu s nekakvim javnim interesom, onda ćete vidjeti da te korporacije djeluju isključivo u vlastitom interesu i štite interese ekonomske prirode.

Netransparentnost i kraj javnih servisa

Pokušala sam naći podatke o hrvatskim medijima. Unatoč tome što u vašem zakonu postoji jasan zahtjev da sve medijske kuće moraju objaviti transparentno podatke o tome tko su njihovi vlasnici, tih podataka javno dostupnih nema. Što je još bolje, u zakonu postoje jake sankcije za to, svi oni koji to ne objavljuju su u prekršaju i država bi, kada bi htjela i imala interesa, morala zahtijevati objavu tih podataka. Jedan od prvih zahtjeva koje treba postaviti je transparentnost vlasništva. Na primjer, ako odete u državu poput SAD-a, koja je daleko od toga da bi na medijskom području mogli govoriti o bilo kakvoj demokraciji, postoje barem dvije nevladine organizacije koje mjesečno ažuriraju podatke o tome tko su najveći američki medijski vlasnici. Jedna je Free Press, koja ima posebnu službu stop beep media koja objavljuje podatke o medijskim vlasnicima, te Center for Public Integrity, koji je jako dobro umrežen i objavljuje podatke i za telekomunikacijski sektor.

Dakle, transparentnih podataka ovdje nema. Veoma je teško u svim tranzicijskim državama dobiti podatke tko su medijski vlasnici. Prije godinu i pol, kada sam bila u Rusiji i kada sam pokazala sve te vlasničke veze između medijskih korporacija, jedan od ruskih novinara je rekao da kada bi on došao do tih podataka i to objavio, više ne bi bio među živima. Podatke u Rusiji je praktički nemoguće dobiti, ruski medijski prostor je jedan od najkontroliranijih i u njemu praktički nema nezavisnih medija.

Slijedi pitanje: ako velike korporacije imaju u svojim rukama medije i ako one djeluju isključivo u vlastitom interesu, koliko su mediji uopće nezavisni? Postavila bih dvije radikalne teze. Prva je iz vremena Francuske revolucije i ona glasi mediji su četvrta grana vlasti, ona koja nadzire prve tri. Moja teza je da su danas četvrta grana vlasti medijski vlasnici. Oni koji stvarno imaju medijsku moć da neposredno uspostave kontakt s političarima, a političari su oni koji omogućavaju najugodniju klimu u kojoj korporacije mogu raditi. Druga moja teza – sjećam se kada sam na skupu novinara u Sloveniji o tome govorila onda su novinari bili time jako iznervirani – jest da su novinari najamna radna snaga u medijskim kućama i da se ne razlikuju od bilo kojeg drugog najamnog radnika koji radi za neku korporaciju. U Sloveniji su 2004. novinari štrajkali. To je bio jedan od najneorganiziranijih štrajkova koje sam vidjela, štrajkova na kojima novinari ljudima nisu znali objasniti niti zašto štrajkaju.

U Poljskoj je 40 posto novinara odgovorilo da su pod pritiskom vlasnika, urednika i oglašivača, i to je problem. Kada tako važno ljudsko pravo, kao što je sloboda izražavanja i sloboda medija postane korporativno pravo, onda imamo situaciju da jedno temeljno ljudsko pravo formalno imamo, ali ne i u praksi.

Radiotelevizija kao javni servis je isto problem. Ona je jedini medij koji bi u tom korporativnom svijetu trebao raditi po pravilima koja ne vrijede za velike korporacije, jer je servis bio ustanovljen zbog toga da služi interesu svih građana i građanki, znači da nije pod pritiskom ni politike ni tržišta. Međutim, očito je da u većini država javni servis tu funkciju ne obavlja. Većina tih država je išla principom potrebe pretvorbe državnog javnog servisa u javni. Slovenija je imala obrnuti proces, imali smo državni servis, pa javni, pa se ponovo vraćamo u državni servis, i vjerojatno će na kraju taj proces završiti privatizacijom. Nemojmo zaboraviti da je 1920. godine ideja javnoga servisa nastala u Velikoj Britaniji kao rezultat nevjerojatnog povijesnog dogovora između države, javnosti i ekonomskog sektora: da postoji jedan medij koji je važan za sve građane, da je na tom mediju moguće postići neki dogovor, da se odstrane različiti interesi i izgradi korporacija koju danas poznajemo kao BBC. Tog kompromisa, tog povijesnog dogovora koji je u dvadesetim godinama prošloga stoljeća postojao u većini europskih država, više nema. Posljedice su da su u većini tranzicijskih država mediji daleko od slobodnoga. Imamo problem da se jedan monopol zamjenjuje drugim, da je monopol države zamijenjen privatnim monopolom, da je u tom monopolnom medijskom okruženju vrlo teško ustanoviti nezavisne medije, zato što koncentracija nije samo na medijskom prostoru, nego i na području izdavaštva, distribucije, frekvencija itd.

Obespravljeni a korumpirani novinari

Najtragičnija figura cijele priče su, naravno, novinari. Mediji koji su toliko sposobni pisati o svim nepravilnostima koje se događaju u državnom, javnom, privatnom sektoru, nisu sposobni kritički reflektirati svoje djelovanje! Teško ćete naći bilo koji medij, bilo u Hrvatskoj bilo Sloveniji, u kojemu će novinari kritički, refleksivno ili analitički pisati o tome što se događa na medijskom tržištu. Zbog toga što većina tih novinara ima probleme koje bih definirala ovako: pozicija novinara u tim državama je promijenjena. U Sloveniji vlada trend, više od 50 posto novinara nemaju nikakvog ugovora o radu, nemaju socijalne i ekonomske zaštite, prepušteni su na milost i nemilost vlasnika, većina njih je veoma slabo plaćena, rade pod uvjetima koji su gori od bilo koje druge industrije koju poznajem. U Sloveniji je položaj novinara gori od položaja osoba koje su zaposlene u trgovačkoj grani industrije. Na njih se čini pritisak, u smislu da oglašivači ne žele da se određene informacije objavljuju. Korupcija je isto problem, jer vrlo se malo govori o tome da u medijskoj sferi postoji posebna vrsta korupcije. Postoje dva načina korupcije. Jedan je da se pod određenim uvjetima o određenim tvrtkama i ljudima – ne piše. Drugi je da se o određenim ljudima, poduzećima itd. objavljuju različite priče s isključivom namjerom da ih se diskreditira i tako se rješavaju određeni politički problemi. U Sloveniji trenutačno imamo zanimljiv problem o kojem isto tako nitko ne želi govoriti, a to je problem povezan s oglašavanjem. U slici slovenskih medija, u kojoj su svi povezani, ne smijemo zaboraviti da su tri velika oglašivača u rukama države i da najviše novca dolazi od oglašivača koji država neposredno regulira. Od 2004., s promjenom političke opcije u Sloveniji, došlo je do preusmjeravanja određenog novca oglašivača iz jednih medija u druge. Imamo najveće gubitnike, to je Mladina, i najveće dobitnike, to je časopis Demokracija, koji je u većinskom vlasništvu vladajuće stranke u Sloveniji.

Što da se radi

Na kraju, što uopće napraviti? Jedan pokušaj je projekt na kojem radimo u Sloveniji, i to zajedno s različitim medijskim organizacijama po cijelom svijetu. Radi se o globalnom projektu u kojem pokušavamo ljude osposobiti za to da sami postanu mediji, da sami rade medije, otvaraju medijski prostor, i u tom medijskom prostoru pokažu drukčiji pogled na stvari. Treba osigurati transparentno djelovanje, zahtijevati da mediji postanu odgovorni prema javnosti, da su neovisni o političkim interesima i pritiscima, da su otvoreni za sve društvene skupine, da su oni koji nadziru djelovanje privatnih i javnih korporacija a da nisu domaći ljubimci koje političari češkaju kada im trebaju. Treba zahtijevati od države da konačno uđe u medijski prostor i postavi pravila koja bi omogućila da se ta koncentracija do koje se došlo na neki način razbije.

To je projekt koji je trajao od 2003. do 2004., i radili smo analizu na 18 država iz cijele regije, u kojem smo pokušali ustanoviti tko su medijski vlasnici, kakav utjecaj imaju na javni prostor, kakav utjecaj imaju na medijsku nezavisnost i pluralizam. Ustanovili smo da su u većini država mediji pod pritiskom i daleko od nezavisnosti.

Projekt Media for Citizens radili smo uz pomoć EU-a. Postavili smo model kako bi bilo moguće napraviti cijeli spektar mehanizama s kojima bismo mogli na neki način utjecati na to da se medijski prostor demokratizira. Imamo grupu medijskih aktivista koji u svojim lokalnim sredinama pokušavaju napraviti određene promjene. Prije svega orijentirali smo se na lokalne medije, na to da pokušamo napraviti nove medije na Internetu. I da se povezujemo sa svim medijskim aktivističkim grupama po svijetu i pokušamo na globalnoj razini provoditi pritisak da se korporacijama oduzme moć koju imaju.

Ne znam poznaje li netko od vas knjigu Ariela Dorfmana i Armanda Mattelarta How to reed Donald Duck?. Ta je knjiga napisana 1972., a u njoj su pisci u Čileu analizirali Disneyjeve stripove i pokazali da se iza te dječje, nedužne ideologije koju Disneyjeva korporacija pokušava prodati cijelom svijetu krije vrlo konkretna ideologija koja je pridonijela tome da 11. rujna 1973. u Čileu bude svrgnuta demokratski izbrana vlast Salvadora Allendea i zamijenjena generalom Pinochetom. To je jedna od najboljih knjiga koja govori o tome zašto se treba boriti protiv toga da korporacije imaju takvu moć. U Americi je naravno bila zabranjena i to na osnovi zakona o copyrightu. Američki zakon o copyrightu neki nazivaju “Mickey Mouse”, jer su uspjeli postići da taj zakon o autorskim pravima zaštiti njihove proizvode. Ta knjiga je odgovor na to, ona pokazuje da iza tog nedužnog proizvoda zabavne industrije koji ide po cijelom svijetu stoji ideologija neoliberalizma koja nas je danas dovela u situaciju da rezignirano kažemo: kako god bilo ništa ne možemo napraviti. Što ja mogu napraviti naspram takve korporacije? Umjesto da razmišljamo da postoji druga mogućnost medijskog svijeta za koji se trebamo boriti, ne lokalno nego globalno.