Pun mjesec

Upoznao sam je na jednom tulumu. Zvala se Corinne.

– S dva n. Ali samo s jednim r. Co-rin-ne. Kužiš?

– Kužim – Pila je rum-colu. Popričali samo, čak smo malo i očijukali. Imala je crnu kosu i crveno našminkane usne kojima je kazivala najdivnije stvari. Kao na primjer – Posjeti me jednom.

– Dobro – odvratih.

Tjedan dana kasnije stajao sam kod nje na pločniku. Podrumski stan u ulici Gerard Reijn, niti dvjesto metara udaljen od Haaške šume.

– Kako lijepo stanuješ ovdje – rekoh kad su se otvorila vrata. Bila je sretna što me vidi, poljubila me u obraze tri puta. Imala je dvije papigice tigrice koje se zvahu Bram i Saar. Pili smo čaj i izmjenjivali pristojnosti. Tako sam, primjerice, kazao da je smatram lijepom, a ona je rekla sa sam i ja komad.

– Bi li pošao sa mnom u krevet? – upitala je nakon što je zavladala kratkotrajna tišina.

– Da – odgovorih, pa smo zajedno otišli u krevet. Nakon toga smo pili crno vino.

– Boca je prazna – ustanovio sam razočarano.

– Da – uzdahnula je – Idem po novu.

– Pijana sam – kazala je kad je druga boca bila prazna.

– Pijana i uspaljena – promumljah.

Corinne je glasno prdnula. I što sad? Veoma sam želio još jednom otići u krevet s njom. Na rukama i nogama otpuzah do ptičje krletke.

– Ciju! Ciju! Koko! – oglasih se. Bram i Saar pogledali su me kao da sam poludio. Uspravio sam se, češkao ih po tijelu i kukmici, pogledao uvis te kazao – Onda, hoćemo li opet?

– Da, ali ja sam pijana – Corinne se glasno smijala. – Užasna sam u krevetu kad sam pijana.

– To bolje – rekoh vukući je sa sobom u spavaću sobu. Imala je lijepu guzu. Prekrasnu guzu poput punoga mjeseca. Povrh toga, bila mi je posebno simpatična. Možda sam trebao s njom započeti vezu. Ali kako?

– Idem pišati – reče Corinne, te izađe iz kreveta. Gledao sam u njezinu prekrasnu guzu.

Iz sobe odjekne snažan prasak. Treća boca bila je odčepljena. Nije li već vrijeme da nešto pojedemo? Stavila je CD Uda Jürgensa. Divlje smo plesali, istodobno smo se i ljubili jezikom. Cijelo mi je lice bilo mokro. Sviđalo mi se. No, samo zato jer sam bio pijan, inače ne volim da me ližu po licu.

– Želim ići na plažu – kazala je uspuhano – Na plažu… plažu.

– Da, ali siječanj je i jako puše – prigovarao sam.

–Puše! Puuuuušeeee! – ljuljajući se kretala sobom. Već počeh tražiti tramvajsku kartu.

Linijom 7 dovezli smo se do plaže. More se, na sreću, još uvijek nalazilo ondje, iako mi se činilo da je u njemu bilo manje vode nego kad sam ga zadnji put vidio.

– Ja ću Big Mac – rekoh. Umirao sam od gladi. Žvačući sam gledao prema bulevaru na kojemu je bilo malo ljudi. Policijski auto prošao je polako. U suhom bazenu s plastičnim lopticama utapalo se dijete. Spasila ga je jedna djevojka iz Mc Donald’sa. Corinne s dvostrukim još je naručila dva Big Maca.

– Što zapravo radimo ovdje? – upitah. Njezine čeljusti su mljele. Žderala je poput rudara.

– Jedemo – odvrati s punim ustima. Kečap joj je kapao niz bradu – I sad odmah želim poći na ronam, romta… romantičnu šetnju. S tobom.

Nakon šetnje smo se u kafiću The Nutshell nalijevali kuhanim vinom, dok nam se more sve više približavalo. Ponašali smo se zaljubljeno. Pusa ovdje, pusa ondje. Pod stolom me Corinne nježno štipnula za muda. Upravo u tom trenutku jedan je galeb udario u prozor i uginuo. Podignuo sam čašu i nazdravio vječnosti. Linija 7 ponovno nas je vratila kući. Već je pao mrak.

– Spavat ćeš ovdje? – upitala me Corinne gurajući me unutra. Hitro zaključa ulazna vrata.

 – Pa naravno, dijete – rekoh i gurnuh je o zid.

Sljedećeg jutra oboje nas je mučila snažna glavobolja. Doručkovali smo uz paracetamol i jaku kavu.

– Kakva je to bila noć – kazah.

– Da – odvrati ona – Doista.

Još uvijek sam razmišljao o vezi. Što sam želio saznati o njoj? Što je moguće manje. Znanje razočarava. Neizvjesnost je pustolovina. (S takvom glavoboljom vrlo filozofski razmišljam, mora da sam genij.)

– Ostat ćeš preko vikenda? – upitala je.

– Vrlo rado.

Sad samo ne smijem pričati. Pogotovo ne smijem postavljati pitanja. A potom?  Ne smijem razmišljati o tome. Umukni, Willeme. Bio sam nervozan, pa sam zapalio cigaretu. Corinne se osmjelila i uzela dvopek, koji se nakon prvog griza raspolovio i pao na pod.

– Prokletstvo!

Nisam se morao brinuti. Kod Corinne sam spavao češće nego kod kuće. Većina moje odjeće nalazila se u njezinu ormaru. Kupovao sam joj cvijeće, a ona meni izazovno donje rublje. Nekoliko smo si puta dnevno izjavljivali ljubav na način koji izaziva nelagodu, ukratko, sve je upućivalo na to da smo u vezi. I više od toga, bili smo veliki prijatelji. Tjedni su proletjeli bezbrižno, a ljubav nije bljedila. Prije negoli smo primijetili bio je svibanj i sunce je sjalo.

U svibnju je počela nevolja.

Corinne je stajala gola pred velikim zrcalom u spavaćoj sobi. Ja sam ležao u krevetu s početnom erekcijom.

– Predebela sam – rekla je Corinne. – Uskoro će ljeto i neću moći odjenuti lijepu odjeću. A kamoli bikini.

O Bože, samo to ne. Molim te. Ostavi tijelo ovako. Ne diraj ga. S njim je sve u redu.

– Moram na dijetu.

– Ma kakvi. Predivna si.

– To samo tako kažeš.

Okrenula se s lijeva na desno i nazad.

– Ozbiljno. Pogledaj – rekoh upućujući na moju nabreklinu.

– To je jutarnja ukrućenost – puhala je.

– Ma nije!

No, već je bila zabrijala. Ispijanje slaboga čaja bez šećera i jedenje bljutavih krekera bez sira. Očito je mislila ozbiljno. Imao sam zastrašujuće vizije tankih ručica, upijenih obraza, mršavih natkoljenica i ravnih guza. Žurilo joj se. Morala je na posao, analizirati sisteme. Razmišljao sam o Corinneinu hiru i nadao se da će je brzo proći. Ta, onaj tko je gladan jede.

U portiku su se zatvorila vrata. Susjeda odozgo otišla je u kupovinu. Ta je tek bila debela. U usporedbi s njom Corinne je bila tanka kao trlica. A htjela je smršavjeti. Naježio sam se i odlučio napokon skuhati nešto fino masno. Domaću juhu. U salati veliki komadi fete koji plivaju u maslinovu ulju. Golemi komadi mesa pirjani na maslacu s bukovačama i češnjakom. Banane sa šlagom za desert. Gdje mi je jakna, moram u kupovinu!

U trgovini povrćem u ulici Theresienstraat sreo sam susjedu koja stanuje iznad nas.

– ‘Dan – rekoh.

– O, bok – odvrati. Bože, kako je bila ružna. Kupila je dvadeset naranača za tri guldena i devedeset pet centi. Što će čovjeku dvadeset naranača?

– Banane – kazao sam – Otprilike pet komada.

Namirnice sam stavio na kuhinjsku radnu plohu. Složio sam rublje i izglačao nekoliko košulja. Ispraznio sam pepeljare, obrisao prašinu sa stola, dao cvijeću i tigricama vode, i nakon toga mi je bilo dosta. Sjeo sam na kauč, pušio i gledao van. Prolazile su tri žene, nijedna lijepa. Jedan se auto truckao po “ležećem policajcu”. Preslušao sam telefonsku sekretaricu – nije bilo poruka – i popušio još jednu cigaretu. Iznad mene je netko puštao Carminu Buranu. “O fortuna, velut luna.” Mislite reći, Corinneina guza.

Vratila se kući malo poslije šest. Dobro sam tempirao vrijeme: mogla je odmah za stol.

– Ne tako puno, na dijeti sam.

– Ti s tom tvojom dijetom. Ne možeš to odgoditi za sutra? Čuj, pravila glase ovako: sutra idem na dijetu.

– Ali izgleda slasno.

– Jedi, zvijeri jedna! – Žene.

– Hajde – rekoh kad je došlo vrijeme za spavanje – idemo se jebati.

– Mirišeš po jednoj biljci – rekla je Corinne, nakon što me skinula. Oslonio sam se na lakat i pokušao se pomirisati.

– Po biljci? Kakvoj biljci?

– Pojma nemam. Po onoj maloj, zelenoj.

– Čudno.

– Da, ali nije gadno.

Razodjenula se i u punom sjaju sjela na mene. Besramno se bacila na posao, očito zaboravivši na prekomjernu težinu. Vjerojatno ju je već bio prošao hir. U tom slučaju to se čak ne bi moglo nazvati hirom, najviše trenutkom slabosti: traženjem komplimenata, poznatoga puta.

 Nažalost. Sljedećega jutra iznova su počele neprilike.

– Ne kužim kako želiš voditi ljubav s ovim salastim tijelom. Pogledaj samo, ovdje, ovdje i ovdje.

Puna gnušanja dirala je svoje tijelo. Odlučila je da ovako dalje ne može. Corinne je drastično smršavjela. Mene se nije slušalo.

Ona, nažalost, nije ostala samo na riječima. Promatrao sam to sa žaljenjem. Prvih nekoliko kila, to je još išlo. Sasvim lijepo joj je pristajalo. Ali nakon toga! A kako li je samo neprekidno stajala ispred zrcala. I stalno je mijenjala mišljenje i pravila  nezadovoljne grimase. Pretvorilo se u opsesiju. Nakon nekoliko tjedana jela je još isključivo prijesnu biljnu hranu, usprkos mojem sjajnom kuharskom umijeću. Nije više pila vino, kavu, čak je odbijala nemasno mlijeko. Samo sok od mrkve. Vitaminski preparati. Išla je kod doktora po pilule za pospješivanje mokrenja jer je “bila krcata poput edema”. Išla je na aerobik. U rekordnom tempu izgubila je volumen za kojim sam bio toliko lud. Adio natkoljenice. Adio trbuščiću-jastučiću. Adio zanosna guzo. U to sam vrijeme, kako frojdijanski, njezino ime počeo pisati s jednim n. Ako nastavi tako, na grbači ću nositi Cor.

No, Corinne se osjećala sve bolje. Prekrasno joj je bilo kad se ponovno mogla riješiti hlača jer su joj postale prevelike. Blažena lakonogost. Pogledaj, gle – aerobički je skakutala kroz kuću. Također je cijelo vrijeme bila prokleto sretna. Fuj. Žena mora imati guzu i ujutro piti crnu kavu. Prigovarati da je predebela i ne činiti ništa po tom pitanju. Trpjeti menstruacijske boli. Uspaliti se od previše vina. Masnoća mora kapati s tih pohlepnih brada, duboki nabori na preponama moraju se lagano znojiti. A ne ovaj vitki život iz reklama. Želim vidjeti celulit i pozamašno tijelo!

Obeshrabreno si natočih rakiju. Corinne je već spavala. Hoće li se ikada popraviti situacija među nama? Zapalio sam cigaretu i pogled uputio prema van.

Prokletstvo, bijaše pun mjesec.

S nizozemskog prevela Gioia-Ana Ulrich

Preuzeto iz zbirke priča Pun mjesec Petera van der Ploega,

nakladnik: Uitgeverij Contact, Amsterdam / Antwerpen, 1997.

Peter van der Ploeg, rođen 1965. u Heerlenu, najmlađi je sin u obitelji koja potječe iz Groningena. Za sebe kaže kako je u djetinjstvu često bio autsajder, budući da nije vladao limburškim dijalektom (niti ga je htio naučiti), pa je zahvaljujući tome naučio promatrati okolinu. Nakon završene srednje i više škole polazi tečaj za bolničara, a potom nekoliko godina radi u psihijatrijskoj bolnici u Venrayu (Instituut Vincent van Gogh), kasnije u Utrechtu i Den Haagu. Nakon jedanaest godina napušta zdravstvo i otada živi kao slobodni pisac. Godine 1998. pobjeđuje na natječaju za esej prestižnih dnevnih novina NRC Handelsblad. Predavač je na školi SKVR za kreativno pisanje u Rotterdamu. Živi u Voorburgu kod Den Haaga. Objavio: Volle maan, zbirka priča (1997.), Rigor mortis, zbirka priča (1998.), Vier vrouwen, roman (2000.) i Sporen van Vernieling, roman (2001.).