Punoljetni LIFFe

Ljubljanski je filmski festival ove 2007. napunio osamnaest godina, a u toj je njegovoj punoljetnosti dugogodišnje vodstvo Jelke Stergel preuzeo filmski kritičar Simon Popek. Slijedom svojih iskustava novinarskog izvjestitelja, on se u sastavljanju programa ovogodišnjeg festivala pridržavao vlastitog pravila da u retrospektivnim i fokusnim programima treba predstaviti svježu nacionalnu produkciju ili autora čiji je novi film dobro prihvaćen, te gledateljima ponuditi pregled njegovog proteklog rada, što će privući kako stručnu javnost, tako i međunarodne izvjestitelje.

Zbog toga je veći naglasak dao na Retrospektive, koje je namijenio velikanima suvremenog filma: švedskom režiseru Royu Andersonu, pesimistu s osjećajem za situacijsku komiku, te filmskog poetu Otara Iosselianija, gruzijskog režisera koji živi i stvara u Parizu. Sekciju Posvećeno namijenio je izrazito posebnom suvremenom sineastu, Amerikancu Jamesu Benningu, za čije su “nonfiction” filmove (13 jezera, Deset slika neba, 27 godina kasnije, Zaokružiti sliku) ljubljanski gledatelji pokazali veliko zanimanje, što je iznenadilo i samog Benninga, koji je bio i jedan od gostiju festivala.

Popek je ljubljanskoj publici ponudio i dva jaka nacionalna Fokusa, nezavisne američke produkcije i fantastičnu generaciju mladih Rumunja, koji dobivaju nagrade na najvećim festivalima i s pravom možemo reći da im u Europi u ovom trenutku nema ravnih. LIFFe je jedini europski filmski festival koji je ovom novom valu posvetio cjelovit retrospektivan pregled. U njemu smo mogli vidjeti i intimnu dramu 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana Christiana Mungiua, ovogodišnjeg dobitnika Zlatne palme u Cannesu. Ovaj film dokazuje uspjeh filmskog stvaranja ne ovisi samo o novcu, nego, još i više, o uvjerljivosti i kredibilnosti. Na programu je bila i tragikomedija Snovi o Kaliforniji Cristiana Nemescuja, najbolji film u Cannesu u sklopu Posebnog pogleda. A s prošlogodišnjom Zlatnom kamerom u Cannesu za najbolji prvenac, inteligentnom tranzicijskom komedijom Jesmo li imali revoluciju ili ne? Corneliua Porumboiua, ljubljanski je festival zaključio svoje dvotjedno filmsko druženje. Zanimljivo je primijetiti da, iako je na festivalu bilo prikazano sedam vrhunskih rumunjskih filmova, nijedan od njih nije nagrađen nijednom od četiri nagrade koje se na ovom festivalu dodjeljuju.

Od nagrade do nagrade

Što se tiče glavne natjecateljske sekcije Perspektive, međunarodni žiri (Alexis A. Tioseco s Filipina, Francuz Enrico Chiesa i slovenski predstavnik Andrej Blatnik) za najbolji je film 18. izdanja LIFFa izabrao film Prozori u ponedjeljak mladog njemačkog redatelja Ulricha Köhlera. Riječ je o psihološkoj drami s egzistencijalističnim prizvukom, u kojoj gledamo anatomiju raspada suvremenog građanskog para. Bračna kriza u suvremenoj njemačkoj sredini prikazana je drukčije od uobičajenog obrasca često obrađivane teme obiteljskih odnosa, jer obitelj ne napušta muž, nego žena.

Zlatni kolut, kojeg svake godine dodjeljuje publika ocjenjivanjem nakon svake projekcije (ocjenjivalo se 55 filmova), pripao je vrlo uspješnom češkom filmu Povratne boce Jana Sveraka (režiser Oscarom nagrađenog Kolje). Simpatična komedija o starenju i vitalnosti oduševila je ljubljansku publiku, jer su sve tri projekcije bile ubrzo rasprodane. Jan Sverak i u ovom filmu, kao i u Kolji, surađuje sa svojim ocem Zdenekom kao scenaristom i glavnim glumcem. Ostarjeli učitelj književnosti osjeća se premladim za mirovinu, pa počinje tražiti drugu vrstu poslovne zanimacije, koju pronalazi u samoposluzi na odjelu za povrat boca.

Samo su tri desetinke nedostajale za pobjedu mračnog srpskog filma Klopka Srđana Golubovića, koji prikazuje odnose u srpskom društvu u postmiloševićevoj eri, gdje je u prvom planu otac, koji za zdravlje svog sina mora ubiti drugog čovjeka. U ovoj jakoj konkurenciji kvalitetnih filmova Armin Ognjena Sviličića bio je na osmom mjestu.

Jaki prvenci

Filmski kritičari (Gabe Klinger, Leo Soesanto in Nil Baskar) su nagradu Fipresci dodijelili prvencu francuske režiserke Lolle Doillon, A s kim se ti seksaš?. To je priča o usponima i padovima, radosti i gorčini prve ljubavi i, općenito, poteškoćama tinejdžera, film pun očekivanja i razočaranja, međusobnih primjedbi oko prvog susreta sa spolnim životom.

Za najbolji film na temu ljudskih prava je Amnesty international Slovenije (Nataša Posel, Jasmin Duraković i Taco Ruighaver) izabrao prvenac argentinske režiserke Lucie Puenzo, XXY. Središnji lik je nekomunikativna, nezadovoljna, agresivna petnaestogodišnjakinja iz Urugvaja s rijetkom kromosomskom smetnjom, koja se iskazuje kao dvospolnost. Kao što je žiri naveo u obrazloženju, “film nas suočava s činjenicom, da strah i tabui utiru put prema nepravednosti, nasilju i diskriminaciji, te da prihvaćanje razlika ne zahtijeva hrabrost, kao što se čini na prvi pogled, nego samo humanost”.

Čak tri nagrade (od četiri) dobili su filmovi iz sekcije Perspektive (dvanaest filmova), što ukazuje na jako dobru zastupljenost kvalitetnih filmova u toj natjecateljskoj sekciji. Naime, žiriji Amnesty Internationala Slovenije i Fiprescija imali su ponuđene filmove i u drugim sekcijama, ali su se ipak odlučili za radove koji su konkurirali i za glavnu nagradu festivala Vodomar, što govori o jakim i umjetnički kvalitetnim naslovima u sekciji prvenaca i drugih filmova manje poznatih režisera.

Više sekcija – veća preglednost

Radi bolje preglednosti festivala, Popek se odlučio za više sekcija. Iz nekadašnje sekcije Horizonti nastale su dvije nove: Kraljevi i kraljice (namijenjena je filmovima starijih, već etabliranih autora), te Panorama svjetskog filma (za velike međunarodno priznate režisere koji još nisu prerasli u “institucije”).

U prvoj sekciji su najbolji, najveći i već nagrađivani suvremeni autori. Od petnaest filmova koje smo mogli vidjeti u toj sekciji je, uz spomenutog dobitnika nagrade publike Povratne boce, bilo još jedno češko majstorstvo – Služio sam engleskog kralja Jiříja Menzela. Riječ je o tragikomičnoj osobnoj priči malog češkog čovjeka, koji u svojoj slijepoj želji za ugledom i bogatstvom nije sposoban sagledati pravu stranu povijesti, koja njegov oportunizam u početku uzdiže i bogato nagrađuje, a kasnije grubo odbacuje. Menzel s mnogo humora i ironije prikazuje propast češkog visokog društva, uspon i pad nacizma, te potisnutu ulogu kapitalista u komunističkom periodu. Tu je i dirljiva drama S druge strane, višestruko nagrađivanog njemačkog režisera turskog porijekla Fatiha Akina (Glavom kroz zid, Zvuci Istanbula),koja ukrštava živote i osjećaje dvojice Nijemaca i četvorice Turaka uvučenih u vrtlog ljubavi i tragedije.

 Prikazivanjem filmova iz različitih krajeva svijeta upoznajemo se s kulturama i običajima raznih naroda. I upravo je u tome ljepota filmskih festivala – što nam kroz filmove približavaju kulturu i običaje različite od naših. U ovoj sekciji smo mogli vidjeti dva filma koja su obrađivala istu temu – tugovanje za umrlim bliskim osobama, na način svojstven svakoj od ove dvije kulture. Poetski film Naomi Kawase Šuma žalovanja čvrsto je ukotvljen u japansku kulturnu tradiciju i na liričan način (kroz prirodu) povezuje moderni svijet s tradicijom. Bili smo svjedocima geografije emocija na topografskoj karti osjećaja, koju su pomicanjem po čudesnoj šumskoj pokrajini ocrtavala protagonisti različitih generacija, ali jednaki u svojoj žalosti.

Koketiranje s poezijom

Istu temu žalovanja za bliskom osobom prikazao je i turski režiser Semih Kaplano?lu u filmu Jaje, u kojem se upoznajemo s tradicionalnim vjerskim ritualom žrtvovanja domaće životinje za umrlog. Oba filma koketiraju s poezijom, što nam nameće pomisao da se, kad zalazi u područje iracionalnog (kao npr. žalost), film približava poeziji kako bi uobličio tu iracionalnost. Film Jaje prikazan je u sklopu druge sekcije Panorama, u kojoj su najbolji filmovi iz tzv. svjetske kinematografije. U nju je uvršten i Sviličićev Armin. Od ostalih sedamnaest filmova, tu su se našli filmovi iz cijelog svijeta, kao npr. talijanski film o odrastanju Moj brat je jedinac Daniela Luchettia; jeziva priča islandskog režisera Baltasara Kormakura Zaražena krv; psihološka drama Klopka srpskog režisera Srđana Golubovića; španjolsko-meksička realistična drama Polovni dijelovi Aarona Fernandeza; kao i niz drugih zanimljivih filmova.

LIFFe je, kao punoljetan festival, pokazao svoju zrelost relevantnim programima, kao i pravom festivalskom atmosferom i opuštenošću. To je, osim širenjem programskih sekcija, postignuto preuređenjem donjeg dijela Cankarevog doma (u kojem je centar događanja). Tako su sva LIFFe-ova događanja bila u jednom velikom i ugodnom prostoru. Od ulaska u obje dvorane, blagajne, novinarskog centra, izložbenog prostora, pozornice za razgovore s gostima do bara i boravka za opuštanje s foteljama i kaučima te osvježavajućom sponzorskom ponudom. LIFFe ostaje i dalje prvoklasni medijski i kulturni događaj koga u Ljubljani brojni ljubitelji filma s nestrpljenjem očekuju.