Psihodelični zen

Siječanj je, 1991. Prije točno 23 minute ubrizgao sam veliku dozu droge DMT u Eleninu ruku. Elena je 42-godišnja psihoterapeutkinja, udana je i ima mnogo iskustva s halucinogenim drogama. DMT je snažna halucinogena tvar kratkotrajnog djelovanja koja se nalazi u čovjekovim tjelesnim tekućinama i nekim biljkama. Elena leži na krevetu na petom katu istraživačkog centra Sveučilišta u Novom Meksiku. Trideset sekundi nakon ubrizgavanja prestala je biti svjesna svega oko sebe. DMT postiže maksimalan učinak dvije do tri minute nakon ubrizgavanja, a pacijent ne može govoriti idućih 15 minuta, kad DMT već polako prestaje djelovati. Zatvorenih očiju, Elena se počinje smijati, a lice joj se crveni. “O, Bože! Srela sam Buddhu! Ne želim otići odavde, želim ostati zatvorenih očiju kako bi mi se sve što dublje urezalo!”

Istraživanje droga sponzorirala američka vlada

Elenino iskustvo, koje dijeli 10 do 20 posto dobrovoljaca, predstavlja najzanimljivije rezultate od početka eksperimentiranja s halucinogenim drogama u centru u Novom Meksiku. Moje zanimanje za budizam i halucinogene droge u njezinom su se “iskustvu prosvjećenja” spojili na najbolji mogući način. Naš je projekt prvi u 25 godina koji je sponzorirala američka vlade, a nastao je kao rezultat moga osmogodišnjeg medicinskog i psihijatrijskog iskustva. Osim toga, zen-budizam prakticiram već više od 20 godina. U molekuli DMT-a, ta su se dva interesa savršeno spojila.

Postoje važni medicinski razlozi za proučavanje učinka halucinogenih droga. Uporaba LSD-a i “gljiva” je u porastu. Razumijevanje načina na koji te droge djeluju na ljudski mozak pomoći će u liječenju njihovih negativnih učinaka. Osim toga, s obzirom na to da postoje određene sličnosti između simptoma uzimanja halucinogenih droga i shizofrenije, naše bi istraživanje moglo pomoći u liječenju te razorne bolesti.

Drugi, “nemedicinski” razlozi za proučavanje učinaka halucinogenih tvari također su vezani za zdravlje, a tiču se točke preklapanja duhovnih i halucinogenih stanja. Privukli su me opisi tih stanja kao dio meditacije u nekim budističkim tradicijama. Budući da se u njihovim spisima ne spominje droga, a opisi meditativnih stanja zvuče istovjetno opisima stanja nakon uzimanja halucinogenih tvari, pomislio sam da u ljudskome mozgu možda postoji neka halucinogena supstancija koja se aktivira tijekom duboke meditacije, ili bilo kakvih neobičnih mentalnih i psihičkih stanja. Takva se stanja javljaju tijekom iskustva tik-do-smrti, u trenutku rođenja, prilikom visoke temperature, meditacije, gladovanja, i osjetilne uskraćenosti.

Put me je doveo do epifize. Taj maleni organ, “sjedište duše” ili “treće oko,” kako ga još nazivaju, mogao bi proizvoditi DMT ili neku sličnu supstanciju s pomoću jednostavnih kemijskih promjena u hormonima melatoninu i seratoninu. Možda je upravo DMT koji luči epifiza, to što otvara ljudski um prema duhovnim, nematerijalnim sferama.

Epifiza me već dugo fascinira jer se taj organ počinje razvijati 49 dana nakon začeća. To je, istodobno, i vrijeme kad je moguće odrediti spol djeteta. Prema budističkim vjerovanjima, razdoblje između susljednih inkarnacija duše traje upravo 49 dana. Jednako tako, nakon smrti, duša napušta tijelo upravo kroz epifizu. Taj dolazak i odlazak praćen je lučenjem DMT-a.

Sinteza biologije, psihologije i duhovnosti

Osim te znanstvene zagonetke koju stvaraju sličnosti između halucinogenih i mističnih stanja, njima me privukao i njihov iscjeliteljski aspekt. Osjećaj da postoji “nešto više”, koji se u meni javio nakon najintenzivnijih halucinogenih doživljaja, naveo me na pomisao da bi halucinogene tvari mogle pomoći ljudima koji imaju psihičke, fizičke i duhovne probleme. Važno je izbjeći skučenost koja je dovela do odbacivanja svih dosadašnjih tvrdnji da bi halucinogene tvari mogle zaista biti korisne, i ostati otvorena uma. Moj novi, trostruki pogled na svijet sastojao se od biologije, psihoanalize i istočnjačkih religija. Prvo dvoje utjecalo je na moju odluku da upišem medicinu, a ovo me posljednje potaknulo da se počnem baviti budizmom.

Obeshrabren nedostatkom duhovnosti u medicini, uzeo sam slobodnu godinu i počeo istraživati zen-budizam preko meditacije. Njegov naglasak na izravnom iskustvu, ravnopravan pristup svim mentalnim fenomenima koji se javljaju tijekom meditacije, te isticanje važnosti prosvjećenja, uklapali su se u moju sliku savršene religije.

Naše istraživanje u Novom Meksiku bilo je tradicionalnoga biomedicinskog tipa. Promatrali su se učinci DMT-a na krvni tlak, tjelesnu temperaturu, širinu zjenica, i razinu određenih kemikalija u tijelu koje ukazuju na aktivnosti mozga. U svrhu istraživanja regrutirali smo dugogodišnje korisnike halucinogenih droga koji su i psihički i medicinski “u formi”, kako bismo dobili što preciznija i vjerodostojnija izvješća o njihovim iskustvima, te izbjegli paniku ili negativne posljedice koje bi se mogle javiti u manje iskusnih korisnika. Oni vjeruju da halucinogene droge pomažu “unutarnjem razvoju” i prijavili su se, barem većina, radi vlastita razvoja.

Postoji li duhovni aspekt iskustva s DMT-om? Ako da, na koji nam to način može pomoći? Ta su pitanja bila jedan od glavnih razloga za pokretanje našeg istraživanja.

Primjer spajanja halucinogene i budističke meditacije jest novi upitnik koji je razvijen kako bi se moglo mjeriti stanje svijesti.

Oduvijek mi se sviđalo budističko shvaćanje mozga kao sastavljenog od pet “skandha” (nakupina) koje zajedno stvaraju dojam vlastitog “ja”; to su oblik, osjećaji, percepcija, svijest i volja. Činilo se kako bi upitnik zasnovan na tim “skandhama” bio savršen za neutralno, deskriptivno razumijevanje psihodeličnih stanja. Htio sam popričati s ljudima koji su uzeli DMT, i to sam javno obznanio. Nakon što sam obavio nekoliko razgovora, odlučio sam upitniku dodati i šestu “skandhu” – intenzitet.

Realističan pristup nematerijalnim sferama

Tijekom iduće četiri godine, upitnik, nazvan “halucinogena ljestvica,” ispunilo je pedesetak ljudi, a rezultati su proanalizirani više od 400 puta. Skupina pitanja sastavljenih prema načelu “skandha” dala je bolje rezultate nego biološka mjerenja poput mjerenja krvnog tlaka i temperature, te mjerenja razine određenih kemikalija u organizmu.

Za većinu dobrovoljaca prva jaka doza bila je poput iskustva tik-do-smrti i izazvala je snažna mistična iskustva. Nekoliko je dobrovoljaca čak pomislilo da su umrli ili umiru, a većina ih je vidjela božanstva, anđele i kojekakva druga bića, kao i sam izvor stvaranja. Gotovo svi su napustili svoja tijela tijekom sesije.

S budističkog stajališta, sva su ta iskustva ista. Realističan pristup nematerijalnim sferama u budizmu služi kao čvrsto uporište za razumijevanje i prihvaćanje tih iskustava. Isto tako, budizam ne kategorizira nematerijalne sfere kao bolje ili lošije od materijalnih, što je obilježje mnogih new age religija. Vizije i razgovori s drugim bićima tijekom DMT-iskustva jesu upravo to – vizije i razgovori s drugim bićima, koja nisu ni pametnija ni gluplja od nas.

S druge strane, kako pristupiti dobrovoljcu koji je doživio prosvjećenje? Kako farmakološkim rječnikom opisati to nevjerojatno iskustvo?

Bili smo zbunjeni. Isprva se činilo da je iskustvo s DMT-om zaista imalo transformativan učinak, no kako je vrijeme prolazilo, a mi smo i dalje pratili naše dobrovoljce, promijenio sam mišljenje. Za razliku od većine koji su imali pozitivna iskustva, nekoliko ih je krajnje negativno reagiralo na DMT i bila im je potrebna posebna njega. Osim toga, javile su se i određene suptilne negative posljedice, poput oholosti (koja se može javiti i kao posljedica budističke prakse) koja rezultira podjelom ljudi na one sa i bez “razumijevanja,” kao i “rješavanje” problema u promijenjenom stanju, ali bez bilo kakve konkretne akcije.

Na temelju toga zaključio sam da halucinogene tvari same po sebi nisu ni pozitivne ni negativne. Iskustvo s njima ovisi o složenoj kombinaciji čimbenika koji uključuju samu drogu, dobrovoljčevo psihofizičko stanje i njegov odnos prema okolini.

Dobrovoljci koji su imali najviše koristi od tog iskustva bili su oni najiskusniji. Problemi bi nastajali u onih manje iskusnih zbog njihove nespremnosti da prekinu unutarnji dijalog i svijest o tijelu, te zbog njihove nesigurnosti prema drugim ljudima u sobi. Dakle, “religiozni,” “negativni” ili “banalni” učinci halucinogenih tvari ovise više o pojedincu i tome što su on i svi ostali donijeli sa sobom na sesiju, nego o samoj drogi.

Uzajamna korist

Problem s ovisnošću o transformativnim psihodeličnim iskustvima kao praksi jest u tome što ne postoji nekakav okvir koji bi se bavio svakodnevnicom između dviju psihodeličnih sesija. Određene amazonske religije koje koriste halucinogene tvari u svojim obredima mogle bi sa svojim obredima i moralnim kodeksima poslužiti kao model za kombiniranje religijske i psihodelične prakse.

I na kraju, smatram da bi i budizam i psihodelična zajednica mogli imati koristi od otvorene i iskrene razmjene ideja, prakse i etike. Tisućljetna budistička tradicija sa svojom etikom, disciplinom i iskustvom, ima mnogo toga ponuditi psihodeličnoj zajednici. Ta razvijena tradicija unijela bi značenje i dosljednost u izolirana psihodelična iskustva, koja bi se bez ljubavi i suosjećanja lako mogla izgubiti u narcizmu i samodopadnosti. Iako se to može dogoditi i u budističkoj meditaciji, dinamična zajednica praktikanata spriječit će da se to dogodi.

S druge strane, budisti koji nisu baš posebno uspješni u svojim meditacijama, no dosegnuli su potrebnu moralnu i intelektualnu razinu, mogli bi imati koristi od pažljivo pripremljene i kontrolirane psihodelične sesije koja bi ubrzala njihov razvoj. Halucinogene tvari mogu motivirati na dug i naporan rad da se budistički snovi pretvore u zbilju.

 

S engleskoga preveo Kristian Göttlicher.

Pod naslovom DMT Dharma objavljeno u Allan Hunt Badiner i Alex Gray, eds., Zig Zag Zen, Chronicle Books, San Francisco, 2002.