Pulski Dani eseja

U e-mail poruci sam napisala: “Idem iz ‘provincije’ u ‘provinciju’; slušati, čitati, razgovarati o provinciji, živjeti ‘provinciju’, darovati sebi samoj još jedan koncentrat, sirup kreativnosti i mijena da bih se još više približila centru – ljudskosti. Dobila tako moć glasa, za koji (naivno?) vjerujem da može nadrasti drečanje ‘centra’… znaš, onaj huk jednoličnosti kao kad iz daljine osluškuješ zvuk prometa na autoputu, onaj poklič osvajanja moći neslobodnog posjedovanja (kratkotrajnog, jednokratnog) bez odgovornosti, svega, pa i ljudi; da bi se na tren osjetili boljima. Znaš mene, još (naivno?) piljim u ljude, puštam da me vide, da bih bila bolja – od sebe.”

Bio je to e-mail u večeri dana prije nego sam iz Rijeke krenula u Pulu, po svim uzusima tradicionalnih i vrlo živih i živahnih poimanja i opredjeljivanja centra i provincije – iz, dakle, provincije u provinciju, kako bih pratila 5. Pulske dane eseja s temom Provincija. Priželjkujući, ali ne sluteći kako će mi mnogi i mnogo toga – ispuniti želju. Potvrditi mi, svojim unaprijed pripremljenim radovima kao i neposrednim doticajima, da je prilaženje Drugom/oj, s poštovanjem i dostojanstvom, i onda kada je veselo i radosno, ali i kada je tužno i bolno, jedini centar koji uopće može ponijeti tu odrednicu, jedini vrijedan. Sve drugo je reklama za, znamo već, histeriju lažnog ushita i sreće što nas, ma gdje bili – u središtu kakve metropole ili pod slapom tzv. netaknute prirode – ostavlja u pustinji provincije, na vrlo samotnom mjestu.

Kao i prošle godine, Danima eseja prethodili su Dani Nove istre i Istarskog ogranka DHK, objedinjenih radnom i kreativnom energijom Borisa Domagoja Biletića, koji pored uređivanja časopisa, knjižnih izdanja i organizacije Dana, nije ustuknuo i opet preuzeti i vođenje ogranka. U tom su tjednu predstavljeni – Čakavsko pjesništvo 20. stoljeća – Tusculum antologija Milorada Stojevića, zbirka pjesama Zemaljskom usprkos Stjepana Vukušića, Štorije od žalosti Drage Orlića, Pedeset pulastri; o naravi i sudbinama Istrana Albina Crnoborija te Kolac u rijeci Zrmanji Tomislava Marijana Bilosnića. No, to je tek pet od trinaest naslova koji za sada nose oznaku – izdano u 2007. – i taj broj nije konačan, do kraja godine bit će ih blizu dvadeset. To tinjajuće druženje publike s knjigama i autorima/icama, u nekoliko prepoznatljivih i dragih gradskih prostora rasplamsalo se dolaskom sudionika/ica, autora/ica eseja, kako se čini posljednji put u ugodnom prostoru Gradske knjižnice i čitaonice Pula. Istarski ogranak DHK, naime, nakon niza godina i ne uvijek ugodnih pregovaranja uspio je dobiti vlastiti prostor primjeren aktivnostima i djelovanju, pa će eseje o autoritetu što je tema 6. dana eseja sljedeće godine čitati u novouređenim prostorima stare pulske tiskare.

Počelo je slavljem, kako kasnije otkrivamo i zbunjenošću – dodjeljivanjem nagrade “Zvane Črnja” za najbolju knjigu eseja objavljene u periodu od 1. rujna 2006. do 15. rujna 2007. Pripala je Tomislavu Žigmanovu iz Subotice za knjigu Minimum in maximis; zapisi s ruba o nerubnome u izdanju AGM-a. Jer kako između ostalog, piše u odluci prosudbenog povjerenstva, “Minimum in maximis izvanredno je čista knjiga filozofskih eseja suvremena intelektualca, koji se zatekao istodobno na životnom rubu (in minimis) i bačen u beskraj (in maximis) svojih vremensko-prostornih i inih globalnih te globalističkih zadanosti. Taj beskrajni prostor autor premošćuje snagom svoga analitičkog talenta i, u praksi pisanja, jasnim diskurzivnim slogom. Na pozadini suvremene hrvatske a svaštarske “opće prakse”, gdje se uporabni oblici i žurnalistička preklapanja i naklapanja svega i svačega dobrano udaljuju od uzorne europske esejistike, Tomislav Žigmanov, skroman kao Montaigne a logičan i prodoran kao Canetti, odlikuje se ostvarivanjem bitnih obilježja eseja kao diskurzivne književne vrste (…)”.

Suprotno predrasudi kakvu nadasve vole galamdžije željne stalnog zasljepljivanja bljeskalica petominutne slave – da je prisustvovanje manifestaciji poput Dana eseja nešto tromo, čak dosadno, treba reći – želi li se dobiti najbolje i najviše prisustvovanjem, valja biti fleksibilan kako to nikada nije potrebno u ringišpilu dućana trgovačkog centra. Treba čitati tekst i slušati zvuk autora/ice, povezivati rečeno s već postojećim znanjem, osjetiti i artikulirati osjećaje koje napisano nužno i neizostavno potakne, sabije, prodrma, promijeni, potvrdi, traži da se suprotstavite. Čak i ako se, iz ma kojeg razloga, ne postavi pitanje ili da replika odmah nakon izlaganja, uslijedit će oni sigurno u onom neformalnom dijelu druženja, jer publika i autor/ice ovdje su sasvim blizu, u doticaju.

O “pojmu provincije uzimajući za polazište recentne tendencije redefiniranja značenjske protežnosti pojma ‘prostora’ u humanističkim znanostima” promišljala je Irena Grubica u eseju Subverzivna moć provincije kao “brisanog prostora duha”; primjeri iz hrvatske i irske književnosti, koji je označio početak radnog djela manifestacije. Iz mnogovrsnosti mogućih prilaženja pojmu provincije, nagrađeni Žigmanov odlučio se tek za Tri pitanja i tri tek naznake o provincijama, ovdje i sada na Istoku, otvoreno izazivajući tu istočnost koju mu pripisuju i s/u kojoj obitava. O doprinosu provincije kreiranju mitskog pisala je Tanja Vukić iz Podgorice u eseju Mit i provincija (Težnja za životinjom; od jezika ka tijelu), a o Filozofiji provincije, iz sasvim jasnog slovenskog iskustva Drago Jančar. Drugu sesiju, u to ledeno subotnje jutro, otvorio je, upravo “odmakom od stereotipa u jeziku prema arhetipu u prostoru”, inače arhitekt Janko Rožić iz Slovenije. Iskazom Rođen sam u provinciji, Arian Leka, autor festivala Poeteka u Albaniji, vodi nas put spoznaje da je markiranje, pa tako i provincije, tek nasilan čin. Jer, kaže Leka, “ja ne živim u provinciji ni u gradu. Živim u imenu: Drač. (…) stan 28 (vrata na kojima mi poštar uručuje pisma na kojima uvijek crnom olovkom piše jedno ime, moje ime, ali koje nije baš moje)”. O smještenosti provincije u mozgu čovjeka, a ne tlu, iz iskustva obilježenog i životom u Dugoj Resi (u razmjerima hrvatske većine, takve provincije!), o Provinciji kao utopiji koja realno ne postoji, o “crnoj rupi u realnosti koju oplakuju svi ozbiljni filozofi Zapada”, pisala/čitala je Irena Lukšić. Lijepo o Lijepoj provinciji, intimnoj metaforici lijepog u kojoj stoluje beskraj i izvanvremenost govorila je Helena Sablić-Tomić, a čiji će rad, kao uostalom i svi prezentirani, kao i onaj koji se tek našao u materijalima Provincija kao umanjenica svijeta Branimira Bošnjaka bez autorova prisustva, biti objavljeni u nekom od narednih brojeva Nove Istre. Podastrijeti tada još jednom i tko zna kolikim novim čitanjima, e da bi nekome, željnom uštimavanja vlastita glasa/zvuka omogućili prilaženje – centru ljudskosti.

U tom kovitlacu misli i dodira što se, zapravo, u samo nekoliko sati daruje svakome tko zna primiti dar predstavljen je i novi broj časopisa u, za čitanje prikladnijem formatu i osuvremenjenog dizajna; održana, kako su je označili – pretpremijera Drugog Šoljanovog zbornika, te promovirana kako je rekla Jelena Lužina “knjiga koja nema pandana”, jer osebujan je i rijedak prilog brodskologiji: Brodski! – život, djelo (1940 – 1996) koju je priredila Irena Lukšić. Uz tek kavu ili izlet do Dvigrada, u običnoj šetnji gdje se temi i drugome ljudi približe još korak-dva teško se, a nema niti potrebe, odreći smještenosti u sam centar svijeta. Provincijalnost se, ona skučenost ljudskog duha, zamrlost misli, jal, zavist, potreba za ovladavanjem još jasnije ukazuje, kao na dlanu. Kako grabi, upire biti, kopirati centar nadmoći u kojem se kratkotrajno, jednokratno posjeduje, pa i ljude. Provincijalno imanje, namjesto ljudskog bivanja. Dar, a darom sebi/drugome smatram tih nekoliko sati, može uzeti/pokloniti svatko, svojim prisustvom. Čak i ono što pretvorit će se tek u uspomenu, zauvijek ostavlja trag, dobar, važan trag naših (mog) postojanja. Centra svijeta.

Pišući esej – pišemo svijet

Irena Lukšić

Književnih manifestacija u nas ima dosta, sve su nekako slične i predvidljive, pa ipak bi bez njih život bio tmuran i nepoticajan. Glavnina naših (hrvatskih i svjetskih, dakle svih) manifestacija je pjesnička, jer su pjesnici žanrovski najbliži estradnom, scenskom nastupu, lijepo zvuče i ne troše puno vremena. Isto tako, ne zahtijevaju veliku koncentraciju: svaki stih koji izgovore, praktički svaka riječ koju kažu ili prešute zaseban je svijet, rečenica, sintaksa. Slušajući pjesmu moguće je i preskočiti neke riječi, neke stihove, i na “kraju balade” se susresti s poantom, osjećajem ljepote i blagozvukom. Zbog te moći pjesničke riječi i činjenice da nisam pjesnikinja osjećala sam se pomalo drugorazredno i, rekla bih, bitno zakinuto. Osjećala sam se kao da nemam građansko pravo. Ili čak da sam nepismena. Zato mi je drago vidjeti i znati da postoje manifestacije i za ne-pjesnike, a jedna od njih su upravo Pulski dani eseja.

Esej je iznimno zahtjevan žanr: kroz njega se vidi osoba koja ga prakticira. Vidi se njezin talent, ponajprije, potom obrazovanje, pa karakter, navike, ukus, količina pročitane lektire, komunikativnost, obzor slobode. Vidi se pismenost, logičnost, smisao za simetriju detalja, estetska dominanta. Iz eseja se vidi povijest i budućnost osobe koja ga piše. Jer esej je kartica u kojoj je otisnut naš mentalni kod. Pišući esej – pišemo svijet, ali ne kao neku kroniku neutralnih činjenica, nego kao osobni tekst, tekst osobe. Dajemo svoj otisak u mnoštvu. I to kratko, efektno, po mogućnosti duhovito i svakako drukčije od “razuzdane gomile”. Dajemo sažetak pogleda na “sada i ovdje”. Šaljemo puno pozdrava našim estetskim istomišljenicima i dragocjene obavijesti neupućenima i zbunjenima. Esej nosi i poetski i filozofski naboj, a blizak je prozi. Stoga sam se, mislim, našla u tom žanru i drago mi je da mogu pomalo poetski komunicirati sa svijetom. Govoreći esej osjećam se kao pjesnikinja, a slušajući tuđe eseje – upoznajem ljude i biram si buduće prijatelje. Eto, mislim da ta manifestacija – Pulski dani eseja – vraća dostojanstvo riječi, umijeću komuniciranja i spaja ljude iz raznih kulturnih krugova.

Nije nebitno, valja to reći, što se Dani eseja održavaju u Istri. Geografski gledano, Istra je idealan prostor za prožimanje različitosti: s morske je strane otvorena prema istoku, zapadu i jugu, a kopnom se nadovezuje na sjever Europe. Ne zaboravimo da se civilizacije – od babilonskih početaka do danas – sele na sjever! Dakle, Istra ima sve predispozicije da ubire najbolje iz svijeta. Gorjem, rijekama i pustinjama omeđeni krajevi manje drže do talenata, nemaju strpljenja i afiniteta prema različitosti pa zato radije “odvrte” neki glumački, filmski ili pjesnički festival. Istra je jedno od rijetkih mjesta gdje čovjek poštuje svoj i tuđi talent, gdje govori i sluša pametno. Gdje postoji kao duhovna građevina.

Fleksibilsnost žanra

Helena Sablić-Tomić

Već sam prošle godine po povratku s 4. Dana eseja u Puli bila iznenađena otvorenošću skupa posebice što dolazim iz jednog posve autističnog kroatističnog prostora znanosti. I kada su me na kraju 2006. godine pitali što mislim da je događaj godine rekla sam međunarodni Dani eseja u Puli jer interkulturni dijalog koji se na njima promiče, različitost govornika koji u formu eseja upisuju posve osobna iskustva čitanja literature kao i promišljanje prostora iz kojega dolaze pravo je osvježenje.

I godinu dana kasnije, a po povratku s još jednih Dana, samo sam učvrstila svoje mišljenje da je interdisciplinarnost pristupa zadanoj temi ona strategija o kojoj bi svi mi nekako trebali u svojim tekstovima voditi više računa. A fleksibilnost eseja kao žanra i govornici različitih profila koji se susreću u listopadu u Puli jako je dobra energija za provjetravanje ‘reda’ u književnopovijesnim ladicama hrvatske književnosti.

Tomislav Žigmanov

Eseji s ruba

Za početak, ono što se čini najlakšim, a često je najteže – prvi dojam o netom završenim Danima eseja?

– Pula je za me uvijek izazov i čast – razlog zadovoljstva! Izazov, jer je posrijedi prilika za izaći iz učmalosti subotičke samodovoljne knjiške močvare i za moći usporediti se i odmjeriti vlastito nastojanje na planu pisanja, što uopće nije čest slučaj za pisce iz malih i književnosti nesklonih sredina. Čast, jer je riječ o značajnome priznanju za vaš rad, što u vidu nekakvoga iskustva također nama koji dolazimo s ruba često manjka. Doda li se tomu esejiziranje, meni osobito draga forma, kao povod okupljanja te odlični domaćini u svakome pogledu, eto slike potpunoga zadovoljstva.

Zadovoljstvu zasigurno pridonosi i nagrada “Zvane Črnja” za najbolju knjigu eseja u protekloj godini, a koju ste primili za Minimum in Maximus. Znam da može zvučati uobičajeno, školski, protokolarno, ali doista me zanima kako ste doživjeli tu nagradu?

– Najiskrenije: bio sam i više nego iznenađen! Nisam, naime, uopće vjerovao da jedan knjiški uradak u obliku knjige od čovjeka koji dolazi s ruba i koji je podosta nepoznat u središtu može dobiti nagradu za najbolje djelo u danoj oblasti. Tim prije je to za mene izgledalo tako ako sam pogledao listu ostalih takmaca – sve poznata i priznata imena hrvatske književnosti i znanosti. Treba također imati u vidu i činjenicu da do sada praksa nagrađivanja u hrvatskoj književnosti nekoga tko dolazi izvan Hrvatske gotovo nije postojala. Izvan mojih nekakvih očekivanja bio je i sam ulazak knjige u uži izbor za nagradu “Zvane Črnja”, o čemu sam ranije bio obaviješten! No, kada mi je priopćeno da sam postao laureat, gotovo sam od sreće zaplakao... Čini mi se da sam reagirao smušeno – slično situacijama kada posve neočekivano dobijete ne mali dar. Ne znate kako da se ponašate: radovali biste se, no za to niste spremni. Isto tako, nisam bio do sada u prilici biti nagrađen tako prestižnom nagradom. Naprotiv, živeći na rubu i u drugoj državi, kao mlađa osoba koja dolazi iz hrvatskog kulturnog kruga a živi i radi u Srbiji, više sam iskušavao prešućivanje, nerazumijevanje, nijekanje i nekakav prezir od struktura priznanja. U tom smislu, jasno je zašto sam onda nagradu doživio i kao snažan znak priznanja za svoj dosadašnji rad i potvrdu da su mi napori na planu pisanja (bili) vrijedni. Drugim riječima, nije bilo baš posve uzaludno s ruba i iz rakursa koji određuje rub reflektirati i promišljati nerubne fenomene. S druge strane, dobivena nagrada onda mora djelovati itekako poticajno glede budućega rada na planu pisanja, pa stoga predstavlja i neku vrstu odgovornosti da se i dalje mora ustrajavati na kvaliteti.

Kako je nastala ta knjiga, koja je njezina povijest?

– Eseji sadržani u knjizi do jednoga su bili prigodničarski – nastajali su u razdoblju nakon 2000. i bili su moji prilozi prilikom sudjelovanja na različitim skupovima – od filozofskih simpozija, preko Foruma Tomizza i Pulskih dana eseja, pa sve do kraćih govora prilikom otvaranja izložbi slika ili predstavljanja knjiga. To je uvjetovalo činjenicu da su objavljeni tekstovi različiti ne samo po obimu nego da su i dosta razuđenog sadržaja. Promatrano iz kuta autorove intencije, pak, radnje se u knjizi okupljaju oko nakane da se javnosti predstave promišljanja jednog broja relevantnih fenomena suvremenog svijeta, koji u egzistencijalnom smislu značajnije dotiču čovjeka s ruba nego li onoga iz središta, i to na način razumijevanja upravo toga čovjeka s ruba. Ovo, čini mi se, zacijelo nije čest slučaj, a svoj izostanak nerijetko duguje supremaciji i buci koje središte generira! Konkretno, sadržinski u esejima se, na jedan filozofiji primjeren način, elaboriraju popudbinski nanosi filozofije s konca 20. stoljeća, zatim prati se mogućnost utemeljenja manjinskih prava u suvremenim državama liberalne demokracije, govori se o prijeporima pripadanja u književnosti u nacionalnim kontekstima, reflektira se na fenomen granica i njezina značaja za manjince, piše se o nekim pretpostavkama za vođenje religijskoga dijaloga, o ljubavi kao najzahtjevnijem utočištu čovjeka, o strahu u kontekstu postojanja demokracije... I kada se tih napisa skupilo, sazrijevalo je uvjerenje da bi oni mogli činiti jednu suvislu cjelinu. Proslijedio sam knjigu nakladniku – AGM-u – koji ju je bez ikakvih smetnji i objavio.

Kada “uguglamo” vaše ime u najpopularniju internetsku tražilicu, slijedi niz jedinica koje kažu da ste pisac, filozof, suprug, otac dvoje djece, no ponad svih obilježja stoji ono da ste Hrvat iz Vojvodine. Kakav je vaš osobni odnos prema tom određenju? Kako gledate na svoj nemali angažman oko tog kolektivnog identiteta; ima li razlike u odnosu na prije 15 ili 10 godina?

– Pitanja su složena, a odgovori nejednostavni! Kao prvo, gotovo da ne možete pobjeći od onoga što jeste, što od sebe načinite i kakvim vas drugi (u)čine. Očita prenaglašenost u javnosti činjenice toga da sam i Hrvat vjerojatno je posljedica što sam tako nešto u Srbiji, jer kao takav ovdje nekako stršim, pa sam onda i valjda egzotično na taj način zanimljiv za sve. Jer, biti Hrvatom, na primjer, u Hrvatskoj je visoko samorazumljivo i ne postoji potreba ni od koga za posebnim naglašavanjem. No, Milorad Pupovac, recimo, u Srbiji se izuzetno rijetko prepoznaje i imenuje kao sveučilišni profesor i znalac lingvistike, nego gotovo isključivo kao Srbin iz Hrvatske. To su naprosto kodovi imenovanja i prepoznavanja koje, recimo to tako, nevlastiti javni prostori prakticiraju spram onih izvan vlastitih granica. I protiv toga se ne može skoro ništa. Također, to nije ni neistinito, jer ja jesam Hrvat – potičem iz takve obitelji, kulturnim kodovima sam tako determiniran, participijent sam hrvatskog kulturnog kruga... Pa ipak, bit čovjekova identiteta zrcali se u pluralnosti i svaki oblik redukcije jest stanovito oskvrnuće čovjeka. Naime, prva odredba jest da ste čovjek, slijede ona o rodu, dobi, boji kože, religijskog i kulturnog svjetonazora, nacionalne pripadnosti... Budući da je nacionalni dio identiteta tek jedan od sadržinskih momenata čovjeka, on mora dobiti prikladnu kontekstualizaciju u identitetskoj strukturi. Primat u svemu tome moraju imati sastavnice iz humanističkoga vrijednosnog okvira – prvo je da ste Čovjek, a onda ide sve ostalo! Jer, biti čovjek ne znači po sebi da ste to zbog određene nacionalnosti. Dakle, imati identitetsku sastojinu i “biti Hrvatom” ne mora po sebi biti ništa relevantno niti pak predstavlja ikakav privilegij, napose ne ovdje na Istoku, gdje ta identitetska sastojina ima još uvijek vrlo negativnu konotaciju. Stoga je razumljivo zašto je jedan dio mojih nastojanja u javnosti bio vezan uz to da se te negativnosti smanje i, s druge strane, da se trajanje vlastitog kolektivnog postojanja, unatoč svemu, unaprijedi. Ova nastojanja su bila daleko teža do 2000. godine, napose za vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku, no ni sada se ne može reći da je posve lako! Prostori slobode jesu povećani, ali s njezinim popunjavanjem ide i dalje teško. S jedne strane, imate još uvijek velike zapreke koje vam postavlja država Srbija i što uz državu ide, a to je visoko u etnokulturalnom smislu pristrano i ekskluzivno pogotovo kada su u pitanju Hrvati. S druge strane, imate odsustvo kompetencija s otužnim posljedicama u ovdašnjih Hrvata da bilo što ozbiljnije artikuliraju i ostvare. S treće strane, svjedoci smo i nekakvoga posve nesukladnog pačanja i Hrvatske spram nas. I ako se glede svega toga pokušavate na jedan kritički način odnositi, a ja upravo to činim posljednjih desetak godina, što je vrhunilo u mojoj knjizi Hrvati u Vojvodini danas: traganje za identitetom (Zagreb, 2006.), onda ste skrhani mrežama posvemašnjeg nerazumijevanja – kada kritički reagirate na djelovanje tijela i segmenata države Srbije, vi se kandidirate da dobijete pridjev “ustaša”, ako dirnete u zaostalosti vlastite nacije, onda ste “izdajnik roda svoga”, a ako kritički podvrgnete neki postupak Republike Hrvatske na terenu, onda budite spremni da ćete iskušavati osvete njezinih činovnika, što sam osobno doživio, uz ne male štete! No, živjeti se moralo dalje... Svi se oni mijenjaju, a vi ostajete i dalje živjeti na Istoku. I, dakako, raditi. Unatoč svemu.