Punk and roll

Ljepota će biti grčevita ili je više neće biti. - Andre Breton, Manifest nadrealizma, 1924.

Govoriti o glazbi kao o jedinstvenoj i utjecajnoj sili koja djeluje ne samo na pojedinca nego i na cijele zajednice te, konačno, na društvo u cjelini, čini se irelevantno, smiješno, čak pomalo idealistički/mladenački/narcisoidno. Što je u slučaju koji slijedi na neki način možda i dobro odnosno prikladno. Ili, prema riječima redateljice Lindsay Anderson, “svi oblici umjetnosti koji nešto vrijede počinju od želje za promjenom svijeta”. Upravo tim citatom počinje knjiga Phila Strongmana Pretty Vacant: Povijest punka. Ta friško napisana studija tog kulturnog i sociološkog fenomena iskočila je iz glave čovjeka koji je i sam u davno doba, kad su krepavale sedamdesete, bio na mjestu zločina. Nakon što je došao, vidio i preživio, gotovo trideset godina poslije, sjeo je i ispljunuo ovih tristotinjak stranica, koje su u informativnom smislu uglavnom ništa novo za glazbene geekove koji CD-e slažu po abecedi, čisto okej za prosječnog konzumenta rokenrola i nadasve poučne i edukativne za mlade pankere u povojima koji su tek nedavno roknuli prvo pivo i počeli uzgajati šiljke na glavi.

Bajkoviti ton i razbijanje mitova

Šalu u zapećak. Kao što sam naslov sugerira, zapisana historija uglavnom se zasniva na detaljnoj deskripciji uspona i pada mitskih Sex Pistolsa, to jest na njihovu bombastičnom prodoru iz undergrounda u mainstream, ali i pretumbavanju ostatka scene koja je prva bacila petardu u muzičkom smislu te riječi. Strongman, znači, nudi opsežan uvid u aktualna zbivanja od vremena kad je PUNK bio tek drečavac u pelenama, pa do razdoblja kad je prerastao u golemu, proždrljivu i bogme progonjenu zvjerku (zlobnici bi rekli, u trend) na kojoj su neki uspjeli zaraditi vagone pune love. Naravno, prije nego što je Johnny Rotten – ah, kojeg li besramnog klišeja – sarkastično i podrugljivo dreknuo “NO FUTURE FOR YOUUUU” pozornicom je ipak trebao manijakalno prodefilirati, primjera radi, jedan Iggy Pop u pratnji Stoogesa, da ne spominjemo tone ostalih utjecajnih bendova koji su utrli put novonastalom pokretu.

Neizostavno je napomenuti i to da postoje vrlo određeni društveni i kulturni razlozi zbog kojih su te autentične spodobe pjevale ono što su pjevale. Autor te uvjete nastanka jedne kulturne revolucije uredno navodi, opisujući stanje rezignacije, dosade i uniformiranosti u Velikoj Britaniji tih davnih vremena. Posljednja teza uključuje i subkulture; prema dobroj staroj formuli po kojoj funkcionira cijeli kaotični sustav umjetnosti, smjena generacija čini svoje te ono što je nekoć značilo šok i fras za nečije starce nakon niza godina postaje penzionerski za nekoga drugoga.

Iako se pri samom početku čitatelju može činiti kako Strongman uz neodoljivo privlačan smrad nostalgije punka o istome govori zamalo bajkovitim tonom, on također pokušava razbiti mit ili dva o ozloglašenim Pistolsima, kao na primjer onaj da nisu znali svirati ili da je McLaren bio zli pohlepni krokodil koji se većinu vremena kupao u svom jacuzziju među mnogobrojnim novčanicama.

Naravno, to nije tek obožavateljska oda Pistolsima, pa tako autor nastoji obuhvatiti dobar dio scene koja je tada djelovala pod zastavom novog pokreta, uključujući primjerice bendove poput Television, Buzzcocks, Banshees, legendarnih The Clash, The Damned i Ramonesa, te buljuka drugih. Pokretu u cjelini pristupa i kao modnom fenomenu koji je, u bolnoj i neizbježnoj ironiji situacije, iz podzemlja izletio ravno na modne piste, a svjetlost reflektora baca i na neizbježnu političku stranu priče.

Srednji prst visoko u zraku

Međutim, dobro primjećuje Strongman, “Patti Smith je rekla ‘umjetnost + elektricitet = rock’n’roll’, ali nije rekla što se događa kad se u jednadžbu uvrste i masovni mediji…”. Suvišno je napominjati kakvu moć mogu imati novine, TV i današnji Internet u bacanju određenog bića, stvari ili pojave u glib, kao i u uspješnoj prodaji toga nečega - što se dogodilo i s ovim konkretnim ludilom. Doduše, od propovijedi puno fajde nema, a što se eksplozije krajem sedamdesetih tiče, ona se raspršila i poslala projektile u obliku raznih novih podvrsta i žanrova, na foru gigantske hidre čije glave niču već generacijama i generacijama. Upravo zato je, kako bi cjelina bila što bolje dovedena do zaključka, u Pretty Vacant određen prostor posvećen tzv. post punku, odnosno u skladu s vladajućom situacijom, nešto tmurnijim grupama tipa The Fall i Joy Division. Atmosferu koju su oni donijeli sa sobom izvrsno je opisao Tony Wilson rekavši da su “punk i Pistolsi bili veliki i važni jer su se pojavili i rekli ‘Odj…!’ svim oblicima bezličnosti, no s druge strane (…) netko se nakon toga morao pojaviti i reći ‘Sj… sam’ i tako izraziti složenije emocije”.

Ukratko, ovaj pregled Phila Strongmana, objektivno rečeno, odnosi se većinom na rađanje jednog kulturnog p(re)okreta te uspijeva biti nepristran jednako koliko i subjektivan, što i jest za očekivati uzmemo li u obzir šarolik i kompliciran predmet rasprave. O punku bi se danas dalo napisati stranica i stranica – riječ je, prije svega, o izrazito širokom pojmu, pogotovo što se same glazbe, žanra i podžanrova tiče. Ipak, neke stvari su definitivne i apsolutne. Punk je u samoj svojoj srži bio, jest i, ako ima Boga, bit će “duh koji propituje i izaziva”, briše klase i spaja ljude na način na koji to može samo dobra glazba u divljim dionizijskim trenucima. To je ideal koji se ne popikava na konvencijama, nego naprotiv, u svojoj izravnosti, jednostavnosti i brutalnoj iskrenosti drži srednji prst visoko u zraku pred svim licemjernostima i prljavštinama društva, pokvareno se cerekajući svakom intelektualnom prenemaganju, namještanju i lažima.

Ukratko rečeno: izvijenim obrvama usprkos, punk nikako nije mrtav.