Pucanje šampanjskim čepovima po Arktiku

Ovog ljeta Rusi su si dali truda da izvedu spektakularnu i skupu  marketinšku akciju zabijanja nacionalnog stijega na morsko dno Arktika, točno u točki Sjevernog pola. Stvarno, kog će im to vraga? Zašto bi se upuštali u skupu ekspediciju, unatoč tome što su je zapravo privatno financirala dva milijunaša-pustolova, Šved i Australac? Zbog malo propagande u jednoj večeri svjetskih press-servisa? Teško. Sigurno ne ledeno-racionalni Putin.

I naši su mediji prenijeli vijest, neki od njih i ne skrivajući ironiju u komentaru: bravo majstori, sad imate nehrđajuću titan pločicu sa svojom zastavom ispod Arktika i baš ste si face. Ipak, ako malo kopamo, svašta se skriva ispod ledene kape, i stvari se brzo pokažu u drukčijem svjetlu.

A prije nego što smo stigli razmisliti o svemu i pronaći zanimljive i relevantne informacije, već nas je sustigla nova vijest. Čuveni sjeverni prolaz prema Pacifiku otvoren je jer se polarna kapa otapa puno brže nego su znanstvenici predvidjeli. Povezano? Još i kako.

Ledena groznica

Već barem dva desetljeća govori se o globalnom zatopljenju kao o jednom od potencijalno najvećih ekoloških problema s kojim se čovječanstvo ima susresti, ili se, kako primjećujemo posljednjih godina, već susrelo. Skala predviđanja kreće se od onih katastrofičnih koja govore o potopljenim gradovima, otocima i čitavim priobalnim regijama do onih koje marginaliziraju stvar uzdajući se u znanstvena rješenja koja bi “imala biti iznađena na vrijeme” kako bi spriječila žešće posljedice. Posljednja sjednica Ujedinjenih naroda pokazala je kako se politika sve više priklanja katastrofičarima, a za očekivati je da svjetski državnici uskoro podignu prst i kažu “rekli smo vam”, dok će istovremeno drugom rukom zavrtati hlače mokre do koljena. Ali, tome je tako i radi toga što, kao i uvijek, znanstvena zajednica nije unisona. Jedni su zaključili kako je riječ isključivo o civilizacijskom nusproduktu koji je izazvao učinak staklenika, dok su drugi smireno ustvrdili kako se radi o uobičajenim geološkim i klimatskim ciklusima koji u razmacima mjerenim desecima tisuća godina izazivaju mala i velika ledena doba, promijene lice i naličje Zemlje, uzrokuju izumiranje vrsta i slične dramatične ili manje dramatične događaje. Drugim riječima, ako nas štogod i zbriše s lica zemlje, nismo mi krivi, baš kao što nisu bili ni dinosauri.

Ali, ali! Ljudi, napose političari, nadasve su praktični. Dok otapanje polarne kape za sada i dalje istinski zabrinjava jedino privatne vlasnike nekretnina u priobalnim zonama do deset metara nadmorske visine, pet država koje okružuju Arktik sprema se, diplomatski i ekonomski, na novu zlatnu groznicu koja bi uslijed ekoloških promjena mogla zahvatiti ljudsku populaciju jedinog nam planeta. Pothvat ruskog batiskafa samo je najava velikog tuluma, za koji su promućurni analitičari već zaključili kako je nova Velika igra, ili barem nastavak one iz 19. stoljeća. Bila je to diplomatsko-intervencionistička igra između tadašnjih velesila Velike Britanije i carske Rusije za dominaciju nad Afganistanom i centralnom Azijom, a sve prema čuvenoj Mackinderovoj teoriji Rimlanda i Heartlanda: “tko vlada Heartlandom, odnosno središnjom Azijom, vlada i svijetom”. Teorija je poslije pala u vodu, čak doslovno, jer se pokazalo da svijetom dominira onaj tko ima najjaču mornaricu (Spykmanova teorija). Hoće li se Spykmanova teorija razbiti na ledu kao nekoć Titanic, e, to pak ovisi o brzini otapanja polarne kape. Svi su već zauzeli startne pozicije, a ruski pothvat pokazuje da su svi kojih se to tiče već u niskom startu. Sjedinjene Države, Kanada, Rusija, Norveška i Danska (u čijem je posjedu Grenland) okružuju danas (još zaleđeno) Arktičko more, zapravo omanji ocean. Prije spoznaja o ozonskim rupama i štetnosti onečišćenja nitko baš nije bio zainteresiran za ledena bespuća hladnoratovske zbiljnosti, okovana drevnim mrazom na krajnjem sjeveru. Osim polarnih medvjeda, tuljana, šačice Eskima ili Laponaca, jedini zainteresirani za područje bili su nuklearni podmorničari tadašnjih velesila i poneki znanstvenik. No, s mogućnošću otapanja polarne kape, a najnovija predviđanja govore da bi se to moglo dogoditi za dva ili tri desetljeća, za pet spomenutih država otvaraju se zanimljive nove mogućnosti koje, pak, donose i probleme kojih do sada nije bilo.

Veliki prirodni resursi

Nekoliko je kritičnih točaka u tom području.

Ponajprije, povlačenje leda otvorit će prostor za nove pomorske rute. Prva se ljetos prvi put otvorila. To je čuveni Sjeverozapadni prolaz na kojem su tijekom povijesti zaglavili brojni istraživači. Riječ je o plovnom putu duž sjeverne obale Amerike koji je prohodan svega nekoliko tjedana tijekom kratkog arktičkog ljeta, i to samo za manja plovila. Ukoliko bi bilo moguće ploviti dulje tijekom godine, dobio bi na silnoj trgovačkoj važnosti jer bi se željeznicom prema jugu sve luke dalekog sjevera Kanade brzo i lako povezale s čitavim kontinentom. Brodovi preveliki za Panamski kanal više ne bi morali ići sasvim na jug da bi došli do Pacifika, i supertankeri bi skratili svoje rute za nevjerojatnih 8 tisuća kilometara. Međutim, Sjedinjene Države ne priznaju Kanadi suverenitet nad sjeverozapadnim prolazom, tvrdeći kako je riječ o međunarodnim vodama i prolazu između oceana kojim se svi imaju pravo koristiti. Kanada, naravno, ne samo da se protivi takvoj logici nego razmišlja o tome kako osigurati teritorijalne vode, ako se ikad pojave ispod leda, još dalje prema Polu i protiv mogućeg ruskog utjecaja. Prije točno sto godina proglašena je “Kanada do Pola”, jedino što to nitko nije uzeo pretjerano ozbiljno, s obzirom na nemogućnost upravljanja ledenim prostranstvima, a i s obzirom na zdrav razum, budući da tada nitko nije ni sanjao današnju situaciju. Osim, možda, dalekovidnih kanadskih senatora.

Ali istovremeno postoji i alternativni, Sjeveroistočni prolaz duž azijske obale gdje SAD, pak, prigovaraju Rusiji kako je već sad previše proširila svoje teritorijalne vode.

No pravo zanimanje zemalja oko Pola leži, dakako,u nečem drugom, a to su prirodne rezerve energije. Osim što je, u fazi dok se još topi, ledeni pokrivač zanimljiv kao najveći resurs pitke vode, do kraja stoljeća bi trebao početi lov na naftu i plin. Zapravo, već je počeo, koliko dozvoljavaju i dalje teški klimatski uvjeti, tako da se sve još odvija u teritorijalnim vodama (ledu?) podalje od spornih neuralgičnih točaka. Mamac nije beznačajan. Prema procjenama nekih stručnjaka, četvrtina neotkrivenih svjetskih rezervi energenata nalazi se ispod arktičkog područja. Na koji se način procjenjuje količina neotkrivenog, sigurno je poznato tim istim stručnjacima, iako nam iskustvo govori da je uvijek potrebno zadržati zdravu dozu skepse prema rezultatima njihove procjene, unatoč stručnosti. Ili, možda baš zbog nje.

Pa ako se Hrvatska i Slovenija natežu oko nekoliko girica u Savudrijskoj vali, nije nikakvo čudo da je Arktik već sad uzrok nesuglasicama. Naime, to potencijalno blago trebalo bi nekako podijeliti između pet zemalja, a natezanje se odvija oko jednostavnog pitanja: kako? Pritom treba imati na umu da je blago uistinu - potencijalno. Tako je jasno zašto utrka nije do kraja ozbiljno počela (osim zbog klimatske nepristupačnosti), ali je jasna i figa u džepu.

Trenutačna situacija na Sjevernom polu, dok je još ledena pustopoljina, politički je regulirana kao područje pod međunarodnom upravom, odnosno, pojednostavljeno, kao bilo koje međunarodne vode. No kad bi zemlje koje okružuju Arktik odlučile poduzeti pravne korake, poput proglašavanja ekonomskog pojasa od 200 nautičkih milja, moglo bi doći do preklapanja mnogih interesa i burnih negodovanja.

Rat oko škoja

Ipak, postoji još jedna kvaka koja dodatno komplicira stvari, ali i objašnjava neobičnu utrku batiskafima. Naime, prema postojećim konvencijama, ako neka država dokaže kako se od njezine obale proteže kontinentalni greben izvan granica teritorijalnih voda, ima pravo proširiti svoje teritorijalne vode i pravo na ekonomsku eksploataciju na 350 nautičkih milja. Ispod arktičkog leda proteže se Lomonosov greben, a Kanada, Rusija i Danska nadaju se da će ga proglasiti “svojim” kontinentalnm produžetkom. Nesuglasice već postoje i u trenutačno važećim formalno-pravnim okvirima. Naime, problem u Barentsovu moru prouzročio je još Staljin. On je jednostavnim potezom, upravo u svojoj maniri, povukao ravnu crtu od ruske luke Murmansk do Sjevernog pola i proglasio područje istočno od crte - sovjetskim teritorijem. Tijekom Hladnog rata i stanje je bilo zamrznuto. No s dolaskom slobodne trgovine i kapitalizma ništa više nije jednostavno, ni za Rusiju, ni za Norvešku koja s njom dijeli granicu. Tim prije što su na spomenutom području zavidne zalihe prirodnog plina. Norveška je nedavno počela s eksploatacijom iz prvog arktičkog morskog nalazišta s plinskog polja oko 150 kilometara udaljenog od svoje obale.

Ako bi netko pomislio da su samo oni mali skloni sitničarenju oko geostrateški nevažnih točkica na mapama, važnih jedino za nacionalni ponos, prevario bi se. Sporna točka između Kanade i Danske sićušni je škoj, otok Hans, komadić kopna negdje u ledenom moru na koji ne bi stalo ni nogometno igralište. Međutim, on je smješten točno na crti razgraničenja teritorijalnih voda između Grenlanda i Kanade, tako da bi pravo posjeda nad njim potpuno narušilo inače ravnu crtu razdvajanja učinivši ga izbočinom u područje susjedne države. U nas je sličan slučaj izbio na vidjelo s dva mala škoja u području Pelješca, gdje je sporno pripadaju li Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, što onda određuje morsku graničnu crtu, a u našem slučaju može poremetiti gradnju pelješkog mosta (što je opet sasvim nova tema).

Napetosti Kanade i Danske uistinu moraju biti “nepodnošljive”. Opušteni sjevernjaci na svoj način generiraju krizu dostojnu najnapetijih hladnoratovskih trilera. Svako toliko vojna ili kakva druga posada jedne od zemalja pristane na otočić i pobode svoju zastavu umjesto suparničke. Kako bi se protivnička ekipa mogla okrijepiti, kad idući put dođe u “protunavalu”, pobadači zastave ostave joj bocu viskija i čaše, nakon što su se okrijepili protivničkim viskijem ostavljenim prošli put. Spirala napetosti očito raste do točke pucanja, ali trezveni sjevernjaci obzirno ne žele pucati šampanjskim čepovima na tom trusnom geostrateškom području.  

Na drugom kraju svijeta, još za vrijeme hladnog rata, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez potpisali su sporazum kojim su podijelili Beringovo more i time razgraničili područja Sibira i Aljaske. Ali ruska Duma odbija ratificirati sporazum jer tvrdi kako time Rusija gubi mogućnost izlova 200 tisuća tona ribe svake godine, kao i prava nad drugim resursima, što je već vrlo opipljivo i nije tek projekcija moguće budućnosti i mogućih potencijala. Pa stoga nije ni ratificirano.

Riba, voda, nafta, plin, plovne rute - sasvim dovoljno da zamagli moguće ekološke probleme i stavi ih u stranu. Ali, ruku na srce, zar nije uvijek bilo tako? Uvijek su vrapci u rukama određivali mjeru stvari, dok su golubovi na grani ostajali u sferi ideologije.

Neizvjesna budućnost

Iako na prvi pogled sve izgleda mirno i tiho, pomalo sablasno, ispod ledom okovanog sjevera ipak vrije. Naravno, današnji mehanizmi razvijeni unutar međupolitičkih odnosa sasvim su drukčiji nego u kolonijalno vrijeme, tako da više nema opasnosti od izbijanja velikih ratova za teritorij, pa ni neke nove svjetske krize. Zato je i kanadski ministar vanjskih poslova Peter McKay, kako navodi Time, rusku pustolovinu prokomentirao kao “običnu predstavu”. “Nismo u petnaestom stoljeću,” rekao je, “ne možete jurcati okolo po svijetu, zabosti svoju zastavu i proglasiti neki teritorij svojim”.

Iako je stanje daleko sređenije nego u protekla dva stoljeća, iako je sjever još pod milijunima tona leda, iako ni znanstvena predviđanja nisu još sasvim sigurna, motori za novu utrku već su upaljeni i pet najbolje pozicioniranih na startnoj liniji ne žele ništa prepustiti slučaju. Ali stara biblijska veli: “Ne dobiva brzi trku, ni junaci rat...” Jer, ako se otopi led na sjeveru, promijenit će se i obalne crte kontinenata, pa će se možda i točke preklapanja same od sebe razdvojiti i razvodniti. Neće biti otočića Hansa na kojem bi mogli razmjenjivati zdravice u razmacima od više polarnih noći i dana. Opušteni sjevernjaci već sada su toga, sasvim sigurno, svjesni, pa znaju da malo džentlmenske ljubaznosti ne može škoditi ni u najljućem suparništvu.

U pravoj opasnosti samo su polarni medvjedi jer prijeti ozbiljno smanjenje njihove populacije. Mjesno stanovništvo prilagođava se novim i čudnim okolnostima i ne boji se najezde turista. Jedan od političara iz eskimske zajednice rekao je: “Ovo nikad neće postati Mediteran. Možda će se lakše ploviti, možda ćemo loviti drukčije vrste životinja, ali i dalje će biti hladno, pogotovo noću. Ne zaboravite, noć će i dalje trajati pola godine, a to se nikome ne sviđa, ako se ovdje nije rodio”.