Mirna Belina  

Pulp titl

Razlika između predanoga filmofila i čovjeka koji samo voli pogledati “dobar film” proporcionalna je razlici između punokrvnoga art kritičara i onoga koji će se radije odlučiti na subjektivni pristup te bez povlađivanja kanonu proglasiti remek-djela sedme umjetnosti dosadnima i pretencioznima, a isto tako će djelima čiji trash još nije prešao granicu između lošeg i kultnog prišiti etiketu must see. I upravo su potonji oni koji su sugerirali ozbiljnima da je, primjerice, Ed Wood napravio mnogo više od pukih redateljskih promašaja ili da i neviđeni kič Rocky Horror Picturse Showa Jima Sharmana može postati predmetom ozbiljne idolatrije (stvari se tako razvijaju i u slučaju Jakova Sedlara te Bore Leeja). Naravno, kako se domaća filmološka i filmska publicistička izdanja još godišnje mogu nabrojati na prste jedne ruke, pozicija beskompromisnog i subjektivnog, ali kvalitetnoga gledatelja/kritičara filma dobrodošla je, ali je isto tako i veoma rijetka, pogotovo iščistimo li iz te mase recenzenata gledatelje čije filmološko znanje često ne zadovoljava filmske osnove, a time i njihova subjektivnost procjene uglavnom zabrazdi u jednostavno sviđanje ili nesviđanje.

Subjektivne top-ljestvice

Iz te se mase recenzentskoga pulpa od svojih početaka isticao časopis Nomad koji je, iako orijentiran uglavnom na glazbenu proizvodnju, u kratkom vremenu iskristalizirao neka od zanimljivijih imena (filmske) kritike poput, primjerice, Josipa Viskovića i Velimira Grgića. Mala revolucija koju je pokrenuo spomenuti pop-časopis za generaciju koja je nedavne 1998. počinjala svoj kulturni život, vjerojatno je na manjem scaleu jednaka onome što je svojedobno Polet značio sada već starijoj generaciji kulturnjaka. Zato i ovaj kratki prikaz Žutog titla Velimira Grgića i Plasmatica Marka Mihalinca ne može izabrati niti jednu drugu poziciju osim onu sasvim subjektivnog obožavatelja Nomada, čije su top-ljestvice naj albuma, filmova, događaja i glazbenih spotova, pa čak iako se s njima nismo uvijek slagali, uvijek bile rezultat pametnih novinarskih naturščika sa sasvim jasnim i definiranim ukusom.

Mnogi recenzneti filmskih nabrajalica svoje kritičke odiseje nerijetko temelje na pronalaženju slabih mjesta, što je recimo slučaj s kritikama Filmskog leksikona i knjige 1001 film koji svakako trebate pogledati, no u slučaju Žutog titla, takav je pristup promašaj već u startu. Jer titlovana enciklopedija nudi subjektivne top-ljestvice ljubitelja istočnjačke horor kinematografije, borilačkih filmova, zapadnjačkih akcića i filmskih (anti) junaka, a poglavlja po kojima su raspoređeni vjerojatno mnogo otkrivaju ne samo o filmskom ukusu autora nego i o njihovu specifičnom humoru (10 najboljih fudbi, pet filmova koje nećete pogledati samo zbog naslova, pet najiritantnijih slavlja nakon uspješnog rješavanja teške i opasne situacije...).

Napuštajući Hollywood

Osim velikoga broja top-ljestvica, podijeljenih u četiri cjeline (Matineja, Meso, Teretana, Kokice), drugačija filmska enciklopedija nudi i mnogo odlično napisanih tekstova o najdražim glumcima autorskog dvojca u kojima nisu zaboravili svoje dječačke junake poput Coreyja Feldmana i Coreyja Haima ili pak “vitezove orijenta” koji su glavni akteri kod nas, nažalost, nedovoljno prikazivane istočnjačke kinematografije (primjerice, Takashi Miike). Ipak, najviše fascinira disciplina da se sklopi takav nepretenciozni, zabavni i dobro napisan popis situacija kojima ni mnogi predani gledatelji ne bi uspjeli pronaći zajednički nazivnik – 14 najluđih američkih mitologizacija “običnih” poslova, 17 pornića za ETF-ovce, devet kultnih scena s invalidskim kolicima, 11 najboljih susreta s ljudskim tijelom bez dijelova i ljudskog tijela bez dijelova...

Naravno, kao i svaka druga knjiga, i ova funkcionira sve dok joj ne počnemo tražiti neki veći smisao osim puke zabave, dijeljenja autorskog mišljenja ili preispitivanja vlastita filmskoga znanja. Uostalom, stajalište dvojca Grgić/Mihalinec već je jasno određeno i na samoj naslovnici, na kojoj su sličicom iz Carpenterova Bijega iz LA-a naznačili svoje mišljenje o holivudskoj produkciji čija djela uglavnom oblikuju filmski kanon. Pa ako vas, kao i svakoga pravog filmofila, zanima i malo drugačija strana filmske povijesti, s ovim laganim štivom sigurno nećete pogriješiti.