Psihoanaliza glasa

Predivna nova knjiga Mladena Dolara A Voice and Nothing More toliko je lucidna i poticajna priča o lakanovskoj teoriji da se može mjeriti s bilo čime na što sam ikad naišao. Dolar, kao i njegov prijatelj i povremeni suradnik Slavoj Žižek,  filozof je iz Ljubljane koji je upotrijebio Lacana za razumijevanje suvremene kulture. Kroz knjigu A Voice and Nothing More, Dolar istražuje fenomen glasa kako se on manifestira u lingvistici, metafizici, u “fizici” (koja je povezana i s fizikom zvuka i s fizikalnošću tijela), u etici i politici. Zatim zaključuje s dva dulja čitanja glasa kod Freuda i kod Kafke (ovog drugog kroz izvanredna iščitavanja nekih od Kafkinih parabola i njegovih prečesto zanemarenih i zaboravljanih priča Jozefina pjevačica ili mišji narod i Istraživanja jednog psa.

Neuhvatljivost glasa

A Voice and Nothing More, kako naslov djela i ukazuje, nastoji učiniti složenijim naše razumijevanje uloge i značenja ljudskoga glasa u kulturi. Dolar odbacuje pretjerano pojednostavljenu Derridaovu poznatu suprotnost između glasa i pisanja. Za Derridu, naglasak na glasu i govoru, a na štetu pisanja – vrednovanje koje postoji kod mnogih filozofa u rasponu od Platona do Rousseaua, pa i kod tako modernih mislilaca kao što je Heidegger – simptom je metafizike fonocentrizma i logocentrizma. Davati prednost i podržavati glas protiv pisanja znači prihvatiti iluzije o samopredstavljanju, neposredovanosti, identitetu, unutrašnjosti i tako dalje. A Derrida se prilično trudi pokazati kako sve tvrdnje o autentičnosti glasa, kroz čitav kanon zapadnjačke filozofije, u stvari potajice diskreditiraju ili “dekonstruiraju” same sebe, zahtijevajući unatoč samima sebi razliku i posredovanje te metaforičnost koje se javljaju u pisanju nasuprot govoru.

Dolar, međutim, tvrdi i dokazuje da je fenomen glasa u stvari daleko zagonetniji i neuhvatljiviji i da već uključuje razliku više nego što to Derrida priznaje. Glas je uvijek negdje između: između tijela i jezika, između biologije i kulture, između unutra i vani, između subjekta i Drugoga, između pukog zvuka ili buke i smislene artikulacije. U svakom od tih primjera glas je i ono što povezuje te suprotstavljene kategorije u jedno, ono što je zajedničko objema kategorijama, a da ne pripada ni jednoj. Logika je ovdje u stvari ne baš toliko drukčija od one deridaovske ili dekonstrukcionističke, osim u dvije stvari. Kao prvo, ona usložnjava ulogu glasa u dekonstrukcionističkoj shemi binarnih suprotnosti te instanciju koja i stvara i diskvalificira te suprotnosti. I drugo, daje psihoanalitički smještaj – u smislu kontradiktornih imperativa žudnje i nagona – onome što je sklono ostati samo kognitivan ili logički paradoks u dekonstrukciji.

A Voice and Nothing More razjašnjava razliku koju su Dolar, Žižek i Alenka Zupančič odavno napravili o promjenama koje su se pojavile u razvoju lakanovskoga učenja. Ako je rani (iz pedesetih godina) Lacan tvrdio da je sve u ljudskom, kulturno-društvenom svijetu prošlo kroz artikulacije jezika označitelja, tada je zreliji (kasniji, iz sedamdesetih godina) Lacan naglašavao, obrnuto, točke otpora lingvističkoj totalizaciji i artikulaciji, Realno koje ostaje izvan svake invokacije Simboličkoga. “Objekt-glas” (glas kao objet petit a) ključni je primjer toga otpora. Jer, ako je glas-kao-govor potpuno unutar jezika (to je ono što razlikuje govor od vriska, neartikuliranih krikova i glasanja životinja), on također, u isto vrijeme, manifestira utjelovljenje koje ide onkraj ili nije svedivo na idealizirane i ne-fizičke razlike koje određuju označitelj.

Estetika glasa

Kroz cijelu knjigu Dolar se usredotočuje na “predmet glas”, glas kao paradoksalni objet petit a, u otvorenoj suprotnosti s dvjema tendencijama. S jedne strane, postoji metafizička vrsta razumijevanja koja bi ignorirala, zanemarila kvalitetu glasa, zanemarila njegovu fizičku kvalitetu kako bi samo izvukla njegovo značenje, njegov Simbolički unos, značenje njegovih riječi. Učiniti to, naravno, znači promašiti cijeli smisao glasa, zanemariti njegovu neuhvatljivu prisutnost. S druge pak strane, postoji suprotna, obrnuta estetizacija glasa, neuspjeh koji proizlazi iz “preokreta(nja) glasa u predmet estetskog užitka, predmet štovanja i obožavanja, nositelja značenja onkraj bilo kakvih običnih značenja. Estetska koncentracija na glas gubi glas upravo njegovim pretvaranjem u fetišistički predmet”. Ako prvi pristup zanemaruje postojanost glasa kako bi izvukao njegovo značenje, drugi zanemaruje značenje kako bi izdvojio i vrednovao njegov čisti ekspresivni potencijal ili ono što je Roland Barthes nazvao “zrno glasa... materijalnost tijela koje pjeva svoj materinji jezik” (kako to s neodobravanjem citira Dolar). Oba ta pristupa, kaže Dolar, promatraju jednu stranu paradoksalne dvojne prirode glasa a zanemaruju i ne vide drugu; oba, dakle, zamućuju ili “zamagljuju” objekt glas.

Moj interes, koji ću samo spomenuti ovdje i neću nastojati “dokazati” ili slijediti ga u više detalja, jest potvrditi – rehabilitirati i slijediti – fetišizaciju i estetizaciju glasa. Sjetite se glasa Boba Dylana, glasa Joeya Ramonea, glasa Jamesa Browna, glasa Roxanne Shante, glasa Ghostfacea. Želim postaviti tu estetizaciju glasa nauprot Dolarove psihoanalize glasa. Ako je opasnost  estetizacije u pripisivanju fetišiziranog/estetiziranog objekta “značenja iznad bilo kojih običnih značenja”, tada je obećanje estetizacije u “fetišističkom” (psihoanalitičari bi  rekli) zaustavljanju odvojenom od značenja, prije ili poslije značenja, zaustavljanju u nečemu što je drugo spram bilo kakvog značenja (koje je drugo svih značenja?). I to opasno pripisivanje višeg značenja i estetsko obećanje oslobođenja od njega, prisutni su u Kantovoj Kritici rasudne snage, tekstu koji me neprestano ponovo privlači. “Estetika glasa” je poglavlje koje nedostaje u Dolarovoj knjizi jer on prebrzo odbacuje njezine mogućnosti; upravo je ta estetika i labirint u koji nas ona vodi – labirint, pretpostavljam, onoga što je Hegel pogrešno ponižavao kao “lošu beskonačnost” – nešto što još moram ili želim istražiti.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole