13.1.2005.

Mario Brkljačić  

Purpurno sivo

Io

je odvratno.

Ta gvalja u grlu.

Škrgutanje zubima.

Sve sam ih zdrobio.

Plombe mi poispadale, ostali šiljci koji bodu jezik.

Boli me čeljust.

Svako jutro pljujem krv u lavabo.

Tup sam.

Ništa mi se ne da.

Samo se obučem i iziđem.

Iz dimnjaka tih kućica suklja otrovni dim.

Smrdi kao spaljene lešine.

I iz kanalizacije zaudara.

Po trulom mesu.

Ulica je razrovana.

Sva nekako visi u desno.

Nema pločnika i putem se stalno moraš sklanjati pred automobilima.

Nabiješ se leđima na zid kuće i čekaš da prođu.

Onda nastaviš preskakati te rupe, te lokve.

Kakav odvratan grad, u pizdu materinu!

Tri sive kućice i onda šestero katnica boje marelice ili purpurno kardinalske.

Prozori od plastike, satelitski tanjuri na balkonima.

Sve u betonu, sve u aluminiju, sve u plastici.

I ti novi stanari, plastične žene s teškim naglaskom i muževi u crnim odijelima i s bubama u ušima.

Već rano ujutro izlaze nabrijani.

Vrijeme je novac, govore im na televiziji.

Onda ti grmalji u odijelima Hugo Boss jure uokolo pare.

Tupi, agresivni i zli.

Pljujem na cestu.

Zirkam u birtije.

Tražim onu gdje još nikog nema.

Evo, ova je prazna.

Ulazim.

Kavu i pelin – kažem.

Sjedam u separe.

Palim cigaretu.

Gazda je star, ćelav i debeo.

Donosi mi piće.

Hoćete novine? – pita.

Mh, ne znam, ma, može – kažem.

Izvolite – reče tip.

Hvala.

To je normalna komunikacija, pomislim; Hvala-molim-dobro jutro-ugodan dan-također-i vama…

Sve zbog love.

Da nije lova u igri, koliko god mala bila, deset ili dvadeset kuna, nije važno, ne bi te ni pogledao.

Kapitalizam, pizda ti materina ljigava! Kurvo sistemska! Opajdaro prokleta!

Čitam naslove.

Gledam slike.

Reklame.

Općepoznata drolja spominje boga.

To je, kao, intervju.

Onda žena nekog nogometaša govori kako mužu sprema specijalitete dok je on na treningu.

Sva blazirana, sa strahom u očima.

Boji se, kravetina, da ga ne izgubi.

I ona nosi križ oko vrata.

O, bože, na što si spao!

Govore nam, komunizam je bio zlo.

A, ovo, pitam ja vas? Šta je ovo?

Molim?, čujem konobara iza sebe.

Okrenem se.

Šta?

Nešto ste rekli? – kaže.

Odmahujem rukom.

Ma, ne, oprostite – odgovaram.

On kimne glavom i nastavi glancati čaše.

Ajde, glancaj te čaše, pizda ti materina, debilu usaljeni. Snishodljivi gade. Usrani mali obrtniče.

Odlažem novine u stranu.

Gledam kroz izlog.

Kišica.

Ona patetična.

Tugaljiva.

Sjetna, rekao bi Branko Uvodić.

Auu, koji lik, u pizdu materinu!

Čitave devedesete su mi se svele na njega.

Da me netko na cesti upita što bih mogao reći o devedesetima, ne bih spominjao rat i predsjednika, HDZ, pljačku, i to.

Ne.

Rekao bih, Branko Uvodić, gospodo.

I zagonetno bih se osmjehnuo.

Pa si vi mislite, govna, što je pjesnik time htio reći.

Ponekad ne mogu vjerovati što se sve dešavalo u ovih petnaestak godina.

Od pada Berlinskog zida do današnjih dana.

Previše toga za jedan život, a kad se sjetim svojih staraca, s druge strane, onda mi tek ništa nije jasno.

Uz ovaj rat, oni su pregrmili još i onaj svjetskih razmjera.

Ne znam.

Ipak, mislim da su oni bolje prošli.

Njih je poslije rata čekao socijalizam.

Nas je dočekao kapitalizam.

I to ovaj šupak od kapitalizma.

Gdje za malo para svatko skida gaće i spreman je biti izjeban.

Ma, nema se više obzira.

Ne isplati se.

Ali, zato ima boga.

Sveprisutan je; eno ga u novinama, eno ga na televiziji, eno ga na uglu, eno ga na retrovizoru džipa, eno ga u saboru, eno ga na sisama pjevačice, eno ga na čelu Sudca, eno ga na zidu u vojarni, u školi, u bolnici…svugdje ga ima osim na onom mjestu gdje bi i trebao biti; na nebesima.

Zubalo u čaši na nahtkaslu

Za razliku od onog Mersaulta iz lektire ja vas neću lagati jer se točno sjećam kad je umrla, ne moja majka, nego baka.

No, to ništa ne mijenja na stvari.

Mislim da je suvišno reći da sam ju volio.

Jako.

I, dok je ležala na kauču s onim groznim povezom oko čeljusti, plakao sam i razmišljao kako je bog zapravo običan gad i kako je sve što je stvorio gadljivo.

Na njegovu sliku i priliku, dakako.

Da, ridao sam i psovao.

Ti, prokleto, staro đubre!

Ti, smrade jebeni, okrutni!

Govno, pička li ti materina!

Urlao sam, sam u stanu, jer je mama otišla srediti formalnosti oko ukopa.

Onda sam zario lice u šake i gutao sam suze.

Govorio sam, zašto psuješ prikazu?

Zašto podižeš pogled uvis i psuješ luster?

Ma, gore nema ničega.

Gore je samo smrt.

Vakumirana i zaleđena kao svinjska plećka na akcijskoj prodaji u Konzumu.

Da. Smijao sam se tome, a onda sam se naglo uozbiljio.

Sjetio sam se Tibetanske knjige mrtvih i Čikai Bardo stanja, onog prvog koraka kada umrli kreće na put svog konačnog oslobođenja ili, ako ne uspije, povratka u život.

Život kakvog živimo svi mi, ovdje, na ovom tužnom mjestu.

Mjestu kojeg mrzimo i volimo jer ne znamo drukčije.

Kažu, pred samu smrt bit ćete ono što zaželite biti.

A strah?

Što s njim, pitam ja vas.

Pa, tko u trenutku smrti razmišlja o životu?

Budućem, naravno.

U trenutku smrti, koliko ja znam iz priča i literature, ljudi razmišljaju o životu od kojeg se odvajaju i o svojim najbližima.

O svojim roditeljima i o svojoj djeci.

Tko bi normalan, molim vas, razmišljao o samom sebi i životu koji ga čeka?

O svemu sam tome razmišljao držeći bakinu hladnu ruku u ruci.

Onda sam svrnuo pogled na nahtkasl.

Zurio sam u fotografije njenih najbližih.

U mrtvog dedu, u mrtvog tatu, u mamu, u brata i u sebe crno–bijelog na Zrinjevcu, s loptom u ruci.

I, da, u bakino zubalo u čaši.

Joooj…

Rekao sam, boga nema.

Vikao sam, bože jebat ću ti majku, kad te dohvatim!

Jer, kako bi netko tko je čista ljubav mogao biti tako okrutno ciničan?

I, otkud mu pravo tako se ponašati?

Što si taj sve ne dozvoljava!

Praviti cirkus od smrti.

I to taman kad smo se majka, brat i ja, riješili pijanog mrtvozornika.

One kreature s crnom kožnom torbicom na ramenu iz koje je virila boca Stocka.

Gdje je tu, molim vas lijepo, iskrena sućut, milosrđe i ljudsko dostojanstvo?

Pa, u kakvom mi to svijetu živimo, ljudi moji, pobogu?!

Pijani mrtvozornici, ciničan bog, ona susjeda Katica na prozoru koja upravo postavlja otrov za štakore namijenjen golubovima koji joj seru po prozoru.

U kakvom mi to svijetu živimo, pitam ja vas.

Govna.

Da, ja se, za razliku od onog Mersaulta, sjećam svega.

One fleke od mokraće na madracu kad su stigli pogrebnici da iznesu tijelo.

I limenog lijesa u koji su smjestili baku.

Proleterku koja je čitav život čistila tuđa govna u Prvomajskoj.

I onog čudnog zadaha po mesnici koji je ostao za pogrebnicima.

I kad je mama otvorila prozor.

I kad su požutjele, stare zavjese, zalepršale na propuhu kao da nas sve skupa baka pozdravlja.

Zavjese kao njene ruke.

Poslije svega, otišao sam na Glavni kolodvor.

U kafić.

Sam.

Ne znam kamo su otišli mama i braco.

Nalaktio sam se na šank uz izlog, zurio na perone i pio sam pivo.

Da, ja se svega sjećam, za razliku od onog lašca Mersaulta iz lektire.

Mersault – zvuči kao Renault.

Idiotski.

Ali, da ne bi bilo zabune, ne zamjeram ja njemu ništa.

Pa, ionako je to samo literarni lik.

I Stranac mi je doista bila dobra knjiga za razliku od svih onih prdonja čije smo knjige morali čitati i zbog čega je, većina od nas, i zamrzila književnost.

Prije mi se samo činilo da birokrati koji sastavljaju popise lektire nesvjesno čine greške.

Danas znam da se ne radi o tome.

Oni to namjerno rade.

Jer, kako da učenik čita Voćku poslije kiše, a prije toga je na DVD-u gledao Matrix?

Ili, na televiziji, Big Brother?

Ili, dok traži u knjižnici knjigu nekog domaćeg barda a naleti, recimo, na Bukowskog i pročita ove naslove pjesama; Životi u kanti za smeće, Ponekad se osjećaš tako osamljenim da to jednostavno ima smisla, On je pisao o osamljenoj kurvi, Ništa nije djelotvorno kao poraz ili Ljudske mazge tužnih očiju.

Ili da naleti na roman Dragoslava Mihajlovića, Kad su cvetale tikve.

Dobro, mislim da je to nemoguće jer su higijeničari to remek-djelo vjerojatno počistili s polica.

Hoću reći, ljudi, ne dajte se jebat u zdrav mozak!

Ljudi, postoje knjige koje su jednako dobre kao i filmovi koje gledate.

Ali, morate se malo potruditi da ih nađete.

Dobre stvari su skrivene, to je barem jasno.

Potrudite se pronaći ih.

Konkretno, kad ste u knjižnici zađite dublje.

Tamo, gdje obično nikog nema.

E, tamo se nalazi blago.

Kopajte po rudniku.

No, da se vratim sjećanjima.

Gdje sam stao?

E, da, bio sam na kolodvoru.

Na brzinu sam popio dvije pive i jednu vekiju.

Pušio sam i zurio na perone.

U ljude koji su vukli svoje živote u koferima.

Zadihani, blago uspaničeni, zirkali bi očima lijevo–desno.

Kolosijek, peron, kurac-palac…

Onda bi se teškom mukom uspinjali u vagone i nakon nekog vremena bi osvanuli sa svojim glupim njuškama na prozorima.

Nasmiješeni i zadovoljni jer su našli prazan kupe.

Debili…

Kad god se nađem u blizini ili na kolodvoru uvijek se sjetim Kiša i one legendarne scene kad začuđene dame sa šeširima i kosama pomalo neurednim jedu bele zemičke uvijene u fine papirne salvete kojima brišu svoje duge lakirane nokte, zatim bacaju hartiju kraj pruge u korov, gde čeprkaju neke bolesne, čupave kokoške…

Dobro, danas nema baš korova uz prugu a o kokošima da i ne govorim.

Danas su kokoši u ulaštenim vagonima.

Danas su kokoši posvuda.

Lijepe, namirisane i sređene.

Ali, bože moj, kad progovore, to je u pravilu šokantno iskustvo.

Jebiga, svijet se mijenja ali ljudi ne.

Tu su, bučni i nasrtljivi.

E, da ostavim ljude na miru, reći ću da mi se pišalo pa sam morao otići u klozet.

Ma, nije to tako strašno ako imate dobar kapacitet pluća.

Ako ga nemate, žao mi je.

A ovisi i o nuždi.

Ako je u pitanju velika, a vi bljuvajte.

U igri su i vaša govna.

Uostalom.

Poslije, književno rečeno, mokrenja, malo sam splahnuo prste vodom.

Zurio sam u svoje lice u ogledalu.

Bio sam natečen.

Oči su mi bile kao u šarana.

Mladiću, jesi za akciju?

Okrenuo sam se.

Na ulazu je stajala neka opajdara u minici i mrežastim čarapama.

I njene su oči bile kao u šarana.

A i masna je bila kao tovljeni šaran.

Ne znam, ali uvijek mi bude žao kad vidim kolodvorsku kurvu.

Žao mi je – rekao sam.

Koga? – upitala je, otpuhnuvši mi dim cigarete u lice.

Nasmiješio sam se.

Bake – rekao sam.

Jebem ti majku bože, pa kako uvek da naletim na narkomana – rekla je, a ja sam ostao zuriti u njeno dupe koje se valjalo mramornim hodnikom.

Čekaj, viknuo sam, hoćemo na piće?

Ma idi, bre, u pizdu materinu!

Svu tu ološ treba strpat u zatvor

Čim sam izišao iz zgrade pogled mi se susreo s njihovim.

Dobro veče, molim vas osobnu – rekao je onaj niži.

O čemu se radi? – upitao sam.

Naravno da mi nije odgovorio.

S mojom osobnom u ruci otišao je do automobila.

Visoki me ostao bezobrazno odmjeravati od glave do pete.

I obratno.

Htio sam mu reći da se opusti.

Htio sam mu reći da ovo nema smisla.

Da kriminalci stanuju na Pantovčaku, a ne ovdje, na periferiji.

Da sam ja potpuno bezopasan.

Ma, što bezopasan!

Htio sam mu reći da sam posve beznačajan i da su gadno pogriješili.

Ali, samo sam se osmjehnuo, svrnuvši pogled prema Limenki – birtiji u koju sam krenuo na kavu.

Niži se vratio.

Šta radite u Sopotu ako vam je mjesto prebivališta u Prečkom? – upitao me.

Mislim da je sasvim izlišno reći da nisam povjerovao vlastitim ušima.

Molim?

Šta radite u Sopotu? – bio je uporan.

E, tad mi je na pamet pala fora sa skrivenom kamerom.

Gdje je?

Molim?

Skrivena kamera. Je l možda u onom grmu preko ceste? – rekao sam, pokazavši rukom u tom pravcu.

Niži se naljutio.

Idemo do auta, gospodine Mario – zapovjedio je.

Pogledao sam svoju sliku na osobnoj u njegovoj ruci.

Učinilo mi se da taj drot razgovara s mojom slikom, a ne sa mnom.

Ovo je nesporazum – rekao sam, i mogao sam čuti susjedu s prvog kata kako je, nalakćena na prozor, dobacila – Tako treba. Svu tu ološ treba strpat u zatvor.

Onda je zalupila prozorom i navukla zastore boje vanilije.

Marijane, ti si razuman momak i ako ćeš surađivati s nama nećeš imati nikakvih problema – rekao je niži dok smo klizili Avenijom Dubrovnik.

Visoki je dodao: Opusti se i sve će biti okej.

Gospodo, ne morate brinuti. Ja sam opušten jer nisam kriv ni za šta – rekao sam.

Naravno – odgovorio je niži.

Začudilo me kad smo, umjesto u policijsku upravu, skrenuli prema velesajmu.

Gad je vozio na hipodrom, a ubrzo sam skužio da ćemo završiti kod savskog nasipa. E, tad me malo stisla frka jer to je fino mjesto za namještanje bubrega.

Nisam znao da je policijska uprava na nasipu – pokušao sam biti duhovit.

Hehe, uprava je cijeli ovaj grad, mladiću – rekao je niži.

Visoki se debilno cerekao.

Zaustavili smo se kod rampe.

Visoki je izišao iz auta i popeo se na nasip.

Niži se okrenuo, rekavši: E, sad ćemo malo odmorit dok ne padne noć. Je l se slažeš s tim, Mario?

Pa, ne baš, ali vi ste vlast pa se slažem – odgovorio sam.

Ma, reko sam ja da si ti razuman momak. Nego, Mario, reci mi… je l se ti drogiraš?

Očekivao sam to pitanje.

Rekao sam: Mislio sam da ćete biti originalniji. Da ćete me pitat da li možda radim za neku tajnu službu ili nešto slično.

Pa, radiš li?

Pa, ne radim za tajnu službu ali radim na crno. Plaća nije nešto. Posla ima puno i jedino mi je žao što mi se staž neće upisati u radnu knjižicu pa će ispasti da sam sve ove godine proživio češkajući jaja kao kakav tajni agent – rekao sam.

Podigao je obrve.

Toga se sjećam.

Onda se ničeg više ne sjećam jer me laktom nokautirao u Adamovu jabučicu.

Samo mi je pred očima bljesnuo žuti hrvatski grb na njegovoj šapki.

Onda sam malo odmorio.

Ne znam koliko je to trajalo no kad sam došao k svijesti skužio sam da smo u Prečkom.

Ne bi vas htio uznemirivat ali mogli ste me ubit tim udarcem – rekao sam.

Ne brini, Mario, znamo mi šta radimo – očinski je rekao niži.

Nemaš f r k e – pokušao je biti duhovit onaj drugi debil.

Ma, jasno – promrsio sam.

Zurio sam u obnovljenu snažno osvijetljenu crkvu.

Nisam mogao suspregnuti smijeh pred tim nevjerojatnim kičem.

Gipsani labudovi kao tegle s cvijećem.

Vodoskok s figurama anđela.

Pod nogama Majke Djevice crven-bijeli-plavi lampioni.

Šta je tako smiješno, Mario? Reci nam da se i mi malo smijemo – rekao je niži.

Ma, ništa. Mislim da je to od potresa mozga. Mislim da se zbog tog smijem.

Niži je teško izdahnuo.

Mario, ajde da mi svi skupa ovdje ne mlatimo praznu slamu nego ti nama lijepo reci koji od tvojih frendova uzimaju drogu i od koga je nabavljaju.

Svrnuo sam pogled na vlastita koljena.

Veoma blizu koljena nalazio se i njegov pendrek.

I tok s pištoljem.

I njegova šapa na pendreku.

Moji frendovi ne uzimaju drogu – odgovorio sam, pogledavši ga ravno u oči.

Tip je na to otvorio pretinac kod suvozača.

Izvukao je žutu kuvertu a iz nje fotografije.

Vidiš, Marijane, ti nas lažeš. I to baš pred crkvom. Izvoli – rekao je, gurnuvši mi snop fotografija velikog formata u naručje.

Jebemti, krasne fotke, bilo mi je prvo što sam pomislio. Snimljene ispred Pinkija, naše birtije. I iza, na predahu od cuge uz joint. Evo Klase. Gle, i First je tu. I Cobra. A, gle Ledenog, jebo ti pas mater. Joooj, dajgle Pigija. Čovječe! U kurac, kako sam nefotogeničan. I bled sam, jebote, ko kreč. Ali, to nije od dopa nego od pive. Spušta mi tlak koji mi je ionako nizak. Dobro, sad mi je povišen.

Lijepe fotografije – rekao sam.

Umjetničke – kroz smijeh je rekao visoki.

Da, skoro kao Lupino – poentirao sam, a bogami poentirao je opet i niži.

Dobro, samo me ošamario ali kreten mi je izbio leću iz oka.

To me razljutilo. Zapravo to me užasno razljutilo jer nisam imao para za novu, a opet, ako skuži da nosim leće, gad će mi izbit i drugu i pustit me takvog ćoravog doma.

A od Prečkog do Sopota ima.

Pogotovo noću.

Zato sam samo teško uzdahnuo.

Da, skužili su da od mene neće ništa doznati.

Ajde, pokupi te fotografije s poda i marš iz auta – zapovjedio je debil.

Zažmirio sam na desno oko.

Izvolite – rekao sam.

Gubi mi se s očiju, hašomanu, pička li ti materina!

Prije nego sam zatvorio vrata auta, nagnuo sam se i rekao: Zdravo.

Stajao sam na cesti a iz dvorišta crkve je dolazila blještava svjetlost iako boga nisam vidio u blizini.

Opreznim koracima, žmireći na desno oko, krenuo sam prema tramvajskom stajalištu.

Prošao sam i pored zgrade u kojoj živi moja majka a koju nisam posjetio godinama.

Zastao sam buljeći u kuhinjski prozor na petom katu.

Nije bio osvijetljen.

Kao ni drugi.

Ljudi spavaju.

To vam je.

Dovukao sam se do stajališta.

Nisam bio sam.

Neki pas se skutrio u kutu nadstrešnice.

Kimnuo sam mu glavom.

On je naćulio uši.

Zarežao je.

Nemaš frke, kompa, samo ti uživaj – promrsio sam.

Onda sam se okrenuo na lijevo i tramvajske tračnice su se, tamo daleko, stopile u, ne znam mogu li tako reći, beskonačnost.

Počela je padati kiša.

Pas je cvilio.

Bili mi ga je žao ali nisam mu se usudio približiti.

Nisam se usudio pomilovati ga po glavi.

Jebiga, nikad ne znaš s kim imaš posla.

Sutra ću

Ne mogu ih više slušati.

Te miševe.

Izluđuju me.

Danas sam opet ustao rano.

Kasno odlazim spavati, a ustajem u 6 poput kakvog penzionera.

Živci?

Nečista savjest?

premorenost?

Možda depresija?

Može biti, to je moderno.

Kad te netko upita, zašto toliko piješ, jednostavno odgovaraš, depra.

Bit će bolje, kaže taj netko, pa zajedno nastavite kresati po konjaku i pivama.

Kod pete runde počinje ispovijedanje.

To ispovijedanje nije pravo jer ne uključuje tebe.

Ti nisi kriv ni za što.

Okolnosti su krive.

Rat, tranzicija, politika, neimaština, globalizacija, prevelika očekivanja, novi svjetski poredak – sve je u igri, osim tebe, ti si out, čist i nevin kao Djevica Marija.

Ali, jebiga, ti ni u nju ne vjeruješ.

Zapravo, ti ne vjeruješ ni u što.

Ni u sebe iako psiholozi tvrde da je to osnova svega.

Ne znaš baš.

Probao si i to no ništa se nije promijenilo.

I dalje si podstanar, skupa s tim miševima, i dalje radiš za male novce, i dalje dan započinješ na remizi, u gomili tih lica koja putuju na posao, sretni što uopće imaju kamo otići.

Što imaju posao i gazdu.

Malu plaću i bogatog gazdu.

Ne mogu više to slušati.

Te miševe.

Otkud su došli?

Slušam kako rovare iza hladnjaka.

Jure po lamperiji.

Stalno nešto grickaju.

Evo, baš tu, iznad glave.

Miševi, pizda vam materina!, vičeš kao Švabo iz Rana.

Ma, dobro, pokušavaš se boriti.

Postavljaš mišolovku u rupu između hladnjaka i zida.

Onda sjedneš za stol i zapališ cigaretu.

Pušiš i slušaš radio.

Ljudi zovu.

Naručuju pjesme.

Žale se na tmurno jutro.

Na kišu.

Na hladnoću.

Ljudi se uvijek na nešto žale.

Miševi rade.

Grickaju.

Kote se u spužvi, u staklenoj vuni, u stiroporu.

Gasiš cigaretu, uzimaš metlu i gurneš je u mišolovku.

Bacaš sir u kantu za smeće.

Sutra ću, kažeš, i odlaziš van.

Mario Brkljačić je rođen u Zagrebu. Objavljivao je u Godinama novim, Quorumu, Republici, Libri Liberi, Vijencu, www.tinta3d.com, www.knjigomat.com, www.trecitrg.org.yu. Objavio je azbirke poezije Gledaj me u oči (SC Naklada 1000 komada) i Nikad nije plesao pogo (DPKM). Knjigu Lijek protiv bolova uskoro će objaviti DPKM (www.elektronickeknjige.com).