Pucanj s boka

Povod za ovaj tekst nalazim u skorašnjem razgovoru sa beogradskom pjesnikinjom Marijom Knežević koja me je pitala da li je u Sarajevu džihadizacija uzela maha kako se priča, ili je riječ o nečem sasvim drugom. Teško mi je odgovoriti na to retoričko pitanje pogotovo sada kada traje sveti muslimanski mjesec Ramazan, doba posta, skrušenosti i milosrđa, koji će svesrdno biti propagirani sa profanih televizijskih, radijskih ili štampanih katedri za utjerivanje građana, radnika i seljaka u sveobuhvatni strah od Boga. Tako će religija (islamska u ovom slučaju) postati dominantna medijska tema, jer, ipak, živimo u vrijeme sveobuhvatne demokratije kada se vjerska prava građana, radnika i seljaka moraju ostvarivati i medijski aplicirati, a sve po direktivi nacionalnih stranaka i velikomoćnih vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.

Kozmetički misionari

Ona druga prava ljudi na, nedajbože, ateizam ili neku varijantu agnosticizma su već odavno protjerana iz mainstream novina i televizija, a sve u cilju novoproklamovane političke korektnosti, gdje dominiraju monoteističke religije, jer smo, navodno, u prošlom režimu bili žestoko zakinuti za upražnjavanje svojih vjerskih osjećanja. Teško je nekom čovjeku koji slijepo vjeruje televizijskom ekranu, sa kojeg mu se lascivno osmjehuju erotizirani (spram ljubavi prema jednom Bogu) voditelji i voditeljice, teško je njemu da ne povjeruje ovim kozmetičkim misionarima, što ga zavode velikim riječima kao što su: ljubav, dobrota, milosrđe, čovjekoljublje itd. Ovakve riječi su davno protjerane iz umova stanovnika ove zemlje, pa su ih zamijenile lingvističke vrijednosti tipa: ukrasti, zajebati, prevariti, zabiti nož u leđa, ubiti, zapaliti ili zaklati, spisak je dosta širok i skoro beskrajan.

 Uglavnom, sveti je mjesec posta i dobrota treba da zavlada među ljudima, premda niko neće ni spomenuti proteklih jedanaest mjeseci (o uživanju u alkoholu i drogama da i ne govorim) u kojima su ljudi revnosno koristili već navedene lingvističke vrednote pomoću kojih će povećati svoj imetak i bogatstvo. I teško mi je da se ne sjetim 1996. i 1997. godine kada sam boravio u Studentskom domu Bjelave u Sarajevu, i kada su me moje drugarice šapatom upozoravale da ne spominjem naglas alkohol, drogu ili seks u Domu, jer je atmosfera bila dosta nabrijana, i jer su se u Domu motali neki studenti Arapi, koji su valjda bili zajebani kao prava vjerska policija. Njihova zajebanost je meni bila smiješna, jer sam tada vjerovao isključivo u argumente svojih šaka i mišića, ali mi je ostalo sjećanje na izvjestan oblik pritiska i težine u zraku, koji nisu našli svoje uporište u glavama normalnih građana Sarajeva.

Alahov drvosječa

Takav oblik vjerske tiranije i šizofrene želje da se ugodi svome bogu najbolje sam osjetio u gradu svoga odrastanja, Bosanskoj Krupi, odmah poslije rata kada se neki vjerski činovnik sjetio da posiječe stoljetne lipe izrasle oko (ratom netaknute) pravoslavne crkve, jer se zbog golemih krošnji nije mogla vidjeti netom izgrađena džamija (stara je srušena u ratu) udaljena dvadeset metara vazdušne linije od pravoslavne crkve. Po vlastitom priznanju fanatika, njemu se u snu ukazao Allah dž.š. lično i personalno, te mu je rekao da mora posjeći drveće kako bi se džamija bolje istakla u postratnom vremenu i prostoru. Jadnik je samo slijedio božanske upute i lipe su nestale sa lica zemlje. Druga zanimljivost je vezana za snagu i broj decibela sa razglasa na minaretu odakle je gradski imam trebao vršiti svoju službu pozivanja na molitvu, tako da me je jednog jutra njegov kašalj sa razglasa, dok je čistio grlo prije ezana (glasovne molitve), skoro izbacio iz kreveta, te mi utjerao strah u kosti kao da mi je u sobu uletjela granata velike razorne moći. Nakon protesta građana koji žive u blizini džamije, decibeli su smanjeni na razumnu mjeru, ali lipe, uz svu volju i molitve, nisu mogle ponovo da izrastu visoko u nebo.

 Govoriti o džihadizaciji u Sarajevu je stvar obaveze zdravog razuma, izuzev što iz usta Milorada Dodika ovaj pojam ima za mene sasvim drugo značenje ako se sjetim da su u Banja Luci srušene sve džamije, kao što je u RS-u za vrijeme rata ostala netaknuta samo jedna džamija, i to u selu Baljvine kod Mrkonjić Grada, jer su tamošnji Srbi i Bošnjaci zadržali svoju starinu i, možda, mistični osjećaj zajedništva, koji je potpuno izgubljen u prohujalih 18 godina. Moja beogradska sagovornica, po vlastitom priznanju, nije znala za ove podatke, ali je veliki i neprevaziđeni frontmen grupe EKV Milan Mladenović to znao još 1993. godine, pa je odbio doći u Banja Luku da održi koncert, jer nije htio ići u grad u kojem ruše bogomolje. Milan Mladenović je kristalno jasno vidio stvarnost kroz svoju heroinsku vizuru, što djeluje paradoksalno, pogotovo danas kada mnogi ljudi još uvijek poriču genocid u Srebrenici, koji se desio baš tu, u njihovom prvom komšiluku.

Industrija mržnje i haosa

Zadnjih nekoliko mjeseci u Sarajevu je aktuelna priča oko izgradnje spomen-krsta iznad grada na oštroj stijeni Zlatišta, odakle su nekad topovi i mitraljezi ubijali civile i sistematski ravnali Sarajevo. Inicijativa za podizanje ovog vjerskog spomenika je došla od nekog udruženja iz Istočnog Sarajeva, koje krstom želi da obilježi stradanje Srba (vojnika i civila) u i oko Sarajeva tokom proteklog rata. Krst, priča se, treba biti velikih dimenzija kako bi ga svi građani Sarajeva mogli kristalno jasno vidjeti. Stvarni motivi neimara ovog spomenika su svakako vrlo jasni i precizni, ali ono što me zanima nalazi se u samoj gradskoj kotlini, gdje će razna udruženja za zaštitu i tekovinu Armije BiH i stradanja civila u Sarajevu dići svoj glas protiv ovog ideološkog konstrukta od betona i nepokolebljive armature. Činjenice govore u prilog tome kako je mali, ili nikakav broj građana Sarajeva reagovao na izgradnju sličnog spomenika na brdu Hum iznad Mostara. Riječ je o križu koji svojim obimom i visinom dominira nebeskim krajolikom ponad Mostara, podijeljenog grada na bošnjački i hrvatski dio, a ulogu granične linije, uglavnom, tumači rijeka Neretva. Ovo je još jedan dokaz autizma u kojem živi Sarajevo, ali i drugi bosanskohercegovački gradovi. Nakon izgradnje križa na Humu istočnim Mostarom je kružila slijedeća duhovita anegdota: to je jedan veliki plus za Mostar i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Posljednja linija odbrane zdravog razuma je uvijek bio humor, pa bi se i krst iznad Sarajeva mogao nazvati još jednim velikim plusom za Sarajevo i cijelu Bosnu i Hercegovinu.

 U današnjem Sarajevu, tom evropskom Jerusalemu (kako se kaže), postoji još jedan hiperrealistični vic: sve džamije srušene u BiH hoće da sagrade u Sarajevu. Zanimljiv primjer za ovu opasku jeste izgradnja džamije u kvartu Ciglane ispred modernog tržnog centra, na travnjaku, gdje treba da nikne savremeni vjerski objekat, koji će, sudeći prema maketi, ličiti na neveselog hibrida između tržnog centra i svete kuće. Razdragani kupci će tako moći, odmah poslije klanjanja velikom bogu Kapitala, obaviti i drugu molitvu, te se pokajati za svoje konzumerističke grijehe. Posebno mi je privlačna džamija u sarajevskom naselju Vogošća, samo zbog njenog izgleda, zbog kojeg bi Slavoljub Penkala bio iskreno ushićen, jer ta džamija izgleda kao gigantsko penkalo od stakla i betona. Džihadizacija se nastavlja na sve tri strane, i to je mrtva utrka u kojoj nikad neće biti pobjednika ni poraženih, dok god je religija izdašna političko-ekonomska grana sveopšte industrije mržnje i haosa, a to su esencijalne aminokiseline za sve potencijalne buduće ratove. Vjerski objekti će tu samo poslužiti (i već služe) kao legla iz kojih će u svijet biti odaslane čete borbeno spremnih klonova. Otpor će biti uzaludan kao u Ratovima zvijezda.

Beton

Kulturno propagandni komplet

Redakcija: Miloš Živanović, Saša Ilić, Tomislav Marković, Saša Ćirić

Grafičko oblikovanje: Olivera Batajić

Autor fonta Mechanical: Marko Milanković

Web adresa: www.elektrobeton.net

E-mail: redakcija@elektrobeton.net