Pucanje iz kazališta: generalska artiljerija

Na završetkom institucionalne kazališne sezone, u Zagrebu se otvara cijeli niz zabavišta čija je izvedbena namjera festivalska, dakle publika bi se trebala pridružiti nekoj vrsti ljetnih svečanosti ili posebnih slavljeničkih obreda, što u našem slučaju najčešće znači buku, bančenje i bulevarske spektakle, a ne otvaranje gradskih prostora zahtjevnijoj umjetničkoj produkciji. Odličan je primjer ljetna pozornica Histriona, poslovično reklamirana retorikom “raja” za umirovljenike (Vitezov golemi budžet od šesto tisuća kuna sjedokosoj klijenteli zaista “velikodušno” poklanja besplatne predstave), kao što je obilježena i ideologijom “purgerske” nostalgije za mitskim vremenima. Opatovina je politički topos koji pokušava Zagreb “očistiti” od svih nepoželjnih, preciznije: nedomovinskih građanskih elemenata. Scenografija “stare Opatovine”, s hostesama u krinolinama, s malom kapelicom, vrtnim gredicama, štruklama, makovnjačama i kuhanim kukuruzima, ima zadatak evocirati “domači” ambijent ljupke hižice, na tragu balkonskih aranžmana Heiderove Austrije ili Busheva južnjačkog “ethosa” stare Amerike. Svi smo mi “jedna skladna obitelj”, što naravno znači da poštujemo posve specifični poredak moći i jednako tako konkretan poredak šutnje, poslušnosti. Hijerarhija naših autoriteta na Opatovini je doista formulirana “pretpovijesno” konzervativno: na vrhu je Bog, zatim nešto niže Otac hrvatske nacije, a namjesto Svetog Duha - lik i djelo Zlatka Viteza. Nešto slično možemo naći i u Caritasu gđe. Jelene Brajša, kojoj je već spominjani Bog također “namijenio” položaj autoritarne predstavnice svevišnjeg stožera za ovozemaljska pitanja nezbrinute djece, rukovodeći se principom: što je više silovane i zlostavljane djece (v. Brezovica), to je Jelena Brajša sigurnija u svoju misiju. Crkveni i kazališni krugovi po pitanju poštivanja desnih autoriteta veoma su slični: ako se netko prozove božjim namjesnikom na Kaptolu ili Opatovini, teolozi i teatrolozi spremno će povjerovati da im još jedino preostaje smjerno se pokloniti. Domaća je javnost tako dekadama i dekadama obasjavana gigantskim figurama Samaritanaca i Samaritanki kojima je nasilje rutinska praksa: na Vitezovoj Opatovini posve je “normalno” da povlašteni gost u liku “anonimnog” generala u Praljkovoj pratnji udari djevojku koja nije impresionirana “strateškom epizodom” rušenja mostarskog mosta, a savršeno je prihvatljivo i da se ista vojničina fizički obračuna s glumcem Kristijanom Ugrinom, samo zbog toga što je Ugrina pristupio povrijeđenoj djevojci pokušavajući doznati što se zapravo dogodilo. Vitezov komentar? Prema Večernjem listu od 21. lipnja 2005. godine: “Uljezi su dobili što su tražili”. Pozabavimo se, dakle, time što dobivaju i tko su to uljezi histrionske “oaze”.

Sinak domovine: portret s ogledalom apsolutne veličine

Iz perspektive Opatovine, uljezi su svi oni koji ne primaju pomazanje neporecive veličine Zlatka Viteza. Uljezi postavljaju pitanja, problematiziraju vrijednosti, smatraju da Opatovina ni po kojoj zakonskoj osnovi ne “pripada” Histrionima, nego svim građanima grada Zagreba. Pa i onima koji recimo u Praljku ne vide ratnog heroja: sigurno zato jer nismo dostatno “Zagrepčani”. No ironija je u tome što je jedne lijepe ljetne večeri čak i Kristijan Ugrina, kao nadasve pristojan i “etnički podoban” zagrebački dečko, u principu nesklon političkim istupima, također postao uljezom. To znači da se u uljeza pretvaramo čim naš stav nije apologetski naklon ideologijskoj uniformi koja spaja crvenocrne boje Praljka i Bandića, srdačno te zajednički ugošćenih iste noći na Opatovini; kao i u slučaju kada nas nije moguće šarmirati estetičkim scenskim klišejima ili sirovim humorom Histriona. Čim niste dogmatski vitezofil, s vama nešto nije u redu: mora biti da vam fali elementarne vitezobojaznosti. Poput Čehovljeve Arkadine, velike glumice neobično suženog spektra suosjećajnosti ili samopropitivanja, Vitez naprosto ne trpi vlastite kritičare. Istina, tu treba dodati da identična arkadinska obilježja prožimaju cijelu našu javnu scenu, ali malo će tko, poput Viteza, kritičare nazivati “štakorima” ili opisivati do koje mu mjere “smrde”. U cijeloj ovoj dramaturgiji netrpeljivosti nipošto ne želim reći kako kritičari ne zaslužuju kritiku: pozicija kritičara uistinu je otvorena istim vrstama korumpiranosti kojima je otvorena bilo koja javna uloga, pa ništa nije preče nego jasno imenovati i osporiti kritičarsku dogmatiku ili nekompetenciju, ali to još ne znači da samim time što se kritičar usuđuje promišljati predstavu ili dovesti u pitanje Vitezov krug vrijednosti zaslužuje atribuciju uličnih psovki. Još preciznije: kritika je profesija koja nam svima jamči slobodu govora, a ne “drskost” koja gledatelja pretvara u uljeza. Skandaloznost Vitezova straha od kritike posebno je znakovita uzmemo li u obzir da je Zlatko Vitez godinama bio prvo ime hrvatske “kulture”, dakle da i dan-danas živimo izravno nasljedovanje nepotizama i “mekorasističkih” fobija koje su zasijane Vitezovim mandatom u doba tuđmanizma. U ono je vrijeme samome sebi dodjeljivao Nagrade hrvatskoga glumišta, što je de facto jednako nakaradno kao i aktualni stav da Opatovina “pripada” samo podobnim gostima. I u ono i u ovo vrijeme, Vitezov manjak građanske kulture plus višak nipodištavanja (omalovažavanja??) različitomišljenika moguć je zato što i kazališni ceh i šira publika zamjenjuju zastrašivanje za zbiljsku moć, smatrajući kako se Vitez nekako vinuo “iznad” pravila, iznad zakona i granica pristojnosti. A ako se njegova publika sastoji od generala, možda će uskoro netko i pripucati na disidente!? Očito na sv. Ocatovini, kao na i svakoj drugoj dogmatskoj adresi, vrijedi militaristički stav kako je “nacionalne svetinje” potrebno silom braniti upravo od nacije za koju su iskovane. Veoma je upadljivo još nešto: ni Ministarstvo kulture ni Hrvatsko društvo dramskih umjetnika nisu osjetili potrebu zahtijevati istragu o kaznenoj odgovornosti u premlaćivanju dvoje ljudi na histrionskom ljetu, posebno s obzirom na konstelaciju “general udara glumca”. Kad god treba jasno zapriječiti granicu nasilja, naše “kulturne” institucije pokazuju se tragikomično nezainteresiranima, nedoraslima zadatku, odsutnima s radnog mjesta, nekompetentnima.

Glumački bokci

Govoreći pak o Vitezovim scenskim kolegama, žalosno je što čak ni nasilni verbalni okršaji s “nepodobnicima” ni incidenti sa zabranjivanjem ulaza na Opatovinu (kritičarima) ni “zaštita” generalske agresije ne umanjuju privlačnost Zlatka Viteza kao glumačkog poslodavca. I mladi i stari histrioni veoma se rado podastiru suradnji s “gazdom”, kako ga titulira Branka Cvitković (usp. ww.hnk.hr). Vitezova kombinacija teatra i purgerskog sajma seli se u ljetnim mjesecima domaćom obalom, a za cijelu je djelatnost Ministarstvo kulture i ove godine odobrilo dvostruko viši iznos negoli je odobren Eurokazu te četverostruko veći iznos no što je odobreno Festivalu svjetskog teatra. U prijevodu, to znači da glumački angažman u Vitezovoj karavani svakom histrionskom suradniku i suradnici donosi veoma pristojnu naknadu za poslušnost, naknadu zbog koje većina glumačkih umjetnika neće ni pomišljati dići glas neodobravanja kada licem njihova kolege Ugrine poteče prava krv, a ne kazališna boja. Jest da “gazda” tu i tamo “izgubi kompas”, padnu teške riječi ili udarci, ali od čega bi ljeti jadni glumci živjeli da nije Vitezove financijske megalomanije? Bokci domaće glumačke profesije tako se slijevaju k Vitezu i nikada protiv njega ne bi dignuli svoj nježni, adekvatno honorirani glasić. Opravdanje za šutnju mnogi nalaze u godinama kada se Vitez usuđivao ismijavati komunističko nasilje te živio u relativnoj nemilosti režima, premda je barem jednako toliko godina prošlo otkad nosi odličja maksimalne velikohrvatske povlaštenosti. Usput budi rečeno, nikada nisam čula Nelsona Mandelu kako politički “inkasira” vrijeme svoje zatočenosti, ali neprestano slušam koje sve povlastice zaslužuju hrvatski patnici. U njih očito spada i dozvola za nasilje prema neistomišljenicima. I da apsurd političke klime bude potpun: ima li ičeg oprečnijeg njegovanju slobodarstva negoli je proglašavanje stare traume “alibijem” za nove diskriminacije?

Ognjište ili lomače?

Približimo se središtu problema: Zlatko Vitez raspolaže javnim gradskim prostorom i javnim kazalištem. To znači da nije nikakav “gospodar Opatovine”, nego ovisi o novcu koji izdvajaju porezni obveznici Republike Hrvatske. Bez obzira na svoje političke funkcije, Vitez nije izvan zakona, niti je njegova samovolja sama po sebi dokaz histrionske “autonomije”. Incident u kojemu dvoje ljudi završavaju obliveni krvlju dok Vitez izjavljuje kako su “provokatori dobili ono što su tražili” istinski je mjera domaće nekulture, kao i institucionalne ravnodušnosti prema nasilju, a svakako i mjera užasnog primitivizma koji se neuspješno pokušava skriti pod okrilje pozornice. Teatar Opatovine isto je toliko lažan, koliko je to i “kultura” koja šuti o divljaštvu. Možda zato što su i oficijelnoj stranačkoj “kulturi”, opet ću citirati Viteza koji ne štedi detalje gurmanske trpeze histrionskih večeri, usta puna “pršuta” s Praljkova stola? Jednadžba nekulture pritom je pučkoškolski pragmatična i jednostavna: sve dok nasilnici s Opatovine ne odgovaraju za svoje udarce, neće biti živog kazališta na daskama ove države.