Trpimir Matasović  

Publiku nitko ništa ne pita

Brže, više jače – moto je to sportskih natjecanja, ali, čini se, po nekoj perverznoj logici, i onih glazbeničkih. U krajnjoj liniji, sličnosti tu ne prestaju – i kod jednih i kod drugih natjecatelje u dvoranama bodre navijači, a suci po raznoraznim kriterijima procjenjuju i ocjenjuju dosege u disciplinama koje i nisu baš posve različite od, recimo, utrke s preponama, borilačkih vještina ili barem gimnastičkih vježbi na parteru. Dodana vrijednost umjetničkog dojma pritom nije presudna – štoviše, ponekad se čini da je važnija u umjetničkom klizanju nego na glazbeničkim natjecanjima.

Sve upravo navedeno u većoj ili manjoj mjeri vrijedi i za završnicu desetog izdanja Međunarodnog violinističkog natjecanja Vaclav Huml. Nagrade su podijeljene, po kriterijima koji, ako već nisu posve jasni publici, vjerojatno jesu ocjenjivačkom sudu, kojim su, nasuprot mladim natjecateljicama i natjecateljima, dominirale odavna sijede muške glave. Publiku, uostalom, nitko ništa nije ni pitao – za razliku od preostalih triju zagrebačkih međunarodnih glazbeničkih natjecanja (Janigro, Matačić i Stančić), na Humlu ne postoji nagrada publike.

Najbolji stajling… Laureatkinjom natjecanja proglašena je Mai Suzuki, koja je ujedno – u tom segmentu posve zasluženo – dobila i nagradu Simfonijskog orkestra HRT-a za najbolju suradnju s orkestrom. Da postoji, vjerojatno bi – jednako zasluženo – dobila i nagradu za najbolji, kako se to lijepo hrvatski kaže, “stajling”. Što se, pak, tiče njene interpretacije Sibeliusova Koncerta u d-molu, žiriju je pružila sve što se od jedne natjecateljice i očekuje – uspješno svladane pasaže, dvohvate, flažolete, uklopljene u posvema standardne i nimalo provokativne interpretacijske konvencije.

Nepisanim konvencijama glazbeničkih natjecanja odgovorili su – svaki na svoj način – i drugi finalisti ovogodišnjeg Natjecanja Vaclav Huml. Šestonagrađena Eri Masaoka odlučila se za autoritativnu pozu; petonagrađeni Marek Pavelec odabrao je veliku gestu, koja je, doduše, bila u nesrazmjeru s ponuđenim glazbenim sadržajem; trećenagrađeni Woo Hyung Kim plijenio je pozornost svojim vrlo lijepim tonom, koji mu je, među ostalim, priskrbio i nagradu Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu skladbe Danza di corde Mladena Tarbuka.

Jedini u Hrvatskoj rođeni finalist Marin Maras morao se, uz nagradu Varaždinskog komornog orkestra, zadovoljiti četvrtom nagradom natjecanja. No i to je nezanemariv uspjeh, posebice uzme li se u obzir njegovo junačko hvatanje u koštac sa svim Scilama i Haribdama Brahmsova Koncerta u D-duru, u izvedbi kojega je posebno zazvučala Marasova interpretacija središnjega Adagia.

… i najbolje glazbovanje Da se na ovogodišnjem Natjecanju Vaclav Huml za mišljenje pitalo publiku – a nije – prvu bi nagradu, sudeći barem po ovacijama u Dvorani Lisinski, dobio Sho Akamatsu, svojedobno zagrebački student Leonida Sorokova. No kako je publici prioritet glazba, a ocjenjivačkom sudu neki drugi elementi, Akamatsu je u konačnici osvojio tek drugu nagradu natjecanja. Ipak, njegova se interpretacija Čajkovskijeva Koncerta u D-duru iz konvencionalnosti izvedbi drugih finalista izdvojila upravo svojom umjetničkom samosvojnošću, u kojoj nemali tehnički zahtjevi solističke dionice nisu sami sebi svrhom, nego su tek jednim od sredstava gradnje cjelovitoga umjetničkog djela i umjetničkog čina.

A kvaliteti te cjelovitosti bitno je pridonio i Simfonijski orkestar HRT-a, za čiji se pult – nadajmo se ne jednokratno – nakon preduge, višedesetljetne stanke, vratio dirigent Uroš Lajovic. Mnogi drugi dirigenti na natjecanjima podilaze solistima i osiguravaju tek uredan protok “pratnje” koja ni u jednom trenutku neće “zasmetati” natjecatelju. Lajovic je, pak, mladim violinistima osigurao profesionalan kontekst izvedbe, u kojem se orkestar kreativno nadmeće sa solistom, a od natjecatelja se očekuje da se nametne svojim umjetničkim autoritetom. Sho Akamatsu u tome je i uspio